15.02.2014., subota

PRORAČUNSKA STIGMA

Globalno gospodarstva, izuzimajući poziciju brzorastućih zemalja, bilježi višegodišnju stagnaciju, odnosno najavljuje se tek njegov minimalan rast u 2014 godini. Iznimke u okviru skupine razvijenih zemalja čine SAD i Japan čije ekonomske politike bitno odudaraju od ostalih razvijenih zemalja, posebice pak u tome zemalja Europske Unije. Ove su dvije zemlje shvatile kako neoliberalni obrazac u uvjetima krize produbljuje gospodarske teškoće, stoga su se lišile proračunske stigme i restriktivne monetarne politike, dozvoljavajući rast proračunskog deficita(Japan čak iznad 200% BDP-a) i provodeći monetarnu ekspanziju koja je cijenu novca približila nultoj vrijednosti. EU, posebice EMU(Europska Monetarna uUnija) zbog krize nacionalnih bilanci nekih zemalja i sanacijske uloge Njemačke koja diktira ekonomsku normu u tom kontekstu, istraju na poreznoj konsolidaciji i restrikciji potrošnje, istodobno ne uspjevaju, zbog nemogućnosti vođenja jedinstvene monetarne i fiskalne politike, koristiti pogodnosti monetarne ekspanzije. Upravo zbog toga raste napetost u Uniji, ali i nastavno tome pritisci u pravcu promjene aktualne ekonomske politike.
Ušavši u EU Hrvatska je morala prihvatiti fiskalno pravilo o sukcesivnom smanjenju proračunskog deficita do razine od 3% i javnog duga do 60% u BDP-u te je najavila primjenu ekonomske politike okrenutu tom cilju. Međutim rezultati te politike već u razdoblju od šest mjeseci 2013 godine,pokazali su se katastrofalnim. Naime valja podsjetiti kako su mjere ekonomske politike, premda ne i radikalno, već duže vremena bile okrenute cilju fiskalne konsolidacije kako bi u času priključenja odstupanja u odnosu na ona normirane bila što manja, međutim brutalno forsirana radikalna ekonomska politika na području potrošnje koja je poreznom presijom pokušala naglo reducirati deficite, rezultirala je suprotnim učinkom. Što se dogodilo? Kako bi objasnili neprijeporni debakl ekonomske politike u primjeni moramo se vratiti nekim temeljnim objašnjenjima. Naime proračunski deficit čini negativna razlika između proračunski prihoda i rashoda kod čega u uvjetima gospodarske ravnoteže on u pravilu predstavlja konstantu. Financiranje deficita postiže se državnim zaduženjem u zemlji i u inozemstvu, najčešće kombinirano.Međutim bitna je razlika u tome kako se deficit ostvaruje, odnosno kakva je njegova funkcionalna struktura. U uvjetima kada i prihodi i rashodi rastu deficit je vremenski disperziran(raspršen) i tek manjim dijelom opterećuje raspoloživi dohodak. Razumljivo potpuno je drugačija pozicija, proračuna kada prihodi ne rastu, kada stagniraju ili se smanjuju, odnosno kada rashodi rastu brže od prihoda.Tada je deficit koncentriran na tekući dohodak.Hrvatski proračun predstavlja drugi od dva navedena primjera zato je vjerodostojnost njenog gospodarstva i politike koja se provodi, unatoč činjenici što ima niži deficit i javni dug od brojnih zemalja Europske Unije, niska i opadajuća, što znači da je cijena korištenja kapitala za zemlju u cjelosti visoka i rastuća. Neprijeporno, proračunski deficit javnog sektora bitno je određen gospodarskim rastom, a ne smanjenjem rashoda, što znaći kako je i sam cilj gospodarskog oporavka determiniran rastom.Ta zakonitost izražena je više i zbog toga jer je multiplikator rashoda već duže vremena kod nas negativan, što znaći da se smanjenjem rashoda gospodarski pad ubrzava. Razumljivo kako je oporavak hrvatskog gospodarstva moguće ostvariti uporabom bitno drugačijeg gospodarskog obrasca od ovog u primjeni, takvog, koji imperativno mora odbacitin neoliberalni gospodarski okvir kao cilj i štrdnju kao njegov motivacijski kriterij. Hvatskoj u sadašnjem trenutku nisu bitne reforme već inverzija gospodarskog trenda od silaznog prema uzlaznom. Na žalost u sadašnjem trenutku poluga političke moći, koliko ona u poziciji toliko i ona u oporbi, ostaje vjerna neoliberalnom diktatu.

U Zagrebu, 03. o2, 2014. B.Lokin

- 11:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #