Dugovi
|
DUGOVI: PLATFORMA ZA RASPRAVU Neke napomene Problem dugova (javni, privatni,građanski) star je koliko i ljudska povijest pa tako dužničke obveze nalazimo uklesane u kamen još iz faraonskog doba. Razlog njihovoj pojavi organske je prirode najprije i povezan je s dihotomijom(nepodudarnošću) pojedinih proizvodnih procesa u zadanom vremenu (ratari-stočari).Razumljivo, do njihove pojave dolazi i uslijed razloga fizičke prirode(viša sila), ali i osobnih i društvenih patologija(malverzacija, kriminal,zakonske neprilagođenosti, asinhrone informacije i slično). Vremenske intervale koji u slučajevima dugova nastaju prevladava novčana intervencija. Bitna, gotovo određujuća pojava, suvremenih ekonomija odnosi se na javni dug, međutim u tranzicijskim zemljama, kao i zemljama pogođenim ekonomskim krizama širokog opsega neovisno o stupnju razvijenosti uz ovaj dug ekspandiraju privatni i građanski dugovi. Ono što razlikuje dužničku krizu u razvijenima u odnosu na nerazvijena društva odnosi se na stupanj efikasnosti razriješavanja dužničkog problema .Naime dok je u razvijenim sustavima materijalizacija duga osigurana, u nerazvijenim sustavima dugovi često ostaju desetljećima nerazriješeni. Kontroverza koja se odnosi na dug(posebice javni) vezana je uz konstataciju o tome kako dug pridonosi razvoju, odnosno suprotno, kako generira krizu poglavito vezano uz opseg samog duga ali i pozicije pojedinih zemalja u odnosu na stupanj njegove tolerancije, što je danas slučaj. Naime razvijene su zemlje povećale udio svog duga za oko sedemdeset postotnih poena u nacionalnom BDP-u u posljednjih pedesetak godina ,( od 20 do 90 postotaka njegove vrijednosti) a mnoge su i riješile svoje krize enormnim povećanjem javnog duga znatno iznad vrijednosti svog BDP-a(SAD, Japan,V:Britanija).U SAD-u to je bilo moguće učiniti zahvaljujući dolaru kao svijetskoj valuti, a u Japanu zahvaljujući enormnoj nacionalnoj štednji. Neke međutim zemlje , u koje spada i Hrvatska, nisu uspjele pokrenuti gospodarski rast niti izaći iz krize unatoč manjem opsegu javnog duga od prethodnih primjera. Moguće je primjetiti kako se kod nas , kao uostalom i u većini zemalja EU-a, kriza dugova proglašava uzrokom krize rasta premda je empirijski dokazano suprotno. Valja pridodati uz to kako su i teorijske razlike pridonijele različitim percepcijama javnog duga, pa tako neoliberalna teza u javnom dugu vidi isključivo trošak kojeg treba bezkompromisno smanjiti, dok ga keynesijanistička teza locira kao generatora potražnje, odnosno cikličku pojavu, dakle pokretača rasta. Javni dug Danas se javni dug u pravilu razmatra integralno, odnosno kao jedinstveni inozemni i tuzemni dug zajedno lociran u okvire državnog proračuna.Razlog su tome široka valutna područja(dolar,euro,jen) ali i visoka konvertibilnost nacionalnih valuta kao i razvijeno globalno tržište novca i kapitala.Valja međutim upozoriti, kako se pozicija i karakter tih dvaju vrsta dugova bitno razlikuju posebice u slučajevima kada se radi o zemljama čije valute nisu konvertibilne. U takvim se okolnostima potvrđuju značajne razlike tih makroekonomskih kategorija kao i njihov bitno različiti utjecaj na reprodukcijski karakter sustava.Naime, inozemni dug predstavlja odbitnu stavku u raspoloživom nacionalnom prouzvodu, dok je tuzemni dug dio njegove realizirane vrijednosti.Moglo bi se kazati, polazeći od makroekonomskog pozicioniranja sustava, kako je inozemni dug stvarni dug dok tuzemni dug predstavlja tek realokaciju nacionalne ekonomske supstancije.U datim uvjetima država može poništiti svojom odlukom tuzemne dugove bez ikakvog utjecaja na ravnotežu nacionalne bilance što se događalo i u našoj ne baš tako davnoj povijesti.Inozemni dug kao odbitna stavka nacionalne supstancije znaćajno utjeće na raspoloživi nacionalni dohodak,stoga njegovo repozicioniranje u odnosu na ekonomsku politiku zemlje zauzaima primordijalni položaj. Percepcija javnog duga na inozemni i tuzemni aktualna je također i u onim slučajevima kada zemlja koristi paralelnu valutu kod čega se domaća valuta veže za neku jaku valutu jer u takvim slučajevima dolazi do podvrgavanja domaćeg financijskog sustava inozemnom.U takvim slučajevima cijena kapitala izvodi se iz vrijednosnih kriterija globalnog tržišta(reiting), dok unutarnje tržište kapitala biva isključeno(Argentina, Hrvatska, tranzicijske zemlje) Važno je također naglasiti kako bi upravo zbog toga u rješavanju integralnog javnog duga treba poglavito poći od inozemnog duga- iskustva pokazuju kako suprotni postupak, odnosno davanje prevenstva domaćeg duga nad inozemnim, rezultira gubicima u sustavu i porastu imobilnosti sredstava budući da u takvim okolnostima nacionalne financijske bilance postaju artificijelne.Tuzemni su dugovi u načelu izraz nefunkcionalnosti nacionalnog financijskog tržišta, što posebice dolazi do izražaja u krizama kada dolazi ili do viška novca(zamka likvidnosti) ili pak do njegovog manjka i pojave široke nelikvidnosti. Prekid otplate javnog duga Prekid otplate duga u privatnom je sektoru, kao i u sektoru građana povezan s datim jamstvima i fondovima osiguranja i ne privlaći posebnu pozornost u gospodarskom, političkom i analitičkom pogledu. Međutim sasvim je suprotan slučaj kada se radi o javnom sektoru bilo pak kada je taj dug vezan uz koliko dužničku toliko i vjerovničku poziciju tog sektora. Posebice osjetljivost tog duga naglašena kada se radi o dugu javnog sektora prema inozemstvu što nerjetko ima i istaknute političke posljedice pa se taj dug nerijetko naziva i suverenitetnim dugom. Slučajevi prekida otplate na razini državnih entiteta imaju dugu povijest. U raznim varijantnim rješenjima tog duga jedno od najstarijih predstavlja ono vezano uz uz jednostrani otpis duga zemlje dužnika prema vjerovnicima ili pak jednostranu odluku vjerovnika prema dužnicima(ratne reparacije).Tako je poznat slučaj Templara, vrlo bogatog i utjecajnog viteškog reda iz početka 14. stoljeća koji je francuski kralj Filip lijepi zbog dvorskog duga prema njima ali i njihove narasle moći, jednostavno stavio izvan zakona, red ukinuo,mnoge pripadnikke reda pogubio a njihove dugove poništio. Međutim u povijesti Novog vijeka nisu zabilježeni isto tako uspješni pokušaji. Naime slučaj prekida otplate duga Egipta Velikoj Britaniji rezultirao je vojnom okupacijom, a isto se dogodilo i u slućaju Tunisa koji je završio francuskom okupacijom. Danas međutim, a posebice u posljednjih dvadesetak godina, veliki je broj zemalja deklarirao insolventnost- Meksiko 1995., Brazil 1998 i 2002,, Rusija1998., Ukrajina2000., Argentina2001., Nigerija2002., Island 2008., te najskorije Grčka - međutim istodobno nijedna od tih zemalja nije prkinula otplatu duga prema inozemnim vjerovnicima. U povijesti je dvadesetog stoljeća poznat slučaj reparacija iz Prvog svijetskog rata koje su saverznici nametnuli Njemačkoj.Te reparacije su bile tako visoke da su zemlju pretvorile u gospodarskog invalida što je dovelo do nacizma. Ostaje povijesna činjenica kako se Keynes kao vodeći ekonomski autoritet tog vremena suprostavio rješenju za Njemačku(zagovarao niže reparacijske stope) ali je bio preglasan u komisiji za reparaciju. Danas grčki dug sobom nosi konotacije slčnih postupaka. Restrukturacija Praksa otplate inozemnog duga najćešće se danas rješava postupkom njegove restrukturacije koji uključuje smanjenje glavnice ili kamata ili oboje odjednom i vremenskim reprogramom duga(produženje roka otplate). Istodobno dug se sve manje financira bankovnim sredstvima a sve više sredstvima tržišta kapitala(vrijednosni papiri). Naime to praktički znaći kako se sredstva za otkup duga sve manje vežu za emisiju novca, odnosno kako postaju predmetom korištenja štednje, također sve više na globalnim tržištima. Uz to, dugovi se reprogramiraju i otpisuju posredstvom multilaterarnih institucija(IMF.IBRD-e, Pariški i Londonskiklub i sl.).U novije vrijeme poznat je slučaj grčkog duga koji je otpisan u jednom trenutku u visini od 50%.Slučajem restrukturacije, premda specifičnim, na određeni naćin moguće je nazvati i intervenciju Središnje banke koja izravnom intervencijom(devizne pričuve,monetizacija) otkupljuje nacionalni dug od države. Inflacija i dohodovne patologije Inflacija kao metoda ili naćin smanjenja dužničkog pritiska neposredno se odnosi na tuzemne dugove, međutim njeni učinci mogu biti također značajni i u odnosu na okružje,dakle u odnosu na inozemstvo, ali ovdje vezano primarno uz tećaj, odnosno rast i razvoj.Kada se radi o unutarnjim dugovima inflatorni učinci empirijski dokazano povećavaju raspoloživi dohodak dužnika, odnosno smanjuju dohodak vjerovnika, ali i pozitivno utjeću na potražnju što onda generira gospodarski rast.Učinak raspodjele dohotka inflacijom u korist dužnika Keynes je nazvao“Eutanazijom rentijera“ aludirajući na vjerovnike čiji dohoci su ostvareni primarno pozicijom kapitalskog vlasništva u odnosu na svijet rada.I konačno, inflacija budući da pokreće gospodarstvo i društvo stvara povečanu novčanu bazu za povratak dugova i uspostavljanje globalne ravnoteže. Inflacija, uz sve rečeno, favorizira izvoznu aktivnost, što osim povoljnog utjecaja na proizvodnju povećava deviznu poziciju gospodarstva i društva čime smanjuje pritisak na daljnja zaduženja i deficite prema inozemstvu.Deflacija u kojoj danas živimo( kao i dezinflacija) ima dijametralno suprotne učinke od inflacije-povećava dužničke obveze, umrtvljuje gospodarsku aktivnost, posebice investicijsku, i izaziva enormnu(strukturna) nezaposlenost.Međutim valja kazati kako je prostor za programiranu inflaciju koja bi riješila deflacijski udar za koju se neki analitičari zalažu- Blanchard (do granice od 4%)- vrlo teška pa i gotovo nemoguće ostvariti zbog poglavito usporavanja globalnog trenda aktivnosti, i isto tako globalno strukturiranih troškova, kao i pada kapitalske motivacija povezano s time.Naime svaki pokušaj pokretanja inflacije, praksa pokazuje, gotovo trenutačno amortiziraju globalni proizvođaći postupkom akomadacije cijena i troškova. Dugovi koliko na eksternom toliko i na internom planu, generiraju dohodovne razlike što se kao proces produbljuje usporedo s niskim gospodarskim rastom i deflacijom. Na razini državnih entiteta reproducira se stara podjela na zemlje Juga i Sjevera, Nerazvije ne i one u Razvoju, Brzo i Sporo rastuće zemlje i brojne druge podjele.Istodobno dolazi do dohodovne segregacije na nacionalnom planu, što rezultira podjelom na bogate i siromašne slojeve stanovništva kod čega tako zvana srednja klasa koju se općenito drži zamašnjakom razvoja, nestaje. Pokušaji da se dohodovne razlike anuliraju ili bar tendencijski smanje progresivnim metodama oporezivanja ili pak većon socijalizacijom, dohotka ne uspjevaju. Naime pokazuje se da na globalnom planu kriza dugova raste, dok na nacionalnom planu izaziva povećane socijalne nemire. Upravo zbog toga sve se više govori o rastućim patologijama što ih dužničke krize izazivaju. Iskustva u rješavanju dužničke krize Inozemni javni dug i njegovo pojavljivanje u nekim razvijenim zemljama tijekom 20. stoljeća nije nepoznata pojava.U analizama IMF-a za razdoblje 1875-1997 godine više od 11zemalja od njh 22 bar su jedan put imale javni dug u visini ili blizu vrijednosti nacionalnog bruto prizvoda.Također utvrđeno je kako niti jedno od tako utvrđenih stanja nije razriješeno bez snažne ekspanzije monetarnog činitelja u okviru potencijala nacionalnih ekonomija kao i globalno.To posebice vrijedi za slučaj SAD-a nakon Drugog svijetsko rata.Isto vrijedi za slučajeve Kanade, Belgije i Italije između 1980 i 1990 godine.V.Britanija je nakon završetka Prvog svijetskog rata imala javni dug veći od BDP-a, da bi taj deficit petnaest godina poslije dosegao 200% BDP-a.U nastaloj situaciji vlada je, kako bi suzbila inflaciju, vratila zlatnu podlogu i predratni paritet funte prema zlatu pridodajući tome restriktivnu proračunsku politiku.V.Britanija nakon toga je potonula u deflaciju i recesiju. Isto se dogodilo Japanu ali 1990 godine kada je novčana i troškovna restrikcija prouzročila dugogodišnju krizu.Iskustva 20. stoljeća glede javnog duga uz spomenuto potvrđuju, kako u rješavanju duga vjerovnici i dužnici moraju surađivati i kako se kod toga radi o dugoročnom procesu. Hrvatska dužnička kriza Hrvatski integralni dug javnog sektora u posljednjih je desetak godina brzo povećavan, tako da se u ovoj godini približio proporciji od 90% BDP-a.Vjerovnička struktura tog duga odnosi se 59% na tuzemna potraživanja, odnosno 49% na inozemna Istodobno ukupni inozemni dug(svi sektori) premašio je u ovoj godini vrijednost domaćeg bruto proizvoda. .Dug je generiran, kao i kod većine tranzicijskih i zemalja koje su doživjele deindustrijalizaciju, u vrijeme globalnog kreditnog booma strukturnim razlozima s tim što je gospodarska kriza samo naglasila njegove dimenzije.Otplata inozemnog duga u cjelosti dosegla je godišnji iznos od oko 4do 5% bruto domaćeg proizvoda Jednom riječju hrvatski je inozemni dug visok relativno. Hrvatska se naime u uspostavljenoj konstelaciji odnosa našla pred kvadraturom kruga-ako želi pokrenuti gospodarski rast mora posegnuti za inozemnim sredstvima što je vodi do produbljenog deficita prema inozemstvu i s time povezanog pada devizne vjerodostojnosti, odnosno povećane cijene kapitala koju taj pad sobom nosi, dakle kapitalskog ogranićenja, ako pak želi smanjiti inozemni dug mora nastaviti redukciju potrošnje na svim sektorima, što limitira gospodarski rast i u konačnici povećava dug. Poznato je inače kako ekonomije koje ne uspjevaju uravnotežiti primarni javni dug zakonito produbljuju svoje deficite prema inozemstvu i kontinuirano povećavaju inozemni dug. Odgovor na tu kontroverzu je gospodarskim rastom determinirana ravnoteža na koju ekonomska politika mora suvereno odgovoriti.Formula, koja se zagovara kod nas, prema kojoj se inozemni dugovi pokrivaju rasprodajom domaćih potencijala ili sustava,pogubna je budući da otuđene efektive iskljućuje iz domaćeg sustava i odriče se budućih dohodovnih mogućnosti radi odlijeva dobiti u inozemstvo. Primjer su tome privatizirani kapaciteti i sustavi koje su preuzeli strani ulagaći u Hrvatskoj i njihove izrazito negativne posljedice u odnosu na nacionalnu dohodovnu i deviznu bilancu. Dugovi privatnog ili bolje rečeno i privatno-javnog sektora, konstanta su svakog suvremenog gospodarskog sustava pa tako i hrvatskog. S jedne strane su oni generirani neoptimalnim troškovima javnog sektora, a s druge strane su posljedica tržišne nekonkurentnosti gospodarskog sektora u uvjetima otvorenog tržišta. Ali s druge su strane, poglavito u razdoblju do 2000 godine, oni kod nas nastali vremenski ograničeno kao posljedica provedbe restriktivne monetarne politike. Nastupom gospodarske krize ti se dugovi obnavljaju i u jednom trenutku dosežu vrijednost od preko 10%BDP-a. Zakonska regulativa koja je pokrenuta radi njihovog razriješavanja doživjela je fijasko(predstečajne nagodbe) , istodobno restriktivni karakter poduzetih zakonskih zahvata izrazito je negativno djelovao na gospodarski rast i posebice stopu zaposlenosti. Dugovi građana nastali su kao posljedica gospodarske krize,odnosno pada raspoloživih dohodaka stanovništva i ekspanzije nezaposlenosti. Procjenjeni s pozicije raspoloživog dohotka(tako zvani blokirani) dugovi građana dosežu oko 9% BDP-a, što predstavlja rastuću pretnju glede krize i stope nezaposlenosti.Međutim dugu te provenijencije treba pridodati i dugove nastale zaduživanjem stanovništva u tako zvanim švicarskim francima kao i nekim drugim, poglavito bankovnim, špekulantskim postupcima.Specifičan oblik javnog duga ,pa i duga općenito,predstavljaju dugovi države i bankovnog sektora stanovništvu s pozicija devizne štednje građana. Naime taj dug je aktualno dosegao vrijednost u visuni od 60% BDP-a, i što je najteže on predstavlja dug inozemne provenijencije(deviza).Prijetnja koju taj dug sobom nosi, ali i prethodno spomenuti udar na cijenu kapitala, traže odgovore glede daljnje uporabe sustava tako zvane devizne klauzule, a preko toga do odnosa između domaćeg i inozemnog tržišta kapitala i cijene kapitala kao bitne odrednice za pokretanje investicijskog ciklusa. Dugovi i financijski sustav Dugovi, koliko unutarnji toliko još više vanjski, već prema definiciji snažno utjeću na financijski sustav zemlje stvarajući brojne teškoće tekuće ali i razvojne prirode.U Hrvatskoj međutim unatoč snažnoj eskalaciji svih oblika zaduženosti nije došlo do destabilizacije financijskog sustava nastupom globalne financijske a potom i gospodarske krize – prema publikaciji “Financijska stabilnost“,HNB tijekom gospodarske krize stabilnost financijskog sustava je održana pa čak i pojačan tijekom trajanja krize sve do danas. Što su razlozi tako visokoj rezistenciji financijskog sustava na udare krize? U prvom redu njih treba tražiti u komodnom pristupu međunarodnom tržištu kapitala, što je plaćeno rigidnim deviznim tećajem, visokim deviznim pričuvama i kao posljedica svega enormnim profitima bankovnog sustava, te ekspanzivnim inozemnim dugom.Posljedice su se međutim očitovale u snažnoj retenciji realnog sektora- degresivnoj stopi gospodarskog rasta, nezaposlenosti, gubicuma u sustavu i općenito intenzivnom padu životnog standarda.I dok je negativni utjecaj monetarne politike na gospodarski rast u Hrvatskoj slijedom raskoraka financijske i realne sfere evidentan nametnuta je javnosti ali i političkim strukturama, neoliberalna teza o neutralnosti novca u odnosu na ekonomski ciklus. Na taj je naćin monetarna politika koja se od vremena krize provodi ostala u potpunosti identična politici od prije krize, odnosno uvjetima konjukture i inflacijskih pritisaka koji su tada vladali. Istodobno, dok je realni sektor na svim razinama gomilao gubitke(javni, privatni, građanski) financijski je sektor gomilao viškove i dobitke. U takvim je okolnostima paradoksalno stvoreno jedinstveno uvjerenje znanstvenika, analitičara i političara kako je dugove moguće riješavati isključivo rezanjem troškova neovisno o viškovima u financijskom sustavu zemlje Istini za volju valja kazati kako je na (ne)operativnost monetarne politike izrazito negativno utjecala devizna klauzula koja je sužavala kunski manevar sustava, dizala cijenu kapitala na domaćem tržištu i okretala trendove potrošnje prema uvoznom sadržaju.Devizna klauzula valja naglasiti, vodeći računa o povijesnim reminescencijama, vrača nas u razdoblje Srednjeg vijeka kada su postojali viševalutni sustavi, najpoznatiji među njima sustav bimetalne uporabe zlata i srebra. Već tada su stećena iskustva kako u prometu slabija valuta(srebro) istiskuje jaču(zlato) koja se tezaurira(Greshamov zakon).U uvjetima devizne klauzule kuna je očito doživjela sudbinu srebra. Pravci rješavanja dužničkog sindroma U politici rješavanja dužničkog opterećenja primarno treba poći od zaključka kako je problematiku dugova nužno definirati u kontekstu cjelovitog realnog i financijskog sektora istodobno, ali i u potpunosti podrediti ciljevima ekonomske politike.Takav pristup suprotan je neoliberalnom načelu, jer i naše iskustvo pokazuje sve dimenzije štetnosti odvajanja realne od financijske sfere sustava, za što se to naćelo zalaže. Također, referirajući se na povijesna iskustva koje sam prethodno naveo, treba shvatiti da je dugovne debalanse moguće rješavati u okviru visoke ponude novca i u načelu u dužem vremenskom razdoblju. Javni dug nije primarno potrebno promatrati integralno jer Hrvatska ima nacionalnu valutu, a samim time i interni javni dug(59%).U uvjetima visoke ponude novca na nacionalnom tržištu(10 milijardi imobilnih kuna poslovnih banaka u HNB, neoptimalno visoke obvezne kunske pričuve u HNB ) i u uvjetima kada već drugu godinu registriramo deflaciju, s tme što se ona i globalno predviđa u srednjoročnom razdoblju, Hrvatska narodna banka mogla bi bez ikakve bojazni izravno monetizirati u najvećoj mjeri kunski deficit nacionalnog proračuna.Taj potez imao bi višestruke multiplikativne učinke,koliko na sferu gospodarstva(investicije), toliko i na sferu potrošnje javne i osobne, bez negativnih tećajnih konotacija.Budući da se kod internog(nacionalni) javnog duga radi novčanoj realokaciji(primarni učinak) očitovali bi se i brojni pozitivni učinci u odnosu na likvidnost posebice u tome na financijsku poziciju javnog i javno- privatnog sektora.Također, ekspanzivna bi monetarna politika, o kojoj je ovdje riječ, povečala mobilnost novčanog potencijala zemlje jer bi rast novčane mase povečao ponudu kunskog novca i samim time oborio njegovu cijenu. Javni dug inozemne provenijencije koji i primarno utjeće na poziciju raspoloživog nacionalnog dohotka trebalo bi u dogovoru s vjerovnicima reprogramirati ili ga otkupiti ako je to financijski oportuno, koristeći primarno kumulirane devizne pričuve i povijesno nisku cijenu kapitala na svijetskom tržištu. Taj potez trebalo bi koordinirati u okviru cjelovite devizne politike. I ovdje kao ikod internog duga multiplikacijski učinci su značajni., koliko oni u odnosu na deviznu komponentu(kamatni trošak), toliko i oni na kunsku komponentu(povećani kunski dohodak). Dugovi privatnog i javnoprivatnog sektora mogu se ozbiljno smanjiti preko prethodno opisane operacije državnog proračuna, također njih treba otpisivati vodeći računa o tome kako oslobođeni dohodak i multiplikacijski učinci imaju značajnog utjecaja na nacionalni dohodak i gospodarski rast. Kada se radi o sektoru stanovništva treba poći od tržišnog kriterija primarno, odnosno o pokretanja potražnje i njenog presudnog utjecaja na gospodarski rast u uvjetima krize.Držim kako je nužno utvrditi kriterije socijalne države, odnosno uspostaviti ravnotežu između socijalnog i profitnog kriterija i temeljem tako utvrđenih standarda provoditi gospodarske i društvene reforme. Statistički izvori: IBRD, IMF, EUROSTAT, DZS,HNB, FINA. Literatura: 2007-2012: S.Moatti Les metamorphoses de la crise. Alternative Economiques, hors serie, Paris 2012 Xavier Timbeau Des sorties de crise echelonnees,Xavier, Problemes economiques,hors serie,Paris 2015 Thierry Pech, Les solutions pour resoudre les crises de dettes,Alternative economiques hors serie Paris 2015 U Zagrebu,12.10.2015. B.LOKIN |
