Branitelj

Kako novac skinuti sa trona koji mu ne pripada, da ono i dalje bude samo sredstvo, a da ne bude cilj našeg življenja i našeg postojanja ? Zar čovjek nije cilj svih naših stremljenja, pa nije valjda čovjek zbog novca, moguće da je ipak obratno. Novac je zbog čovjeka, da njemu služi, da bi svoga bližnjeg, ne sebe, učinio sretnim. 'Čovjek nije otok' kako netko jednom reče, i pritom nemojmo zaboraviti da smo i mi nekome bližnji.

Sva materijalna dobra kojima smo obdareni u svojoj svakodnevnici, su dobra, potrebna da bi mi uopće mogli funkcionirati u našem ovozemaljskom vremenu, a s druge strane mi smo toliko navikli na materijalistički pogled na svijet, da pod dobrima koja posjedujemo, ne primjećujemo ništa drugo. Ali zapitajmo se što je čovjek više, duh ili materija, u koliko i kojim oblicima se izražava bogatstvo njegovog duha, a na koji način njegovo materijalno bogatstvo. Koliko su trajni plodovi njegovog intelektualnog, umjetničkog stvaranja, a koliko materijalnog, što je od ovo dvoje potrošna roba, a što ima trajnu vrijednost. I koja je onda značajka čovjeku više primjerena, duhovna, ili materijalna, odnosno dali je ono biće stvoreno samo za jednokratnu upotrebu za ovaj svijet ? Dakle sva ona bogatstva gore spomenuta, kojima u svojoj ljudskoj slabosti težimo, moramo biti spremni dijeliti sa drugima, i u očekivanju tih dobara znati da ona jedino tako imaju svoju svrhu.

…

I tako ode Ivo Pukanić. Biti će puno teorija ovih dana, u našem medijskom prostoru, od kompetentnih i manje kompetentnih individua koje sebe smatraju novinarima, političkim analitičarima, sociolozima i tko se već ne nađe pozvanim da svoju pamet podijeli sa svima ostalima koji ih žele čitati, slušati ili gledati.
Zašto to nebi bilo dozvoljeno i jednom anonimusu koji stvari gleda iz jednog drugog ugla, ali prvo jedna „teorija zavjere“.

Tko je ovaj događaj prvi nazvao, terorizmom, naš vrli predsjednik. Tko je došao na mjesto ministra unutarnjih poslova nakon ubojstva Ivane Hodak, Tomislav Karamarko, njegova osoba od povjerenja. Dakle postoji veza između ova dva zločina. Šta je cilj ? , destabilizacija države i državne vlasti, odnosno dokazivanje nesposobnosti funkcioniranja samostalne Hrvatske i pružanje alibija za formiranje zapadnog Balkana, ustvari nove Jugoslavije.

Naivno ? Područje fantastike ?, Možda malo nategnuto i ne drži vodu, ali zvuči zgodno kao predložak za neki politički triler. Filmadžije, Gdje ste ?.

Šaljivo, nisam siguran, čini mi se da nam nije baš do smijeha.

Ovo je post od petka, 24.10.2008.

Zabavite se sa columnom Tihomira Dujmovića u Večernjaku 26.10.2008.


26. 10. 2008. | 19:00
VRIJEME APSURDA
Kome treba kaos
Autor TIHOMIR DUJMOVIĆ

Tko je pucao u Pukanića pitanje je za policiju, kome politički konvenira produciranje kaosa - pitanje je koje nije nužno za policiju. Ili - kako bi precizno postavio tezu predsjednik Mesić - je li to ubojstvo poruka na mafijaškoj ili na političkoj razini?
Odmah nakon ubojstva Ivane Hodak munjevito je tražena ostavka premjera, a u pozadini se već tvrdilo da će taj zločin imati teške posljedica za ulazak zemlje u Europsku uniju. Samo nekoliko sati od Pukanićeva ubojstva, izbačena je glavna politička teza da ovakva Hrvatska ne može u Uniju! Je li to onda zbog toga cijeli kaos i produciran? Zbog rušenja vlasti i zaustavljanja ulaska u Uniju?

U Italiji mafija godišnje likvidira na desetke ljudi, no nitko ne zaključuje da je zato treba izbaciti iz Unije, no kad se u Hrvatskoj dogodi zločin na ulici - to nije primarno zločin, to nije primarno mafijaški obračun, nije devijacija i patologija jednog sloja ljudi, ne, to se ubojstvo momentalno koristi da se kaže da zemlja ne može u Uniju!

Nije li to klasična definicija manipuliranja? Hannes Swoboda odmah prijeti da ako se ne uvede red u zemlju - ništa od ulaska u Uniju! Financial Times sugerira da sad Bruxelles mora biti krajnje oprezan kod primanja novih članica sa zapadnog Balkana, da ako to znači da Hrvatska mora čekati, onda će tako morati i biti! Isti krugovi, iste zemlje koje su Gotovinu izjednačile s Karadžićem! Nema prepreke koju Sanader na putu u Uniju nije svladao, sve je prošao i ostao na nogama i može ga se rušiti jedino potpunom destabilizacijom čitave zemlje, nasiljem koje treba dovesti do bijesa koji će biti kanaliziran prema njemu. To se i pokušalo!

Što bi se dobilo? Izgubilo bi se dragocjeno vrijeme, “mrtva trka” koja se vodi s rokovima da dovršimo pregovore iduće godine bi propali. Išlo bi se na formiranje nove Vlade koja bi naravno zakasnila na ovaj vlak za Uniju, pa bi za sedam godina išli u paketu zajedno s Srbijom. Zašto? Zato jer na političkoj sceni Evrope postoje ozbiljni zaštitnici srpskih interesa i promotori “paketa”.

U paketu, znači s nizom zajedničkih institucija i gospodarskih i političkih, u paketu to znači Jugoslavija minus Slovenija plus Kosovo. Bitka za opciju da se regija poveže institucijama, sada se dobiva ili gubi, borba da se nas ugura u isti vlak s Srbijom može se voditi samo sada! Nije li s obzirom na tu veliku diplomatsku bitku logično pitanje kome sve odgovara destabilizacija Hrvatske? Možemo li uopće isključiti mogućnost da oni koji tako ustrajno zaustavljaju naš put u Uniju na neki način nisu pomogli ovoj destabilizaciji Hrvatske?

Dramatičnost je shvatio i Milanović i nakon neviđene neodgovornosti kad je tražio ostavku Sanadera, sad pokazuje primjerenu zrelost uočivši da destabilizacija prijeti osnovama nacionalne sigurnosti. Zrelost sad pokazuje i Mesić koji nakon ubojstva Pukanića bez bilo kakvih ograda kreće u tijesnu suradnju sa Sanaderom, shvativši da je na kocki sudbina zemlje i da za sitne političke trikove nema mjesta.

Glede političkih manipulacija valja ukazati i na mantru o tome da se sad raspao sigurnosni sustav ili kako bi Milanović rekao, da već pet godina Sanaderova vlast destruira sustav krivim potezima. Teza da 17 godina ne funkcionira sustav je niska: Hrvatska je bila u ratu faktički do 1998! Nakon Oluje, počinje ozbiljniji ustroj sigurnosnog sustava, pokreće se Obavještajna akademija kako bi rashodovane stare kadrove zamijenili mlađima koji ne “emajliraju” poštu.

No, na scenu stiže Račanova vlast. Koja ukida Obavještajnu akademiju i time vraća stare kadrove! Koja iz policije tjera pet tisuća policajaca! Koja je na ulicu bacila stotine obavještajaca! Ali, kad se govori o uplitanju politike u sustav, nikad se ne koriste ti fakti! Iako je sustav faktički urušen baš tada, sve kasnije je bio tek folklor.

…

20.12.2006.

Kršćanstvo/ Katoličanstvo je, ako zanemarimo duboku vjersku i duhovnu kompnentu, u temeljnim interesima širokog, običnog puka. Pokušajmo na tren ovdje pristupiti iz potpuno prizemnog, uskog stajališta, da je prirodni interes mase u primarnom razlogu gole egzistencije. Interes mase suprotstavljen je interesu pojedinca ili uske grupe pojedinaca, koji u rukama drže poluge vlasti, medija, novca i sve ono čime mogu regulirati odnose u društvu. Na ovim sukobima često se rađaju ili nastaju priče o zavjerama, tajnim društvima i slično. U osnovi svega je ljudska slabost, odnosno osobina koja je ipak ljudska, da se teško odupire gramzivosti, pohlepi, težnjom za moći, tj. da ima od svega ovoga više nego što mu treba.

I sada tu nastupa kršćanstvo kao praktična životna filozofija koja poželjnom društvenom ponašanju daje ideološku komponentu koja bi trebala cementirati urednije ponašanje sveukupnog društva. Negdje u pozadini izrečeni stavovi, mogli bi se iščitati kao hereza ili bogohuljenje, da je vjera sredstvo s kojim bi se uređivali odnosi u društvu i da je to osnovna njena uloga, zaboravljajući pritom da načela od Boga dana jednako važe, kako za obični puk, tako i za one koji ih vode i koji bi im trebali biti uzor.

Upravo suprotno, ovo promišljanje o herezi, poništava činjenica da je neravnoteža stvorena među ljudima rezultat krive upotrebe slobode koju nam je naš jedini Stvoritelj, Gospodin i Bog podario, a naš zadatak je da uz pomoć svete Crkve slijedimo Njegov nauk, ne za Crkvu, ne za Boga, nego za nas same, jer mi smo Njegova svrha i Njegov cilj.

…

15.01.2007.

Kriza Crkve da ili ne, Kako ?, Zašto ?, Zašto kritika Crkve kao institucije. Možda sa potpunim pravom, jer ljudi instiktivno ne nalaze u Crkvi onu snagu i autoritet koji su očekivali, koju su nekada imali i koji im u stvari nedostaje. Napravimo sada ovdje usporedbu između naših osnovnih odgojnih zajednica, naših obitelji i naše šire Crkvene obitelji. Mi smo isto tako djeca Crkve, djeca Božja i trebamo stroge roditelje u liku majke Crkve i oca našega Stvoritelja.

Iz činjenice da ljubav i strogost kod djece rađaju sigurnost, nalazimo svu težinu i veličinu odgojne zadaće te na izgled ovi suprostavljeni pojmovi čine da odgoj djece nije lagana rabota, jer kada roditelji nisu strogi prema svojoj djeci i ne upućuju ih na pravi put, tu nema pravog odgoja ni prave obitelji. Sa ljubavi nam lakše ide iako je ponekad pružamo na krivi način, odnosno često ono što dajemo djeci, sebi samima tumačimo kao ljubav, ali to je prečesto samo umirivanje vlastite savjesti.

Za pravilno primjeniti strogost, tu uza sva naša nastojanja ne uspijevamo reagirati na pravi način, ovdje nam posao otežava činjenica da su narušene neke tradicijske vrijednosti koje su nam bile vodilje u našem odrastanju. Ne očekujmo pomoć od nekakve imaginarne šire društvene zajednice, mi smo ta zajednica, i naša osobna hrabrost i istupanje u javnosti i na lokalnoj političkoj razini, čine novi obrazac ponašanja nas samih, a s time i naše djece.
…

21.01.2007.

Drugim riječim, zašto poruke Crkve ne dopiru do javnosti, do srca ljudi, zašto upiti poput ovih : zašto Crkva ne digne svoj glas, zašto ne povede narod, zašto ne kritizira negativnosti u društvu. Oni koji čitaju crkveni tisak, koji prate nedjeljne propovjedi, ne postavljaju ta pitanja, svjesni su da je Crkva i te kako glasna i da ukazuje na bitne stvari koje treba mijenjati u društvu. Ali nije u tome problem, bilo koji segment ljudskog djelovanja, bilo koje pitanje da se postavi kao problem pred društvo, veću ili manju zajednicu, grupu ili pak pojedinca, odgovor se nalazi u Bibliji, Svetom pismu, Riječi Božjoj.

Zašto se odgovori na ova pitanja ne potraže na jedinom mjerodavnom mjestu, zašto Crkva ne uspijeva Sveto pismo ponuditi kao jedini univerzalni odgovor. Možda se odgovor krije u odgovoru na postavljeno pitanje iz početka prethodnog pasusa, Crkva je izgubila autoritet koji je nekada imala, te ne može nastupiti kao stroga majka u suglasju sa Ocem našim nebeskim, da bi kao strogi i pravedni roditelji, u punoj spoznaji istinske ljubavi, svojoj djeci donijeli obilje Božanskih darova.