|
HRVATSKI NACIONALNI DEMONI Svako društvo, kao uostalom i svaki pojedinac,ima svoje demone.Oni su najvjerojatnije posljedica genetičkih predispozicija ili pak teških nacionalnih trauma iako to nije posvema dokazano, isto tako sasvim je sigurno kako su nastali i utjecajem organskih, ali i povijesnih odrednica i procesa. Ovdje se bavim hrvatskim nacionalnim demonima, onima koji bitno određuju ponašanje narodnog bića kao entitetske i državne zajednice.Identificirao sam u tom pogledu dvije skupine ponašanja koje prevladavaju u hrvatskom nacionalnom biću kroz povijest i potvrđuju se u sadašnjosti, ali i naslučuju u budućnosti. Jednu čine osjećaji ponašanja koja sam nazvao Demonom bezuvjetnog ropstva, a drugu ona koju nazivam Demonom bezuvjetne slobode.Prvi od navedena dva oblika ponašanja počiva na dubokom uvjerenju kako su i Hrvatska i njen narod nesposobni artikulirati nacionalnu političku osobnost i naravno još manje stvoriti, ili pak voditi, nacionalnu državu.Duboka insinuacija o kojoj je ovdje riječ proteže se od Pacte convente( premda je za vrijeme kneževa i kraljeva povijesno iskustvo bilo upravo suprotno) i nastavlja se sve do danas, iako je,suprotno upravo tom uvjerenju, ostvarena nacionalna država.Demon bezuvjetnog ropstva nalazi dokaze svojoj tezi u neoptimalnoj veličini države(premda su mnoge svjetski relevantne države veličinom i pučanstvom iste ili usporedive hrvatskom primjeru); u ranjivoj geopolitičkoj konfiguraciji i ugrozi nacionalnog bića aspiracijama susjeda(Talijani, Ugri, Srbi, Muslimani); dok rješenja vide u spajanjima s velikim državnim integracijama kao što je Europska unija, premda su iskustva takvih zajednica za hrvatski narod bila bolna(Hrvatsko- ugarsko kraljevstvo, Hazburška monarhija, Ausro-ugarsko carstvo,Jugoslavija ); u oslanjanju na inozemni kapital unatoč činjenici što teške posljedice takvih integracija trpimo već od razdoblja industrijalizacije, a one se pak danas otvaraju i nameću još većim obujmom i intenzitetom; te s tim u svezi i konačno u prihvaćanju kulturoloških i civilizacijskih obrazaca, iza kojih se skriva supremacija kjapitala.Demon bezuvjetnog ropstva u posljednjem desetljeću budi se u odnosu na Haški sud i balkanske integracije kada se pokazuje brutalno opak u odnosu na Domovinski rat i nacionalne heroje čije simbole se želi obezvrijediti podvalama i prirepaštvom u odnosu na inozemne birokrate i balkanske krvnike. Demon bezuvjetne slobode u opreci je s prvim, odnosno dijametralno mu je suprotan.Radi se o odnosu koji nacionalnom biću priznaje isključivo slobodu bez ikakvih i vanjskih i unutarnjih okolnosti i posredovanja.Ta sloboda zajamćena je činjenicom postojanja samog nacionalnog korpusa i nikada i nićim, čak u najmanjem dijelu, ne smije biti zasjenjena.Sve ono čega se demon ropstva boji i čemu se pokorava ovaj demon prezire i odbacuje.On ne priznaje nikakve ugroze niti relativitete kao zadane kondicije, već svaku od njih pretvara u beskompromisni prijezir.Iskustva i u ovom slučaju pokazuju kako je apstraktan i radikalan zahtjev za apsolutnom slobodom štetan, odnosno kako izaziva posljedice ravne onima iz prethodnog slučaja. Demon ropstva pak u uvjetima europskih integracija kojima Hrvatska konačno pripada, pronalazi nove razloge u tako zvanoj civilizacijskoj retardaciji hrvatskog naroda, prema kojoj nismo zreli pripadati sukladno kriterijalnom sustavu pluralnih načela tom krugu naroda pa nam je potreban stalni nadzor.Da bi dokazali svijest o vlastitoj nesposobnosti potrebna nam je permanentna katarza koja ide sve do ukidanja nacionalnog bića.Posebno je radikalan zahtjev ove demonske orjentacije u odnosu na Domovinski rat, koji se svodi na građanski sukob i zahtjev da se izjednaći krivnja agresora i žrtve.Sluganski odnos prema agresorima i aspirantima na nacionalno biće i prostor prenosi se na prošlost pa se sve više koristi pogled na Hrvatsku kao remetilački čimbenik nekakve političke ravnoteže na jugu Europe. Sljedom te percepcije moguće je očekivati kako će se ubrzoHrvatska, za koju se istiće da je činiteljem raspada Jugoslavije, proglasiti uzročnikom raspada Austro- ugarske monarhije, pa čak i Otomanskog carstva u uvjetima kada se globalne geopolitičke silnice promjene. Demon bezuvjetne slobode istiće nacionalnu samobitnost kroz povijest i u sadašnjosti, što razumljivo rezultira zahtjevom izdvajanja naroda a sada i države iz nadnacionalnog kriterijalnog sustava, pa borba za stvaranje samostalne države postaje sama sebi zadana mjera. Naravno takav pristup gledanja na stvari je demantiran u povijesti, a danas se on svodi na negiranje europskog okvira premda je potpuno jasno kako je borba za nacionalnu afirmaciju i samobitnost jedino moguća u okviru europskih i općenitoAtlanskih integracija.Naime, primjeri čvornih članica Europske unije koje se čuvaju i boje otlona prema Uniji(V.Britanija) to na najbolji mogući naćin pokazuje. Budući da su dva osnovna nacionalna i duhovna sentimenta duboko suprostavljena nužno je u njihovim međusobnim relacijama uspostaviti ravnotežu.Radi se o idejnom korpusu pitanja nacionalne provenijencije koje je potrebno sugerirati kao trajna čvorišta i uporišta, svojevrsnog antidemona koji bi u presudnim pitanjima opstanka i razvoja naroda i države predstavljao neraskidivi korektiv i motivirajući poticaj prepoznatljivog proroka zajedništva. Kako uspostaviti tome odgovarajući ciljeva, metoda i sredstava?Povijesni retrospekt pokazuje kako negdje od prve polovice devetnaestog stoljeća ideja narodnog zajedništva raste i formira se; još snažnije taj se proces potvrđuje pred svršetak tog stoljeća i nastupom dvadesetog stoljeća kada stasaju nacionalni velikani uma i politike čije ideje i nacionalni pokreti konačno, završetkom stoljeća, dovode do velikog F. Tuđmana i stvaranja nacionalne države.Što valja činiti kako bi se prevladalo okrutne nacionalne demone i trasirao put izgubljenog zajedništva ponovno otvoren stvaranjem nacionalne države? Lakonski odgovor obično se svodi na stanovito unapređenje metoda obrazovanja odgoja i organizacije društva shvaćenih u pluralističkom smislu, međutim procesi koji se razvijaju na tim temeljima u svojoj su osnovi podložni konfliktu kojeg upravo želimo otkloniti. Stoga sam uvjerenja kako jedino moguće rješenje pružaju načela društva temeljenog na zajedništvu potvrđenom u domovinskom ratu i svim ciljevima koje je taj rat trasirao. U Zagrebu 10.06.2015. B. LOKIN |
