PARADOKSI HRVATSKE GOSPODARSKE POLITIKE
|
UVODNO Hrvatska gospodarska politika ne temelji se na prepoznatljivom nacionalnom konceptu (teorijski, metodski i operativno) koji, valja podsjetiti, čini inače pretpostavku za svaki koliko gospodarski toliko i društveni identitet. Mi primjerice nemamo definiranu integralnu politiku gospodarstva koja uključuje jedinstvo kriterijalnog sustava i organizacijskih formi u odnosu na makroekonomiju, mikroekonomiju i razvojnu politiku, što onda rezultira nekonzistentnim stajalištima i totalnom operativnom zbrkom. Posljedice takve (dez)organizacije vode u posvemašnju kompilaciju kao metodu vođenja ekonomske politike kada se metrom nekih neusporedivih primjera (SAD, Njemačka i dr.) ocjenjuju sustavne promjene i kvalificiraju reforme u cijelosti. Kao posljedica tih nesrazmjera javljaju se zakonito brojni i rastući paradoksi koji blokiraju javni i politički život zemlje, također usporedo s njima stasaju cjelovite generacije polukvalificiranih „znalaca“ i „analitičkih“ bosova koji se snagom političke ili pak korporativne legitimacije, pa i koruptivno, infiltriraju na javnu scenu od akademija do nadzornih odbora i edukacijskih institucija u javnom i privatnom sektoru. U nastavku ću navesti i analizirati kratko evidentne paradokse naše gospodarske politike s aspekta makroekonomskih relacija poglavito. 1.paradoks Dekonjuktura (pad gospodarske aktivnosti), koja se nastavlja već šestu godinu za redom (s izuzetkom u 2011. godini), ne nalazi se u fokusu nacionalne gospodarske politike, već se takvo značenje pridaje strukturnim reformama čije ciljeve i sadržaje nije moguće čak niti bliže definirati. Iskustva (nacionalna i svjetska) pokazuju kako u razdoblju krize radikalizacijom takozvanih strukturnih reformi gospodarska aktivnost slabi ili u najboljem slučaju stagnira, a gospodarska se kriza nastavno tome produbljuje. Na našem se primjeru također potvrđuje kako je u 2011. godini pad gospodarske aktivnosti zaustavljen zbog toga što u izbornoj godini radikalne reforme okrenute obaranju potrošnje nisu poduzimane. Njihovom radikalizacijom već u 2012. godini gospodarski je rast ponovno oboren i nastavlja padati do danas. Logičan zaključak stoga bi glasio: jedino gospodarski rast može omogućiti izlazak iz krize, ali i provedbu strukturnih reformi koje su međutim dugoročne naravi. Nastavno tome ciljevi nacionalne gospodarske politike moraju biti dijametralno suprotno postavljeni u odnosu na njihovu aktualnu izvedbu, na način da se takozvane reformske ciljeve zamjeni ciljevima gospodarskog rasta. 2.paradoks Od početka krize dva makroekonomska procesa, generirana s jedne strane robno-uslužnim, a s druge financijskim tržištem, usporedno se razvijaju i međusobno potiču : deflacija i demonetizacija. Prvi od ta dva procesa (deflacija) posljedica je kontinuiranog pada potrošnje, dok se drugi (demonetizacija) javlja kao redukcija uporabe novca u cjelini novčanog sustava i izazvan je u osnovici istim razlozima. Tuzemni i inozemni dugovi kao i dekonjuktura u takvim okolnostima upozoravaju kako je obrnut proces cjenovnog repozicioniranja, odnosno proces inflacije, odgovarajući izazov u pogledu rješavanja krize. Također, isto vrijedi i kada se radi o novcu - remonetizacija inherentno pokreće snažnije korištenje novčanog resursa s istim posljedicama na konjukturu i cijenu kapitala. Paradoksalno takvim i sličnim teorijskim i empirijskim iskustvima nacionalna ekonomska politika međutim potencirano upozorava na opasnost od inflacije i zagovara protuinflatornu politiku novca. 3. paradoks Demografski problemi, posebice strukturni koji već aktualno, a tendecijski i radikalno, utječu na potražnju za radom, teško pritišću hrvatsku ekonomiju i društvo. Istodobno problem se (ne)zaposlenosti i stanovništva ne razmatra integralno, što flagrantno predstavlja paradoks. Naime, demografska se slika nalazi u brzoj tranziciji prema izrazito staračkom tipu stanovništva, međutim udio aktivnog stanovništva još može neko vrijeme očuvati snagu radnog potencijala potrebnog da se pokrene gospodarski rast, stoga je zaključak o pokretanju gospodarskog rasta i s aspekta demografije urgentan. Također, kada se razmatra navedeni kontekst, onda treba upozoriti kako je zapošljavanje već postalo čvorna determinanta gospodarske i financijske stabilnosti zemlje, ne samo zbog prijetnje socijanog bunta, već i zbog rasta štednje te formiranja i održavanja društvenih fondova čije potrebe se povećavaju usporedo s ubrzavanjem procesa starenja stanovništva. 4.paradoks Uvođenjem demokratskog političkog sustava i uspostavom nacionalne države očekivanja glede rasta standarda i socijalnih prava narasla su. Rast standarda postignut je u prvo vrijeme, međutim nastupom krize došlo je do njegovog pada, ali i do urušavanja samih temelja socijalne države. Pretvaranje socijalne države u državu profita postaje opsesija aktualnih analitičara i političara pa se lansira vulgarna teza o tome kako se redukcijom socijalne aktive i socijalnih prava na jednostavan način dolazi do troškovne retencije što onda stvara konkurentnost i raspoložive viškove za investicije. To predstavlja paradoks u uvjetima krize kada uloga socijalne države zakonito mora jačati. Razumljivo tu tezu demantiraju progresivni troškovi javnog sektora, rastući proračunski deficit, pad investicija te skokoviti rast nezaposlenosti. 5.paradoks Primjena neoliberalnog gospodarskog i društvenog obrasca postupno reducira nacionalni suverenitet što se redovito prihvaća kao paradigma suvremenog svijeta. Međutim recentne financijske i gospodarske krize pokazuju kako se njima nastali problemi rješavaju ne privatnim kapitalom poglavito, nego javnim sredstvima (državna intervencija u financijski sustav). Posljedice tog, u biti neoliberalizmu koncepcijski inverznog mehanizma, ne pogađaju jednako sve slojeve stanovništva niti pak jednako sve državne zajednice. Siromašni slojevi stanovništva propadaju generacijski, također male zemlje ili pak zemlje europskog juga, nalaze se pred prijetnjom financijskog i strukturnog sloma. Paradokaslno, pa se opet postavlja pitanje: zašto te zemlje, uključivo i naša, slijede takav oblik operacionalizacije njima pogubnog gospodarskog koncepta? 6.paradoks Investicije kao isključiva odrednica gospodarske politike okrenuta prevladavanju krize opsesivno se potenciraju i ponavljaju u svim službenim dokumentima, istodobno njihov relativni opseg neprekidno pada. Taj paradoks nije primarno rezultanta loših ili nepripremljenih programa, ili pak administrativnih prepreka kao što se to redovito tvrdi, već je on zakonita posljedica raskoraka u stopama cijena kapitala i profita. Naime cijena kapitala u Hrvatskoj je izrazito visoka, a profitna stopa izrazito niska, što rezultira odustajanjem od investicija, ali i sve naglašenijim bijegom kapitala iz zemlje. 7.paradoks Krunskim problemom našeg kriznog obilježja ističe se niska konkurentnost. Kod toga kao kriterijalno se polazište uzimaju makroekonomski pokazatelji na ukupnoj razini društva i gospodarstva agregirani do razine gospodarskih oblasti, a njihovi se dohoci umanjuju odbitkom javnih troškova i bilancom inozemnog duga. Međutim, svaka nacionalna ekonomija danas na globalnom planu zbog internacionalizacije materijalnih i financijskih potencijala predstavlja cjelinu pa njena konkurentnost upravo jedino kroz tu cjelinu može biti valorizirana (Ricardov teorem). Rezultati poslovanja hrvatskog gospodarstva prema inozemstvu već treću godinu zaredom pokazuju pozitivne bilančne vrijednosti (tekuća bilanca), odnosno Hrvatska ostvaruje višak deviza u svojoj bilanci. Prema tome paradoksalno općim ali i službenim stajalištima, moguće je ustvrditi kako je nacionalno gospodarstvo na svjetskom tržištu konkurentno. Ako izneseni argument nije dovoljan valja navesti recentni ruski slučaj kada je zemlja potonula u dugovima rastom cijene nafte postala solventna i prerasla u jednu od najvećih izvoznika kapitala unatoč činjenici o njenoj katastrofalno niskoj konkurentnosti na ključnim dijelovima gospodarskog sustava, što vrijedi i za druge zemlje BRICS-a. Ili povijesni slučaj OPEC-a iz razdoblja naftne krize sedamdesetih godina. Također tome treba pridodati slučajeve kod kojih je izgradnjom samo jedne magistralne poveznice konkurentnost od disparitetne najednom postala paritetna. Moguće je slijedom iznijetog stajališta izvesti zaključak kako konkurentnost ne predstavlja ograničavajući činitelj rasta i razvoja. 8.paradoks Hrvatska država i gospodarstvo naglašeno se obilježavaju kao visoko zaduženi subjekti u inozemstvu koji se nalaze gotovo pred bankrotom, međutim paradoksalno takvom zaključku podaci pokazuju kako su brojne zemlje EU-a u prosjeku još više zadužene pa se takva kvalifikacija na njih ne odnosi. Naime u značajnoj se mjeri ovdje radi poglavito o snazi geopolitičkog utjecaja koja služi kao kriterijalno polazište, ali i o primijenjenoj metodologiji koju hrvatski analitičari i političari bezpogovorno usvajaju. Jer hrvatski inozemni dug već nekoliko godina stagnira na apsolutnoj razini vrijednosti dok se nacionalni BDP smanjuje. Istodobno devizna potraživanja ubrzano rastu pa neto dug prema inozemstvu zajedno s deviznim pričuvama iznosi oko 60% BDP-a što ne predstavlja visok opseg duga. Ako se izneseni podaci vrednuju prema kriteriju ročnosti, budući da su dugovi pretežito srednjoročni i dugoročni a raspoložive devizne pričuve HNB-a i banaka promptne, onda proizlazi kako je Hrvatska izrazito devizno solventno gospodarstvo i društvo. Iznesenom valja pridodati i činjenicu što su mnoge tvrtke u privatnom sektoru kapitalski i organizacijski povezane s inozemnim tvrtkama, dok je bankovni sustav gotovo u potpunosti integriran u vlasnički sustav velikih inozemnih banaka. Središnju točku prijepora u našim okolnostima predstavljaju devizne uštede građana. One predstavljaju potražnju našeg financijskog sustava prema inozemstvu s jedne strane, ali s druge strane one čine i potražnju građana prema tom sustavu, i to deviznu. U situaciji vanjske ugroze država i financijski se sustav mogu poslužiti tim devizama reprogramirajući njihovu isplatu ili pak konvertirajući ih u nacionalnu valutu, što smo već u našoj praksi i imali. Realno u današnjim okolnostima treba zaključiti kako prosudba o visokoj zaduženosti zemlje u inozemstvu predstavlja paradoks budući da je devizna bilanca naglašeno pozitivna, a cijena novca se na svjetskom tržištu kreće na povijesno niskoj razini što pruža goleme mogućnosti za financijski manevar (refinanciranje, reprogrami). 9.paradoks U uvjetima nepostojanja verificiranih koncepcijskih i strategijskih razvojnih opcija na dugi i srednji rok rehabilitiraju se ideje i primjenjuju metode iz razdoblja od prije petnaestak godina, poglavito ona o općoj i bezuvjetnoj reindustrijalizaciji zemlje. Istodobno međutim i paradoksalno najveći dio razvojnih programa koji se nude investitorima vezan je uz uslužni sektor, temeljnu infrastrukturu i energetiku. U takvom idejnom i metodskom okružju zemlju preplavljuju razlićiti domaći i inozemni lobisti koji a priori u svojim nastupima i izjavama odbacuju ideju o novoj industrijalizaciji ukazujući nam kako su naše perspektive u daljnjoj tercijarizaciji gospodarske strukture, apostrofiraju istodobno lažnu tezu o disfunkcionalnoj administraciji kao uzroku izostanka inozemnog kapitala. 10.paradoks Trajna dezorganizacija sustava na svim razinama pogoduje nekim uvjerenjima koja postaju aksiomatska. Tako primjerice vlada gotovo jedinstveno uvjerenje o tome kako gospodarsku politiku vode političari, a kako su ekonomisti svedeni na puku i bezpogovornu operativu. To predstavlja još jedan paradoks. Naime gotovo svaka politička opcija dolaskom na vlast dovodi svoju ekipu ekonomista. Ta ekipa zdušno se bori do razine osobnih diskvalifikacija da eliminira ekipu politički neprijateljske opcije. Ekonomski stručnjaci stranke na vlasti u potpunosti ignoriraju one u oporbi pa na taj način progresivne ideje ili pak pokreti bivaju svim sredstvima diskreditirani. Naravno to u konačnici uništava konkurentnost ideja i dovodi do općeg znanstvenog i stručnog sivila. Ekonomski sustav ne istražuje se kao integralna robno-novčana kategorija, a rješenja se preuzimaju iz potpuno neprimjerenih inozemnih slučajeva. 11.paradoks Način prezentacije i primjene gospodarskog programa kod nas implicira zaključak kako se ovdje radi o pretežito neoliberalnom gospodarskom konceptu. Naime, kao temeljni ciljevi politike stalno se ističu ponuda i investicije, uz progresivno smanjivanje potrošnje na svim razinama sustava. Međutim, već površne analize pokazuju kako je uzrok pada gospodarske aktivnosti potrošnja, koliko domaća toliko i inozemna, i kako je njena rehabilitacija (bar domaća) uvijet izlaska iz krize. Evidentno ekonomska je politika u izravnom sukobu s ravnotežnim strukturnim imperativom (Malthus, Keynes) što predstavlja njen paradoks. Konzekventno iznesenom gospodarska bi politika trebala odbaciti teorijsko-metodski koncept ponude i okrenuti se konceptu temeljenom na potražnji. U Zagrebu, 01.10.2014. |
