|
PAD KONCEPCIJE OTVORENOG TRŽIŠTA I OTVORENOG DRUŠTVA Koncept otvorenog tržišta afirmira se postupno već od sedamdesetih godina prošlog stoljeća razvojem bilateralnih i multilateralnih mehanizama i institucija, međutim njegov puni uzlet ostvaren je tek osamdesetih godina tog stoljeća prihvaćanjem načela o slobodnom gibanju robe, radne snage i kapitala što se u prvom redu odnosilo na kapital jer su ostala tržišta uslijed fizčkih i političkih ograničenja (robe, radna snaga) ostala u značajnoj mjeri kontrolirana.Takav tijek događaja pogodovao je globalnom gospodarskom rastu, ali je istodobno rezultirao brojnim gospodarskim a onda i društvenim asimetrijama, koje su u konačnici dovele do financijske a potom i gospodarske krize globalnih razmjera.Naime treba shvatiti kako je sustav funkcionirao sve do onog trenutka dok je kapital uspjevao pokrivati, nižim stupnjem razvoja i konkurentnosti, uvjetovane nacionalne deficite, kada on to više nije mogao nastupila je kriza. Koncept otvorenog društva izveden je iz obrasca otvorenog tržišta a zamišljen je kao demokratski izazov okrenut stvaranju izvorne demokracije (građeni) koja sve manje ovisi o državi i njenim mehanizmima kontrole a sve više o civilnim pokretima, intencijama i mehanizmima koje će razvijati civilno društvo. Država u toj zamisli ostaje tek izvršni mehanizam lišen vlastite (političke) volje. Razumljivo je kako je taj konstrukt zakonito(financiranje) postao nositeljem volje kapitala jer ga nitko drugi i nije mogao financirati da bi ga u konačnici nastupom krize kapital napustio i vratio ponovno državi.Danas civilno društvo sve više opterećuje državu a lideri tog društva i brojni aktivisti kojima je parapolitička aktivnost postala strukom ne prezaju od izravne povezanosti s političarima svih provenijencija i uključuju se izravno u borbu za vlast.Međutim kako bi se shvatili generatori nastalih promjena treba se okrenuti analizi procesa(de)globalizacije kao njihove temeljne determinante. Deglobalizacija kao kumulativni,danas vladajući gospodarski proces, prostorno i razvojno inverznog gibanja kapitala u odnosu na globalizaciju, ima duboke, dalekosežne a time i odlućujuće refleksije glede razvoja gospodarstva i društva.Radi se o procesu koji je već nastupom krize počeo a označava ga slabljenje stupnja razmjene robe i usluga, ali što je najvažnije i povrat kapitala iz do sada receptivnih u emitivne zemlje kapitala što se događa jednim dijelom povlaćenjem već plasiranog kapitala i drugim dijelom prestankom emisije novog na te prostore.Razlićite su posljedice što ih sam proces izaziva na prostorima u gospodarstvima i društvima kapitalno receptivnih zemalja. Kod tako zvanih brzorastućih zemalja(isključivši Kinu čiji je slučaj poseban) dolazi do naglog pada korištenja kapaciteta i radne snage, odnosno do usporavanja rasta i premještanja investicija od proizvodnog prema potrošnom sektoru. U nastalnim okolnostima rast postaje sekularan, odnosno tendencijski spor, a nezaposlenost se otvara kao dugoročni strukturni problem. Na globalnoj razini ti će procesi,već je sada moguće ustvrditi, znaćiti redukciju tržišta i rast gospodarskih troškova što će izazvati napetosti socijalnih i nacionalnih izvorišta s ozbiljnim geopolitičkim posljedicama.U zemljama brzorastućih gospodarstva biti će otvoren proces odlaska najkvalitetnije visokoobrazovane radne snage, nešto slično procesu sportskih i kadrovskih akvizicija koji se danas već izrazito događa na globalnoj razini.Utjecaj pak deglobalizacije na zemlje u razvoju biti će daleko radikalniji. Već visoke rezerve radne snage koje tamo postoje biti će povećane do neslučenih razmjera što će izazvati egzodus stanovništva prema poglavito razvijenim ali i brzorartućim zemljama.Pokreti stanovništva što ih danas bilježimo na Srednjem Istoku i u Sjevernoj Africi proširiti će se prema Sjevernoj Americi, ali i unutar regija Južnoameričkih zemalja; Na Dalekom istoku proces će obilježiti pravac kretanja prema Kini, Japanu i Koreji, te konačno Australiji i Novom Zelandu. Iste pravce kretanja može očekivati i Rusija. Međutim najviše će samom emigrantskom pritisku biti izložene zemlje Europske Unije one posebice s područja demografskog pritiska Srednje i Južne Afrike. Egzodus stanovništva neće biti moguće rješavati tradicionalnim sustavima kontrole istodobno on će izazvati troškovnu distorziju, odnosno nedostatak kapitala u razvijenim zemljama s kumulirajući socijalnim i nacionalnim posljedicama. Kakav će biti odgovor razvijenih zemalja na nametnute izazove? Budući da globalne političke strukture sporo reagiraju na globalne probleme doći će u tim zemljama do širenja straha, nesigurnosti i jačanja obrambenih mehanizama. To će se posebice događati i zbog podržavanja iluzije o globalnoj ekonomiji i demokraciji kao putu rješenja koju će nastaviti podgrijavati lažni humanisti,karijerni nadnacionalni političari i sociopatski štreberi svih provenijencija u uvjetima kada je propalo otvoreno tržište i otvoreno društvo kao njehov operativni društveni i politički koncept i uvjet materijalnog opstanka Suprotno tome zakonito će jačati nacionalni izrazito operativni okvir izazvan potrebom obrane nacionalnih interesa.Temelji Europske Unije kakva je ona danas i kakva je još prije nekoliko godina bila sanjana(ljudska,prava, slobode i dr.) biti će snažno uzdrmani budući da će nacionalni interesi istisnuti ostale sadržaje. Možda najradikalniji, ali i jedan od prvih izraza tih tendencija biti će promjena monetarne strukture same Unije koja će se očitovati u podjeli monetarnog suvereniteta na one države koje će zadržati euro i one druge koje će morati uvesti nacionalne valute. Dogoditi će se euru tako zvani dolarski kompleks kada će morati odstupiti od narasle moći kako bi se očuvala stabilnost sustava.Gospodarska politika Europske Unije morati će polaziti od održive strukture svake svoje članice, što znaći kako će morati odustati od koncepta horizontalnog razvoja i vratiti se vertikalnim razvojnim sadržajima.Naime već je danas vidljivo kako tako zvano fondovsko poticanje razvoja ne omogućuje potreban gospodarski rast, odnosno kako rezultira tek njegovom sekularizacijom, dok istodobno sve zemlje Unije ulaze u zatvoreni krug dužničkog ropstva bilo pak vanjskog ili unutarnjeg, neovisno o dosegnutom stupnju razvoja.Za političare i stručne elite svake zemlje unutar Unije to će znaćiti orjentaciju naspram dva gospodarska i društvena cilja:s jedne strane optimalan gospodarski rast i s druge strane strukturno usklađen rast bez unutarnjh i vanjskih deficita.Naravno takva orjentacija u odnosu na ciljeve biti će moguća uz potpuno kompatibilan sustav monetarne i fiskalne politike što će tražiti snažanu potporu znanstvenih i stručnih struktura u svakoj zemlji Unije. U Zagrebu 15.05.2016. B.Lokin Oznake: Ljetovanje.. |
17.05.2016., utorak
|
PRORAČUNSKE KONTROVERZE Državni proračun za 2016 godinu prihvačen je,međutim treba naglasiti kako je to tek prvi korak u vođenju ekonomske politike na ovom segmentu sustava.Neprijeporno, ekonomski i politički stratezi koji potpisuju proračun odlućli su se za gospodarsku politiku koja je diktirana donjom granicom deficita nacionalnog proračuna(3%) čime je ujedno u najvećem mogućem dijelu određena i razina potrošnje u ovoj godini, ali i stopa rasta BDP-a(1,6%) koja se iz nje pretežito izvodi.To su temeljne makroekonomske vrijednosti izvedene na tako zvanom neoliberalnom gospodarskom konceptu koji počiva na rezanju troškova. Drugi korak proračunske politike vezan je uz izvore i modalitete financiranja proračunskog deficita(9-10mlrd).Oni kao što je poznato uključuju vanjske i unutarnje izvore sredstava, koji opet sa svoje strane gledajući otvaraju strategijske kontroverze.Naime ako se proračunski deficit financira iz vanjskih izvora(devizno) onda on produbljuje inozemni dug, što predstavlja pravilo kod niskih stopa rasta, a ako se financira iz unutarnjih izvora(kunski) onda podiže cijenu kapitala na domaćem tržištu i ograničava rast.Kombinacija vanjskih i unutarnjuh izvora koja se obično koristi tek manjim dijelom ublažava negativne učinke.Očigledno stratezi aktualnog proračunskog koncepta ovakvim su se izborom našli pred kvadraturom kruga.Jesu li postojale alternativne strategijske mogućnosti? Odmah je moguće odgovoriti:jesu!Radi se o konceptu koji proračun izvodi iz ciljeva i metoda gospodarskog rasta primarno.Kod takvog pristupa proračun se implicira kao kategorija rasta, u našem slučaju kao generator potrošnje, koji je u stanju povećati korištenje kapaciteta(danas se koriste 50%, a prije krize su se koristili70%).Proračunski impuls potrošnji jedini je mogući poticajni mehanizam rasta budući da plaće zbog niske konkurentnosti ne mogu rasti, nezaposlenost je visoka, a rastući unutarnji dugovi konstantno obaraju potrošnju.Izvore pak sredstava za predloženi financijski manevar moguće je naći u velikim i imobilnim pričuvama financijskog sustava države čije korištenje je uz to besplatno.Naime kako hrvatski vrijednosni sustav već treću godinu bilježi deflaciju onda je emisija novca jedini put da se gospodarstvu, državi i stanovništvu vrati uskraćeni novac poništen deflacijom. Prosuđujem, kako bi otkup državnog duga za pripadajući proračunski deficit(kunski) podigao cijene za oko 1,5%, što bi uz sve ostalo stabiliziralo sustav i relaksiralo raspoloživi nacionalni dohodak(dezinflacija).U području deviznog sustava već je godinama moguća kontrakcija deviznih pričuva koje su noptimalno visoke i sve više bilježe gubitke.Opisani modalitet rješavanja proračunskog deficita generirao bi novu(višu) razinu dohotka što bi imalo višestruke pozitivne kumulacije i ubrzalo bi rast. Valja naglasiti, uz sve rečeno, kako i pozitivni saldo tekuće platne bilance sugerira promjenu ekonomske politike u pravcu potrošnog koncepta zbog toga jer je tekući devizni priljev veći od odljeva. U Zagrebu, 03.04.2016. B.Lokin Oznake: ljetovanje - prvi red uz more |
