09.03.2016., srijeda

GEOPOLITIČKE SILNICE 21 STOLJEĆA

Početak 21 stoljeća evidentno najavljuje duboku promjenu onih geopolitićkih silnica koje su obilježile 20.stoljeće u cjelosti .Apsolutna i neupitna gospodarska i vojnopolitička dominacija SAD-a, posebice pojačana nakon raspada SSSR-a, paradoksalno očekivanjima, nije se nastavila. Ona je postala ugrožena najprije gospodarskim usponom Kine, te zemalja brzorastućih gospodarstva( BRIKS) s jedne strane, dok je s druge strane i dodatno oslabljena dugotrajnom i sekularnom krizom razvijenih zemalja zapadne demokracije odnosno atlanske hemisfere njenih tradicionalnih saveznica Nakon tih udarca slijedili su i ostali koji su označili brzu i masovnu militarizaciju Kine i Indije poglavito ali i nekih zemalja islamskog svijeta , te remilitarizaciju Rusije, čije su pretenzije gopolitičke prirode ubrzo najavile njenu novu ekspanzivnu vojnu doktrinu, ali i jasno naznaćena geopolitička područja interesa u Europi i na Srednjem istoku.Međutim najteži udarac SAD-u i ostalim Zapadnim zemljama zadala je unutarnja insuficijentnost njihovog koncepta većinske demokracije koji se prema definiciji dnevno ostvaruje kao obrazac temeljen na neprekidnom materijalnom napretku i napretku blagostanja što je međutim u promjenjenim konstelacijama gospodarskim, političkim i vojnim, prethodno navedenim, sada temeljito dovedeno u pitanje.Vidljive ugroze koje se u nastalim okolnostima javljaju potvrđuju se nemirima u arapskom i islamskom svijetu i njihovom pritisku koji za sada znaći kombinirani mehanizam terora i ograničenih vojnih akcija vezanih uz AL QIDU i ISIL.Pomicanjem geopolitičkih granica interesa globalnog svijeta od Dalekog Istoka prema Srednje Istoku,Sredozemlju i Euroaziji, potencijali moći SAD-a smještenom izvan granica Starog svijeta, dodatno su smanjene. Njene saveznice poglavito Europska Unija unatoč enormnom gospodarskom potencijalu, nisu joj sposobne osigurati političku i vojnu potporu zbog duboke disfunkcionalnosti koncepta same Unije što tu zajednicu danas deklarira kao skupinu birokrata lišenih stvarnog političkog sadržaja. Naime EU nije u stanju ostvariti koncept jedinstva temeljen na partikularnim interesima pa njeno širenje ali i kompetencije ustvari afirmiraju obrazac sve većih unutarnjih disproporcija i s time povezanog pritiska u pravcu njenog slabljenja i potencijalnog raspada.Jedini vojnopolitički stožer u naraslim uvjetima u Europi mogla bi činiti Njemačka, međutim koliko zbog, grijeha memorije toliko još više zbog demilitarizacijskog duha pućanstva i same države koja je naučila živjeti pod kišobranomAtlanskog saveza i NATO-a, ona tu ulogu nije u stanju preuzeti.V. Britanija je pak suočena s trajnim gubljenjem moći, a prijeti joj sve više i unutarnja dezintegracija(Škotska, Wels, S.Irska).Jug pak Europe gospodarski je zapušten i dezintegriran i u konačnici prirodno okrenut Sredozemnom bazenu i Euroaziji, što će njene narode zakonito tijekom vremena sve snažnije odvajati od Europe.
Razumljivo, geopolitičke su silnice u uvjetima relativnog globalnog mira potisnute i podređene onim ekonomskim, međutim moguće je ipak prosuditi kako su one ocrtavaju zbilju skrivenih geopolitičkih i vojnih, odnosno kako im u određenom pogledu predstavljaju preventivu.Polazeći od opisanih konstelacija mogući su razlićiti scenariji.Neprijeporno, proces globalizacije koji je obećavao kontinuirani i ravnomjerni razvoj Svijeta doživio je svoj završetak.Naime nacionalno i socijalno vrednujući koncept je propao, međutim njegove su posljadice katastrofalne budući da je produbio gospodarske disproporcije i stvorio lažni dojam o uspješnoj dislokaciji rada i kapitala cjelovutim prostorom globusa. Ta iluzija pokreće danas arapsko- islamski pritisak stanovništva prema Zapadnoj Europi, s otvaranjem novih pravaca demografskih pritisaka poglavito prema Rusiji i općenito Istočnoj Europi.Međutim već je sutra moguće očekivati golem pritisak stanovništva Crne Afrike prema Europi što će naravno izbrisati koncept većinske demokracije kao stoljetnu iluziju.
Hrvatska se razumljivo nalazi u samom središtu Euroazijskog ciklona suočena sa starim i novim pretendentima na njen teritorij i naciju. Velikosrpska koncepcija okrenuta aneksiji njenih prostora biti će sve naglašenija i rasti će usporedo s gubljenjem srpskih terena na njenim južnim granicama.Talijanaska iredenta čije su pretenzije okrenute Istoćnom Jadranu potvrdila je otvoreno svoje namjere surađivajući ponovno s četnicim u Domovinskom kao i u Drugom svijetskom ratu, Uz to u posljednje se vrijeme također budi i mađarska iredenta i konačno ostaje vrlo osjetljiva pozicija Hrata u Bosni i Hercegovini koji čine predziđe hrvatstva.

- 09:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.03.2016., srijeda

DEGLOBALIZACIJA

Sve do 2008 godine globalizacija kao pojam koji obilježava širenje svijetskog tržišta stalno rastućim trendom,napretkom demokracije zapadnog tipa i uzletom sloboda, ni u poslovnim, ni u krugovima analitičara, a niti u akademskim krugovima nije dovođena u pitanje. Međutim od te godine, koju obilježava globalna financijska kriza koja progresira u gospodarsku krizu širokih razmjera, pitanja okrenuta procesu globalizacije glede prosudbe njegove validnosti sve su ućestalija i dublja.Taj interes postupno je izazvao ozbiljne sumnje glede samog procesa globalizacija pa je pojmu globalizacije suprostavljen pojam deglobalizacije koji za sada obilježava usporavanje ritma globalnih procesa na nekim područjima ekonomskog sustava ali sve više i pad apsolutnih vrijednosti koje su dosegnute u tom istom procesu.Budući da se pojam globalizacije odnosi na brojna područja života i rada, ostaje zaključak kako i odgovori povezani s njime traže odgovarajuću širinu interesa.U ovom osvrtu interes je usredotočen na ekonomske sadržaje s tm što se u njihovom razmatranju dotiču i ona pitanja i područja koja ih u određenoj mjeri determiniraju. Razumljivo iznijetoj tezi o globalizaciji novijeg doba moguće je suprostaviti primjere globalizacije dalekih povijesnih datuma kako bi se vidjelo da proces nije ni nov niti nepoznat.Tip globalizacije o kojem u ovim primjerima govorimo merkantilnog je obilježja, međutim kao takav i on je poticao gibanja temeljnih gospodarskih sadržaja-robe, usluga, kapitala i radne snage. Radi se o trgovini carstava Starog vijeka kao Feničana ,Rimljana,Grka i Egipćana, pa trgovinskih veza uspoatavljenih u ranom Srednjem vijeku čiji su nositelji bili Kinezi i Arapi. U kasnom Srednjem vijeku, počevši od otkrića Amerike(1492) procese trgovne širokih razmjera najprije pokreću Nizozemci koji zahvaljujući proizvodnji hrane za Europu tog vremena dolaze do kapitala na temelju kojeg grade brodove i koloniziraju značajna područja Dalekog istoka i Indijskog oceana. Već od 16 stoljeća pokretaći globalizacije su Španjolci i Portugalci, a u 19 stoljeću tu ulogu preuzimaju Britanci. Prema općim ocjenama ekonomskih poviesničara proces globalizacije suvremenog svijeta proizvodnje(industrijalizacija) započeo je šezdesetih godina devetnaestg stoljeća i završio se godinom 2014.(Prvi svijetski rat).U tom razdoblju svi su vidovi tržišta - kapital, radna snaga i robe i usluge, imali najviši zabilježeni stupanj sloboda.Također treba shvatiti kako je svijetski monetarni sustav tada funkcionirao na temelju pravila zlatnog standarda, što međutim nije ni malo kočilo slobodno kretanje kapitala ali mu je osiguravalo visoka jamstva. U to su vrijeme zabilježene i pojave zajedničkih ulaganja širokih razmjera(Singer, Simens). Nije mđutim niti mali broj povijesničara koji godinu 1944. drže kao referentnu godinu modernog procesa globalizacije. Te je godine naime postignut dogovor u Bretton Woods-u prema kojemu su zapadni saveznici iz Drugog svijetskog rata dogovorili okvire kretanja robe i kapitala s tim što je USA dolar prihvaćen kao globalna valuta. Rečeno je već kako je proces deglobalizacije počeo ozbiljno korigirati trend globalizacije. Na prvom mjestu to se išćitava na području gibanja kapitala koji počinje tendirati naglašeno u pravcu rekapitalizacije, odnosno povratku tendencija okrenutih domaćim tržištima.Pojava o kojoj je riječ s jedne je strane posljedica relativnog smanjenja opsega kapitala u razvijenim zemljama koje moraju pokrivati narasle troškove sustava nastale u dugom razdoblju deinvestiranja, također taj je proces povezan i s padom profitnih stope u zemljama brzorastućih gospodarstva , ali i sve većim troškovima eksternih ekonomija posebice ekološkim. U brzorastućim zemljama posebice Kini rast potrošnje okreće kapital prema domaćem tržištu. I konačno rekapitalizacija globalnog trenda sve je naglašenije izazvana rasto transportnih troškova i pravcem tehnološkog napretka koji motivira proizvodnju na mjestima koja se priklanjaju masovnim, mahom domaćim tržištima.
Kada govorimo o globalizaciji u krizi onda istodobno zamjećujemo uporne i sve radikalnije poteze političkih i korporacijskih struktura u pravcu nastavka pa i širenja samog procesa stvaranjem novih globalnih asocijacija i poveznica. Taj paradoks pokušava se objasniti diktatom otvorenog društva i trenutačnom krizom svijetskih ekonomskih relacija i odnosa izazvnih nacionalnim i regionalnim političkim i vojnim interesima.Zaboravlja se međutim kako uzročnosti tih pojava leže u ekonomskim determinantama , ali i u činjenici što je upravo koncept otvorenog društva temeljen na većinskoj demokraciji otvorio procese afirmacije nacionalnog identiteta i pokreta u pravcu samobitnosti.Pojava velikog broja naroda Europe okrenutih stvaranju državnog entiteta narastaju i na području Zapadne i Istoćne Europe i šire se na ostale kontinente. Što taj proces poručuje i kako ga treba čitati pitanje je na koje za sada odgovora nema? U isti red problema moguće je uvrstiti ekološke probleme i ograničenja koja nisu samo svesvijetska već i nacionalna i regionalna.Povijest primjerice pokazuje kako je i u razdoblju ekspanzivne vojne globalizacije koja počinje od otkrića Amerike(1492) kada nije bilo ekoloških zapreka današnjeg obujma i posljedica, došlo do nove biološke različitosti koja je unaprijedila svijet, ali koja je isto tako otvorila pitanja posljedica velikih bioloških dislokacija(krumpir,rajčica,pšenica duhan, itd)u odnosu na ekološke ali i ekonomske performanse globalnih razmjera.Iako su te biološke vrste riješile višestoljetnju prijetnju gladi kojoj je bila izložena Europa,one su također ostavile otvorena brojna pitanja daljnjih bioloških prednosti ali i izazova.Nije na odmet naglasiti kako je napredak Amerike temeljen na korištenju radne snage koja je kao robovski kontigent dovučena uglavnom iz Afrike.Valja naglasiti međutim kako svaka analiza pa i ova prerthodno izvedena lišena teorijkog aspekta problema može biti duboko pogrešna, Naime da bi objasnili procese globalizacije kao i deglobalizacije uputno je teorijsku analizu temeljiti na retrospektu događaja tijekom dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća. Događaji koji su u tom pogledu obilježili procese o kojima je riječ obilježeni su nastupom Velike krize tridesetih godina, naime ta je kriza iznenadila u potpunosti i poslovni ali i svijet analize i znanosti pa su se odgovori na njene izazove tada pokazali temeljito pogrešnim. Držalo se polazeći od ideje ravnotežnog naćela kako je za njeno prevladavanje potrebno smanjiti potrošnju kako bi se postigla novčana a njenom manipulacijom i opća ravnoteža sustava.Suprotno očekivanjima posljedice su se očitovale u daljnjem rušenju ravnoteže što je dovelo do totalne krize.Idejna platforma tada je poćivala na rušenju potrošnje(pregrijavanje) međutim zahvati u tom pravcu(monetarna restrikcija) krizu su produbili i problem učinili sindromom.Izlaz iz začaranog kruga nemoći pronađen je u novoj idejnoj orjentaciji-keynesijanizmu. Ideja koja je nametnula novu doktrinu imala je dijametralno suprotno odredište: prema njoj kriza je uvjetovana padom potrošnje što je dovelo do pada profitne stope .neiskorištenih kapaciteta, nezaposlenosti i gubitka na kapitalu. Prevladavanje krize moguće je stoga ostvariti upravo forsiranjem potrošnje, što kao proces vodi do rehabilitacije proizvodnje i investicija i u konačnici do uravnoteženja ponude i ptražnje na razini njenog tržišnog optimuma.Primjena keynesijanske ideje donijela je dugotrajni napredak bez većih globalnih potresa,međutim tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do pojave novih neravnoteža-profitna stopa pada, hiperprodukcija i nezaposlenost prijete i dolazi do gubitaka na kapitalu.Objašnjenja pojavi novih kriznih pretnji nalaze se u ocjeni o imobilnosti kapitala, ograničenjima u pogledu potisnute mobilnosti radne snage, rigidnosti državnih granica, odnosno ograničenjima u kretanju robe i usluga na globalnom planu. I bez tih dokaza bilo je jasno kako je jedna ideja bila iscrpljena pa je trebalo ponuditi novu.Ona je pronađena u liberalnom konceptu sustava prema kojemu je potrebno puna sloboda svih tržišta i autonomna pozicija novca u ekonomskom sustavu. Liberalna ideja o kojoj jeriječ najprije je nazivana monetarizmom , potom neoliberalizmom.Njenom primjeno baš kao i u prethodnom slučaju(keynesijanizam) došlo je do ekspanzivnog gospodarskog rasta i rasta blagostanja u globalnim razmjerima.Međutim početkom ovog stoljeća (2008) dolazi ponovno do krize širokih razmjera. U prvo vrijeme ona se očituje kao financijska kriza u kojoj gubitke financijskog sustava pokrivaju proračunske intervencije, da bi kasnije prerasla u opću gospodarsku krizu.Uspon neoliberalne ideje značio je istodobno i uspon procesa globalizacije koji prethodno niti u primisli nije dovodio u pitanje mogućnost globalne krize.Nastupom pak krize nisu također dovedena u pitanje načela sustava uz obrazloženje kako se radi o greškama u njegovoj primjeni(neopravdna kreditna ekspanzija) i kako je kriza tek najava jednog novog pravca strukturiranja svijetskog gospodarstva.(brzorastuća gospodarstva).Radilo se međutim suprotno tome o dubokim strukturnim promjenama u okviru globalnog gospodarstva koje su uzrokovane rigidnim tržišnim zakonostima. Naime u trenutku kada je kapital oslobođen od nacionalnih stega prešao nacionalne granice višak štednje razvijnih zemalja krenuo je prema jeftivnim izvorima radne snage u nerazvijenim zemljama što je dovelo do ekspanzije financijskih profita , deindustrijalizacije i razvijenih i tranzicijskih zemalja, te socijalne i nacionalne segregacije najširih razmjera kao i srozavanja ekoloških standarda do najnižih mogućih granica. Danas kada su posljedice neoliberalnog koncepta evidentne ne postoje doktrinarni odgovori na izazove rastuće globalne krize.Držim kako je kriza neoliberalnog koncepta potpuna i bezuvjetna i kako će istrajanje na tom konceptu produbiti sve njene malformacije. Kriza je otvorila pitanja samog procesa globalizacije kao što je već rećeno i dovela do novog pojma-deglobalizacije.Evidentno, proces je globalizacije ne samo usporen već su njegove pojedine varijable postale degresivne.Na prvom mjestu to se odnosi na tijek gibanja kapitala čiji pravac se mijenja pa svjedoćimo povratku kapitala prema zemljama izvorne štednje.Razloge tome treba tražiti u rastu troškova zemalja destinacija, kolilo troškova radne snage toliko i troškova države ali i transportnih troškova. Upravo zbog rasta troškova profitna stopa dosadašnjih destinacija kapitala pada što vodi do ireverzibilnih kretanja kapitala. Kompleks promjena tendencija na globalnom makroekonomskom planu afirmira istodobno i nove teorijske poglede- teorijska se misao sve više okreće nacionalnim kordinatama vrijednosti, što u osnovi, bar privremeno, afirmira kejnesovu teoriju potrošnje kao istinskog zamašnjaka gospodarskog rasta. Naime, zemlje brzorastućih gospodarstva, posebuce Kina, izlaz iz blokade rasta vide u jačanju interne potrošnje, dok je ta značajka praktično potvrđena već u tako zvanim razvijenim zemljama.Naravno nova teorijska vertikala tek se treba afirmirati i razviti, međutim gospodarske silnice jasno je potvrđuju. Također njenoj afirmaciji pridonosi spoznaja o greški nacionalne i socijalne segregacije koja uz to prijeti migracijskim ali i vojnim sukobima najširih razmjera, kao i pretnja glede remećenja ekološke ravnoteže globalnih razmjera.
Proces globalizacije kao politički, pravni i ekonomski fenomen i njegova validnost u cjelosti, ima značajno različito prosudbeno stajalište: u političkom pogledu proces globalizacije je ireverzibilan što potvrđuje činjenica postojanja i jačanja svijetskog mira bez ozbiljnijih globalnih sukoba; također pravne se norme sve više afirmiraju kao opće sukladno procesu zapadne demokracije; nacionalne slobode i afirmacije nacionalnih entiteta vidljive su; i konačno svijet kao cjelina bilježi rast blagostanja unatoč još uvijek izraženim asimetrijama i povremenim socijalnim distorzijama. Međutim kada se razmatraju ekonomska stajališta onda je moguće zaključiti kako su, kao što je prethodno rečeno, ona upravo suprotna iznesenim stajalištima.Naime ako se kapitalska retencija nastavi onda ostali vidovi globalne razmjene teško mogu održati dosegnutu razinu.U razvijenim zemljama procesi reinvestiranja moraju biti pokrenuti, poglavito zbog rješenja problema široke nezaposlenosti, također te zemlje moraju izvršiti resocijalizaciju društvene strukture inače će dovesti u pitanje demokraciju, što zajedno mora oboriti stopu izvoza kapitala. Istodobno one moraju ostvariti značajan stupanj supstitucije uvoznog sadržaja zbog održanja vanjske likvidnosti.To će pak za zemlje brzorastućih ekonomija koje moraju jačati unutarnju potrošnju znaćiti i manjak kapitala i pad izvoznih efektiva.Istodobno nerazvijene će zemlje, posebice Afrički kontigent, doživjeti kapitalsku depresiju i skokovito pogoršati svoje socijalne i političke probleme i neravnoteže.Deglobalizacija kao odgovor na narasle globalizacijske probleme nije u stanju pružiti validna dugoročna rješenja budući da se isključivo vrti u krugu postojećih modelskih okvira čiji su ciljevi, metodski postupci i mehanizmi globalizacijski modelirani.


- 09:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se