Branitelj

...
petak, 21. travanj 2006. god., 13:46

Zašto je destrukcija tako lakša od konstrukcije. Valjda zato da bi više znali cijeniti ono što izgradimo, što stvorimo. Zašto je Crkva u današnjem vremenu tako često i tako rado predmet podmetanja i osude, doduše sasvim je sigurno kada bi od tih istih, koji je kude, dobijala pohvale, trebali bi se ozbiljno zamisliti o pravcu u kojem ide Crkva.

Zanimljiv je samo jedan detalj koji je predmet kritike Crkve, a to je izgradnja ili obnova crkava i Crkvenih objekata, odnosno povrat Crkvene imovine. Ovo se često stavlja u kontekst socijalnog stanja u društvu, beskućnika, domova za nezbrinute i sl. Slijedom prije rečenog, rješenje po ovim kritičarima se nameće samo po sebi. Najnormalnije je da se Crkva rasformira, rasproda svoju imovinu, podijeli potrebitima i poslije toga su svi socijalni problemi u državi a i šire riješeni ?.

Ovako ogoljen rezultat navedene kritike, najbolje pokazuje sav besmisao takvog, u biti, anticrkvenog stava. Budući je jasno da takve kritike izriču oni koji ne znaju, ili zato što vrlo dobro znaju, pravu ulogu i prirodu Crkve, odnosno znaju da je ta i takva Crkva nepotkupljiva i glasna. Ona je ujedno glavni i nažalost, često jedini protivnik i kritičar svih negativnosti koje razaraju tkivo našeg društva. Ovo počima sa urušavanjem moralnog integriteta svake osobe, koja bi trebala biti cilj i opća svrha sveukupnih naših aktivnosti, a ne sredstvo za manipulaciju pod kontrolom onih kojima opća čovjekova, ljudska dobrobit sigurno nije prioritet. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje koje je postavljeno u početku ovog teksta, jer kako bi šačica nezasitnih i pohlepnih hranila svoju pohlepu kada nebi odnosili od velike mase obespravljenih širom našeg planeta sa svojim činjenjem odnosno nečinjenjem.

Ako se ovdje ne prepoznaje „potreba“ postojanja Crkve i uloge koju ona ima u suvremenom svijetu, gdje se onda prepoznaje. I sada slijedom naše osnovne teze sagledajmo, gdje je pozicija Crkve u ovom kontekstu. Bogatstvo Crkve nije u materijalnim dobrima, već u duhovnom nauku koji ona daje, a uz takav nauk i sticanje i upotreba materijalnih dobara dobija drugi smisao.
Ovo ne znači negaciju materijalnog, već naprotiv, otvara put da i ta, materijalna komponenta ljudske prirode bude oplemenjena sa istinskom prirodom čovjeka, a to je njegov duh, i daleko bi više značilo da svjetovni, laički dio svjetske populacije, odnosno njihove vođe slijede Crkveni nauk, nego da Crkva tobože štedi i s tim sredstvima pomaže siromašne. A istine radi i u tom dijelu Crkva kao institucija sigurno nije zadnja, sa svojim misijskim i karitativnim djelovanjem čini daleko više nego što je to javnosti poznato, jer medijima takve vijesti, o požrtvovnosti i trudu nemalog broja svećenika i časnih sestara, širom svijeta, nisu zanimljive. Gledanost i čitanost podižu neke druge teme koje ciljano truju i duhovno obezvrijeđuju konzumente tih istih medija, a da o promicanju pravih vrijednosti ljudskog duha kao što su: ljubav, dobrota, istina, ... i ne govorimo. Ovakvih tema u medijima ima vrlo malo ili nimalo, odnosno bolje rečeno nerazmjerno malo koliko je potrebno za promjenu opće klime u društvu, to jest za potpunu promjenu pravca u kome se kreće naša civilizacija, a što u stvari govori u čijim se rukama mediji nalaze i tu se krug zatvara, a to nastojanja i ustrajnost onih kojima je stalo, čini još izvjesnijim.
…