14.02.2016., nedjelja

BLOKADA EKONOMSKOG SUSTAVA


Blokada ekonomskog sustava je ona sustavna pozicija u kojoj sustav nije u stanju ni unaprijediti, niti pak održati gospodarsku aktivnost(dugotrajna recesija). U okolnostima blokade sustava njegovi mehanitmi ne djeluju integralno u okvirima zadanih ciljeva, njihove se funkcije autonomno kumuliraju i u konačnici isključuju. Zakonito blokada se sustava javlja u uvjetima kada ne postoji koncepcijski i strategijski definirana opcija ciljeva, ili pak kada jedno društvo i ekonomija ugrađuju prilagođene vanjske ili općenito nametnute im podređene ciljeve i njima prilagođene sustavne opcije. Najopasnije je kada se blokada sustava pripisuje uzrocima materijalne prirode gdje se tako zvanim strukturnim reformama pokušava odgovoriti na sustavne neprilagodbe što se gotovo u pravilu događa tako zvanim zemljama u tranziciji.
Hrvatska funkcija sustava u stanju blokade ulazi počevši negdje od 2012godine, naime nju je moguće obilježiti trenutkom kada je konjukturni trend gospodarstva koji je zabilježen nakon krize prekinut mjerama porezne presije. Naime od tog se trenutka sustavni mehanizam sve naglašenije dezintegrira i ulazi u sve dublju sustavnu blokadu.Politika tako zvane države profita kojom se žele javne funkcije u najvećoj mogućoj mjeri tržišno profilirati rezultira padom aktivnosti, nezaposlenošću i socijalnom disfunkcijom što progresivno povećava troškove javnih sektora i gubitke gospodarstva (negativni multiplikator), istodobno potiskujući standard stanovništva ispod granice siromaštva.U takvoj konstelaciji odnosa fiskalna politika ne ostvaruje ravnotežu troškova i prihoda što produbljuje deficit javnog sektora, istodobno čineći gospodarstvo i državu sve ovisnijima od inozemstva i financijskog sektora.
Na području monetarne politike dolazi do blokade u sustavu cirkulacije novca budući da su procesi razduživanja intenzivni, a kreditni se lom proteže na treću godinu dok uštede stanovništva dosežu enormne iznose i to u devizama, što ulogudomaćeg novca degradira do razine funkcije razmjenskog činitelja(Gresham) Istodobno zbog toga a i zbog obilja novca na svijetskom tržištu, te neoptimalnih (obilnih) internih pričuva, kao i sve izražajnijih deflacijskih tendencija, javljaju se silni gubici u novčanom sustavu.U takvim okolnostima Središnja banka okrenuta još uvijek antiinflacijskom programu nema mogućnosti za financijski manevar pa se formiraju izraziti suficiti u financijskom sustavu koji se kanaliziraju u enormne bankovne dobitke(raskorak financijskog i realnog trenda) Disfunkcija na području monetarne politike najbolje se potvrđuje viškovima novca u bankovnom sustavu koji dosežu dnevnu vrijednost oko 7- 9 milijardi kuna već drugu godinu za redom. Također monetarna politika ne uspjeva smanjiti disproporciju između cijene kapitala i profitne stope, pa kapital sve više bježi iz Hrvatske
Potpuno je razumljivo kako u takvim okolnostima nije moguće voditi ni razvojnu niti socijalnu politiku. Deblokada sustava moguća je jedino jačanjem konjukture, međutim uslijed blokade sustava otvara se circulus viciosus krize i sustavne disfunkcije koji prijeti dugoročnim stanjem.
U Zagrtebu 31 03 2015 B. Lokin



- 14:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.02.2016., ponedjeljak

Neofiziokrati (3)

Utvrdili smo kako neoliberalni koncept iscrpljuje prirodne resurse, izaaziva nacionalne i socijalne asimetrije, a samim time i globalne napetosti, što zajedno nalaže njegovo odbacivanje kao vodeće ideje svijeta 21. stoljeća.Aktualna financijska kriza koja potresa svijet također je posljedica njegove nekompetentnosti, budući da je s jedne strane u najrazvijenijoj i najutjecajnijoj zemlji svijeta SAD-u (13 bilijuna BDP) pokrenula golemi ciklus potrošnje bez pokrića, tiskajući i gomilajući USA dolar kao univerzalnu dužničku kolateralu.Istodobno veliki promotori liberalizma, kao primjerice Greenspen, niskom su cijenom kapitala uništili američku štednju (0,5%) i otvorili špekulantsku spiralu (cjena nekretnina-cijena kapitala), gomilajući tekući deficit bilance SAD-a na 6% i vanjskog duga na 50% BDP-a.Ono što nas ovdje interesira nisu moguće intervencije u financijski globalni sustav kroz sanaciju sustava SAD-a, niti pak prevladavanje aktualne krize, jer nju će teško biti izbjeći budući da su razvijene zemlje otvorile krizu u realnom sektoru forsirajući deindustrijalizaciju. Same SAD danas u strukturi svojih raspoloživih sredstava imaju udio prerađivačke industrije svega 12%, dok se taj omjer u Europi kreće na razini od oko 15%, što je dosegnuto i u Hrvatskoj. Krucijalno pitanje otvara se u pogledu svijetskog plačevnog sustava, bliže rećeno USA dolara i njegove uloge kao svijetske valute. Naime financijski stratezi svijeta sugeriraju novu svijetsku valutu koja bi bila kriterijalno sukladna EUR-u. Praksa EUR-a pokazuje se promašenom, jer se radi o „umjetnoj“ valuti koja nema podlogu u realnoj sferi(struktura novca) i koja samim tim iskljućuje motivaciju i u konačnici potiskuje poduzetništvo na račun administrativnog kriterija(Moguće je zamisliti što bi sve „ pokrenula“ jedna nova oligarhija utemeljena na takvoj valuti). Držimo stoga da je mogući put izlaska iz svijetske krize dugoročno jedino sustav utemeljen na nacionalnoj valuti i u zlatnim pričuvama(prava vučenja), što je teorijski i metodski neofiziokratska kategorija

U Zagrebu 01.10.2008. B.Lokin


- 10:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NEOFIZIOKRATI

Ekonomske ideje i teorije , kao uostalom i većina istih o čovjeku i društvu , redovito se kroz povijest ponavljaju , s tom razlikom što u ekonomiji ne postoji slučaj njihovog prospekcijskog testiranja i simuliranja . Ovdje su tek poznate stanovite metode “scenarija“ koje se izrađuju kao upozorenja u odnosu na mogućnosti ili opasnosti ekstremnih pozicija. Današnje vrijeme, povijesno prosuđujući, odgovara razdoblju merkantilizma, dakle intervalu do početka 18. stoljeća, kada su vladajuća ekonomska misao i praksa bili podređeni načelu laisse faire-a, i kada se trgovina smatrala metodom stvaranja bogatstva. Merkantilisti su polazili od postavke oo imobilnosti ( nepokretljivosti ) kapitala i radne snage na međunarodnoj sceni i viškovima proizvoda koji se jedino trgovinom mogu ravnomjerno alocirati, što je naravno u tako postavljenim uvjetima života i rada jamčilo svrhovitu distribucicju. U prvoj polovici 18. st. merkantilističkim se idejama suprostavljaju fiziokrati, čija temeljna postavka počiva na radu kao motivu stvaranja bogatstva, s time što oni rad dijele na korisni i sterilni, pri čemu prvi oblik rada predstavlja aktivnost u poljodjeljstvu, a drugi u svim ostalim gospodarskim djelatnostima. Fiziokrati su udarili temelje matričnom računu otkrivši kružni tijek roba i kapitala u nacionalnom gospodarstvu. Vezani za feudalni društveni poredak oni su, zajedno sa svojim idejama, srušeni u Francuskoj revoluciji, premda je Turgot, jedan od njihovih najvećih teoretika, predlagao agrarnu reformu i porez na rentu. Važno je istaknuti, kako fiziokrati nisu ostali zabilježeni u memoriji ekonomske misli kao mogući uzor, oni su jednostavno trajno odbačeni na smetlište povijesnih ideja. Pravilo o recikliranju društvenih, odnosno ekonomskih ideja, kada je slučaj o fiziokratima, ponovno se via facti aktualizira u ovom našem vremenu, i štoviše, nameće kao doktrinarna vrijednost za 21. stoljeće. Razumljivo, ono se danas ne ograničava na zemlju i poljodjeljstvo, već se proširuje na prirodne resurse i okoliš u cijelosti gledano. Razlozi su ne samo vidljivi, već neprijeporno, oni su nezaobilazni i upozoravajući. Naime, neoliberalizam kao vladajuća doktrina suvremenog svijeta, nije u stanju ne samo preokrenuti, nego i zaustaviti, socijalne i političke asimetrije modernog društva,a uz to njegovi motivi i njegov temeljni credo vode da iscrpljivanja čovjeka, prirode i njenog ravnovjesja. Teoretici neoliberalizma sve više su u sukobu s temeljnim ciljevima demokracije, budući da proklamiraju pravo na bogat život za svih, s jedne strane, dok s druge strane tom istom načelu suprostavljaju motive profita koji to ukidaju in se. Rezultat te kontradikcije je rastuća kontrola društva koja jača diktatom profita pa imamo , slobodno je moguće reći, kao posljedicu profitni totalitarizam Ono što fiziokrati , kao poruku upućuju našem vremenu , odnosi se najprije na prednost koju proizvodne djelatnosti moraju imati u odnosu na uslužne djelatnosti . Onda kada proizvodnja bude determinirala potrošnju stvoriti će se kriterijalno uvjeti za novu distribuciju rada , kapitala i profita.Ta nova distribucija otkloniti će same uzroke socijalnih i nacionalnih asimetrija , budući da će njome i kapital i rad biti stavljeni u službu održavanja globalnog ravnovjesja. Istodobno, na taj će način biti otvoren put u pravcu racionalnog korištenja resursa, odnosno stvoren temelj koncepciji održivog razvoja.Pravci idejne orjentacije o kojoj je ovdje riječ u radikalnoj su suprotnosti s vladajućom idejom i praksom neoliberalizma, stoga je preokret moguće očekivati stvaranjem potpuno novog teorijskog korpusa kojeg je uvjetno moguće nazvati neofiziokratizmom.
U Zagrebu 28.10.2007 B.Lokin


- 10:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PRIJEPORI GLEDE MIROVINSKOG SUSTAVA

Prije otvaranja rasprave o mirovinskom sustavu i uz njega povezanu dogradnju ili pak transformaciju njegovih efektiva u tako zvanu fondovsku industriju, potrebno je iznijeti neke kvalifikacije teorijsko-povijesne prirode o formiranju i razvoju mirovinskog sustava u zapadnim demokracijama.Naime valja naglasiti na početku, kako mirovinski sustav predstavlja možda i najveći domet zapadnih civilizacija u ekonomskom ali i demokratskom pogledu i kako se taj sustav postupno razvijao i mijenjao usporedo s narastanjem demokracije i države kao nacionalnog entiteta.Jačanjem kapitalskog obrasca države mirovinski su fondovi socijalizirali prethodno raspršenu nacionalnu štednju pretvarajući ju u opće dobro,ali isto tako oni su odrazili i promjene državnog ustroja koje je upravo napredak demokracije sobom donio. (jačanjem države kapitala taj je sustav jačao, njenim pak slabljenjem, slabio).Vrhunac moći države kapitala(70godine prošlog stoljeća) i snaga tog sustava na najvišoj je točki on je jedinstven i sveobuhvatan , istodobno jačanjem države profita(90 godine prošlog stoljeća) slabi sustav sveobuhvatnih solidarnih međugeneracijskih mirovinskih fondova na račun jačanja tržišnih fondova koji također sve više preuzimaju njegovu ulogu. Ali, ponovno (od 2008)dolazi do preokreta- njegova je uloga rehabilitirana zbog negativnog utjecaja gospodarske krize na socijalnu sliku društva , istodobno otvorena je dilema o budućnosti mirovinskog sustava u cijelosti. Sustav fondova koji je povezan uz državu profita pretvara nacionalnu štednju u tržišnu kategoriju globalno i funkcionalno.U uvjetima gospodarskog rasta ovaj sustav ima visoki stupanj atrakcije , međutim u uvjetima krize njegove su se posljedice pokazale katastrofalnim(gubitak životnih ušteda i sl.) - djelomićno te ušteda imaju osigurano pokriće, ali u uvjetima krize njega podnosi posredno društvo u cijelosti .Na isti naćin na koji je globalni kapital reducirao suverenitet nacionalne države fondovska je indusrtija ovje razbila socijalni integritet moderne demokratske nacije dezintegracijom nacionalnog novčanog sustava, istodobno konzervativni je štediša pretvoren u tržišnog špekulanta a došlo je i do stvaranja socijalnih nejednakosti širokih razmjera .Sigurnost je dakle zamjenjena tržišnom neizvjesnošću. Uz sve rečeno diktatom globalnog tržišta kapitala poništen je suverenitet građana nad sredstvima štednje, pa se najuspješnijim ulagaćima upravo vrednuju oni koji su odvlaćili kapital s nacionalnih tržišta i tako pridonijeli procesu fatalne deindustrijalizacije koja je razvijene države dovela do sekularnog rasta i trajne nezaposlenosti. Matrično strukturirane analize koje su rađene za manji broj zemalja pokazuju kako je profitna stopa, čak u razdoblju devedesetih godina prošlog stoljeća(visok rast) na nacionalnoj razini bila niža od stope nacionalne štednje što je potvrdilo tezu o realokaciji sredstava većine stanovništva u korist manjine fondovskih ulagaća. Međutim kada govorimo o transformaciji moderne demokratske države i s njom povezanog mirovinskog sustava valja naglasiti, kako su se i država i sustav zakonito razvijale diktatom tržišnog motiva.Naime keynesova država kapitala sredinom je prošlog stoljeća počela ulaziti u krizu-profitna stopa je padala, a opasnost hiperprodukcije i nezaposlenost postale su otvorenom prijetnjom.U takvim okolnostima profit se ne samo kao poslovni već i kao društveni izbor sam od sebe nametnuo.Danas se nalazimo na raskrižju ideje o mirovinskom sustavu u najrazvijenijim zemljama. Evidentno zbog raslojavanja u socijalnoj sferi, ali sve više i spoznaje o socijalnoj jednakosti kao uvjetu trajnog gospodarskog rasta,te padu globalne profitne stope, sustav generacijske solidarnosti, sve više se prihvaća. Postaje razvidnim kako on mora dobiti mjesto u budućim rješenjima. Međutim stvorena klasna konstelacija(štediše postali ulagaći)ali još više i globalni kapital, i dalje potiću fondovsku interpretaciju.Naime razumljivo je kako bi globalno tržište kapitala stvoreno poglavito upravo mobilizacijom nacionalne štednje reduciralo svoju funkciju u uvjetima ukidanja trnsfera tog kapitala u pracu globalnog tržišta što bi ozbiljno smanjilo mobilnost kapitala i dovelo u pitanje temelje profitne države.Ostaje stoga pitanje okrenuto budućnosti koje glasi: kako u uvjetima socijalizacije društva koje će nastupiti u zemljama brzorastućih gospodarstva, a koja će znaćiti povrat kapitala na tržišta razvijenih zemalja, profilirati mirovinski sustav??Treba podjetiti kako je već danas stupanj globalizacije mjeren razmjenom dobara i usluga niži znatno u odnosu na devedesete godine prošlog stoljeća.

Duboke kontroverze vezane uz naš mirovinski sustav generirane su prethodno navedenim uzročnostima uz razumljivo određene specifićnosti koje svjedoće poziciju tog sustava u tranzicijskoj, rastom degresivnoj i dugovima opterečenoj zemlji.Radi se o sustavu koji počiva na tri tako zvana stupa(fondovi): Prvi stup čini podsustav generacijske solidarnosti koji je obvezatan i predstavlja izravnu distribuciju nacionalne štednje stvarateljima i korisnicima sredstava ; Drugi stup funkcionalno promatrajući identičan je prvom u pogledu prikupljanja sredstava budući da je obvezatan ali se od prvog razlikuje u tome što je vremenski kondicioniran u pogledu korištenja sredstava i tržišno eksponiran ; Treći je stup u potpunosti liberaliziran i predstavlja izravnu eksponenciju štediša na tržištu, međutim njegov je utjecaj na sustav minoran. Upravo zbog toga analitički prilog koji slijedi fokusiran je na problematiku prva dva stupa.
Prvi stup izravno povezuje štednju i korisnike sredstava preko sustava međugeneracijske solidarnosti, što znaći da se u ovom sustavu primarno vodi računa o socijalnoj i demografskoj poziciji države, ali valja podsjetiti, u netipićnim uvjetima dodatno opterečenim ratnih troškovima i stradanjima. Radi se o sustavu najvišeg stupnja sigurnosti jer je temeljen na državnom jamstvu.U pogledu pak realokacije sredstava to je sustav koji već prema definiciji u najvećoj mogućoj mjeri balansira odnose potrošnje i štednje u vremenu.Ovdje naime korisnici sredstava ne dislociraju dohotke izvan tržišno uspostavljenog ravnotežnog odnosa potrošnje i štednje, što je suprotno zakoniti slučaj kod profitno profiliranih fondova.Valja upozoriti također kako je upravo remećenje ravnoteže između potrošnje i štednje dovelo do eksplozije građanskih dugova i u najrazvijenijim zemljama, ali i kod nas. I konačno ovdje se radi o sustavu koji trpi najmanje troškove novčane realokacije(nisu potrebne dodatne usluge osiguranja i s time povezani troškovi).Uz rečeno valja naglasiti, kako se radi o sustavu koji u potpunosti štiti, odnosno ne dozvoljava , bijeg kapitala iz zemlje što je u sustavu slobodnih fondova gotovo zakoniti slučaj.
Treba shvatiti kako je ovaj sustav prenesen iz socijalizma ipak utemeljen na paradigmi države blagostanja i kako je sukladno tome bitno određen pozicijom države kapitala i svima njoj pripadajućim sadržajima.Posebice se to odnosi na pitanje mobilnosti kapitala u globalnim razmjerima što je u toj državi bila gotovo iznimka(razvijeni je bio sustav izravnih ulaganja međuti on je bio nacionalno strogo bilanciran).Kritike koje se specifićno odnose na ovaj sustav kod nas govore o tome kako je on neodrživ u uvjetima brzog starenja stanovništva, niskog gospodarskog rasta i s tim povezanih rastućih deficita.U raspravama o ovom sustavu kao krunski se dokazi njegove neodrživosti spominju gubici koje on stvara međutim ne postoji analiza koja pokazuje implicitne troškove koje je sustav podnio upravo prebacivanjem sredstava u drugi stup i samim korištenjem tih sradstava.
Drugi stup(za sada u tranziciji i obvezatan)predstavlja put u pravcu slobodne alokacije(profitne) sredstava nacionalne štednje, on štediše i korisnike koji su u jednoj osobi izravno konfrontira tržištu i slijedi tržišne zakonitosti.Tranzicijski konsteliran taj je sustav imao snažne protutržišne osiguraće( državna potrošnja) što mu je zajamćilo visoku sigurnost i profitabilnost.Radi se dakle o jednom kvazitržišnom mehanizmu koji ima značajnog utjecaja na raspored koristi glede nacionalne štednje na štetu prvog stupa.Moguće je ustvrditi kako je ovim sustavom dezintegriran prvi stup, da bi potom njegov mehanizam proglašen insuficijentnim i defektnim.Sustav drugog stupa nije u Hrvatskoj odigrao čak niti svoju temeljnu kapitalsku funkciju budući da nije uspio razviti tržište kapitala, odnosno učiniti ga šire atraktivnim i novčano funkcionalnim( ravnoteža u odnosima novca i kapitala), isto tako taj sustav nije poticao investicije, naime njegova su ulaganja, kao što je već rečeno, najvećim dijelom bila vezana za državnu potrošnju.Međutim kada govorimo o drugom stupu moramo voditi računa o tome da je njegovo osnivanje i programiranje bilo provedeno u razdoblju visokog gospodarskog rasta i još većih očekivanja u tom pogledu koja se zasigurno više neće ponoviti u doglednoj budućnosti.
Dilema koja je otvorena kod nas glede mirovinskog sustava polazi od sljedećih stajališta: prvi stup utjecajem negativnog demografskog činitelja i visokog javnog duga u kombinaciji s niskim gospodarskim rastom,još će dugo vremena stvarati iznimno visoke deficite, što će povratno limitirati gospodarski rast i prijetiti krizom javnih financija. Unatoč tome sustav o kojemu je riječ mora se zadržati kako bi se izbjegao generacijski socijalni jaz koji se već lagano nazire. Prijedog da se takova sustavno-materijalna konstelacija rješava administrativom redukcijom troškova nema nikakva izgleda za uspjeh koliko zbog socijalnih toliko izbog ekonomskih razloga(potrošnja-slučaj Grčke).
Glede sustavnih opcija predlažu se aktualno sljedeće varijante: prema jednoj (radikalnija) sustav drugog stupa treba ukinuti,privremeno ili pak trajno, odnosno sredstva vratiti u prvi stup ili pak zalediti na određeno vrijeme- obrazloženje je kako bi taj potez otklonio socijalne napetosti, ali učinio sustav u cjelosti sigurnijim (bez deficita) i pravednijim generacijski i dohodovno.Prema drugom stajalištu nastavila bi se koegzistencija dvaju postoječih sustava uz obrazloženje kako bi drugi stup jačao zbog očekivano relativno većih prinosa ali i demografskih trendova koji mu u budućnosti idu u prilog(usporeni ritam umirovljenja). Međutim treba shvatiti kako deficit mirovinskog sustava u bilo kojoj od varijanata nije moguće otloniti jer su njegovi uzroci srukturno determinirani.Držim kako koegzistencija postojećeg sustava nije moguća zbog nekoliko razloga. Prvi razlog vezan je uz globane razvojne determinante, odnosno već spomenutu prognozu kako u doglednoj budućnosti nije moguće očekivati brži gospodarski rast.U takvim okolnostima prinosi na kapital ne mogu očekivano brže rasti od prinosa na štednju, odnosno najizglednije je njihovo izjednačavanje, što razumljivo troškove drugog stupnja u našim uvjetma čini izrazito nekonkurentnim.Nadalje, Hrvatska ne može postati zemlja krupnog kapitala zbog vlasničke strukture u kojoj dominiraju mali poduzetnici, zakonito velike bi korporacije izvlačile kapital iz zemlje, a nacionalno gospodarstvo i društvo okrenuli uvozu kapitala- tu tendenciju pokazuju i naše korporacije posljednjih godina. Također, s obzirom na najbliže okružje, koje obilježava niska cijena radne snage, izgledan je i pojačani trend bijega kapitala.

U Zagrebu 03.02.2016. B. Lokin




- 09:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se