|
CRTICE O NOVCU Rasprava o novcu, koliko njegova teorijska, toliko i metodska interpretacija,i vremenski i prostorno gledajući, univerzalna je.Pojava naturalnog novca prema pisanoj se predaji bilježi u sedmom tisučljeću prije Krista, dok se metalni novac registrira već u sedmom stoljeću prije kristijanskog mjerenja vremena.U prvim raspravama, pa sve do danas, prednost se pridaje temeljnim funkcijama novca, njegov pak utjecaj na poziciju moći,socijalnu sferu života, politički instrumentarij i druga presudna pitanja funkcije društva obično se u takvim raspravama potiskuje a nerijetko čak i isključuju. Kada se pak govori o tradicionalnoj interpretaciji novca i novčane sfere u cjelosti , onda je moguće identificirati dva temeljna teorijska određenja: ono koje zastupa autonomiju novčane u odnosu na realnu sferu, i ono koje zagovara njihovu organsku povezanost.Kvantitativna teorija novca koja se veže uz prvi pristup i interpretaciju, od Bodina pa do Fishera, sugerira samodostatnost novca kao kriterijalnog sustava ekonomije , dok druga od dviju interpretacija, od Malthusa i Ricarda, pa sve do Keynesa, ističe njegovu neraskidivu povezanost s realnom sferom života i rada.Ta dva teorijska pravca nepomirljiva su, pa ih čak nije uspio pomiriti niti genijalan Hicksov IS-LM teorem. Stoga svako ozbiljno razmišljanje o interpretaciji mjesta i uloge novca u procesu reprodukcije, mora početi od jasnog određenja prema dvijema teorijskim interpretacijama. Zašto je tome tako?Zastupnici teorije o autonomiji novca(Monetaristi, Liberali, Neoliberali u modernoj interpretaciji) tvrde kako nesputano tržište uspostavlja autonomno ravnotežu sustava ponude i potražnje , odnosno kako svako i najmanje uplitanje u tržište proizvodi krizu.Odliku takvom „savršenstvu“ osigurava permanentni proces afirmacije tržišta i bezkompromisna primjena tržišnih principa.Prema drugoj teoriji, keynesijanističkoj, tržište je zakonito nestabilno i upravo zbog te njegove karakteristike potrebna je njegova kontrola. Pojava ekonomskih ciklusa krunski je dokaz takvoj tvrdnji.Budući da prva orjentacija intervenciju u tržište ocjenjuje kao uzročnika krize, dok druga upravo u njenoj primjeni vidi put uspostavljanja ravnoteže sustava dvije teorije ostaju nepomirljive.Interpretacija i manipulacija koje slijede izrazito su keynesijanističke!Podsjetiti ću kako keynesijanistički pristup polazi od cikličke zakonitosti ekonomskog procesa,koja eo ipso predstavlja dokaz neraskidive povezanosti realne i novčane sfere.Kritiku liberala o tome kako kratkoročni ciklus nije meritoran otklonio je Keynes doskočicom kako smo „dugoročno svi mrtvi“sugerirajući njome ograničeni domet ekonomske ideje u prostornom i vremenskom univerzumu. U uvjetima konjukture nedostaje novca budući da cijene u realnom sektoru rastu brže od cijena u financijskom sektoru.U uvjetima dekonjukture cijene u realnom sektoru padaju brže nego cijene u financijskom sektoru pa se stvaraju viškovi novca.Ravnoteža se, polazeći od Keynesovog načela uspostavlja u prvom slučaju mjerama antiinflacijske politike,poglavito usporenom emisijom novca, a u drugom, mjerama proinflacijske politike, napose monetarnom ekspanzijom. Polazeći međutim od liberalnog stajališta i u prvom kao i u drugom slučaju, ravnoteža se postiže obaranjem potrošnje čiji utjecaj stabilizirajuće djeluje na cijene a samim tim i na ravnotežu sustava(tako zvana interna devalvacija koja je pojmovno in se contradictio in adjecto, jer se samo valuta devalvira a ne trošak). .Aktualna gospodarska kriza,kao i velika kriza trideseth godina, ali i kriza osamdesetih godina prošlog stoljeća potvrđuju,kako je prevladavanje kriznih situacija usklađenom intervencijom i fiskalne i monetarne politike jedino moguće. Suprotno korištenjem odvojeno mjera fiskalne i monetarne politike krizu nije moguće rješavati- slučajevi SAD-a, V. Britanije, Japana govore o uspješnosti keynesijanskog koncepta, dok produljena kriza u Europi, posebice njenom južnom krilu svijedoći suprotno,o neuspješnosti neoliberalnog koncepta. Svjedoci smo i danas međutim kako zagovornici neoliberalne doktrine kritizirajući ekspanzivnu monetarnu politiku prognoziraju trajnu nestabilnost najavljujući hiperinflaciju i strukturnu deformaciju svijetskog sustava u budućnosti.Naime oni zaboravljaju kako je protekla financijska kriza razriješena dislokacijom kapitala iz realnog u financijski sektor, što je saniralo dugove financijskog sektora ali nije riješilo krizu koja se očituje u rastućim zadužnicama zemalja Južne Europe.U sferi cirkulacije novca i cijene kapitala neoliberali i liberali općenito isključuju ulogu Središnje banke(von Hayek zagovara korporacijski novac).Prema njima procesi multiplikacije i demultiplikacije novca odvijaju se autonomno premda iskustva pokazuju sasvim suprotno. Naime, u razdoblju konjukture procesi su multiplikacije brži od procesa demultiplikacije, u razdoblju dekonjukture pak događa se suprotno, procesi demultiplikacije brži su od procesa multiplikacije. Ta je zakonitost razlogom što aktualnu krizu prevladavaju one zemlje koje provode politiku monetarnog detanta. Uostalom takve je procese otvorio i guverner ECB-a Draghi, međutim njegova intervencija locirana u sustavne uvjete troškovne akomodacije što ih provodi EU ostaje upitna. Hrvatska je početkom 2000 godine prihvatila neoliberalni gospodarski i monetarni koncept.Deindustrijalizacija, privatizacija i snažna potrošna orjentacija u uvjetima obnove, rezultirali su dinamičnim rastom, međutim temeljenom na uvozu, što je posljedično dovelo do rasta inozemnog duga, a nastupom dekonjukture i do ekspanzije unutarnjih dugova.Slijedom monetarnog diktata novčana je sfera u potpunosti izdvojena iz nacionalnog gospodarskog i političkog milijea- Središnja banka(HNB) zadržala je eksternim monitoringom strogo kontrolirane regulatorne funkcije, dok je njena emisijska funkcija zakočena ciljem fiksnog tećaja.Uvođenjem devizne klauzule(zbog jednosmjernih deviznih transfera) koja je trebala biti privremeno rješenje stvoren je pararelni novčani sustav, koji je štednju snažno okrenuo u pravcu uvoznog sadržaja čime je umanjen i utjecaj nacionalne valute na gospodarstvo.Antiinflacijski gospodarski koncept visokim je obveznim pričuvama osnažio tećaj kune, istodobno visoka cijena kapitala diktirana inozemnim kriterijalnim sustavaom(rejting) osigurala je dodatni priljev deviza i na taj naćin gotovo trajno precjenjeni tećaj nacionalne valute. Središnja je banka u takvim okolnostima intervencijama na otvorenom tržištu elegantno ostvarivala sve svoje modelski zadane zadaće.Međutim valja kazati kako je i zbog primjene ortodoksnog neoliberalnog modela u cjelosti izostala čak i minimalna sustavna potpora izvoznom sektoru pa su najveće izvozne djelatnosti prepuštene tihoj eutanaziji.Međutim, nastupom i produbljavanjem gospodarske krize, posebice jačanjem procesa deflacije, došlo je do temeljite promjene modelskog okvira središnjih banaka. One se okreću nekonvencionalnim metodama djelovanja, borbi protiv rizika i općenito jačanju prudencijalnih politika kako bi umanjile strateške rizike. Ništa od toga nije primjećeno u ponašanju HNB-a.Ona je nastavila borbu protiv inflacije, odnosno za tako zvani stabilni tećaj premda je opseg imobiliziranosti novca dosegao već oko 10 milijardi kuna, dok obvezne pričuve još iznose rekordnih 12%- mogli bi reći da je zajedno imobilizirano oko 20 milijardi kuna(ako pribrojimo polovicu pričuva koje su nepotrebne), čije nevidljive gubitke podnosi gospodarski sustav u cjelosti.Međutim kako se nalazimo u procesu deflacije onda su ti gubitci još veći(nova emisija mogla bi primjerice generirati dodatnih 10 milijardi kuna kako bi se podigla inflacija i relaksirali unutarnji dugovi).Naravno za sve je to uvjet nova gospodarska paradigma, zaokret od ponudbenog prema potrošnom modelu gospodarstva. U Zagrebu, 27.o5.2015. B. LOKIN |
