20.02.2012., ponedjeljak

Keynesov algoritam (skica za studiju)

1.Keynesov pristup ekonomskoj teoriji i praksi neprijeporno je razriješio teorijska i metodska ograničenja koja su dovela do globalne ekonomske krize tridesetih godina prošlog stoljeća. Njegovi kritičari, koliko oni neposredni, svjedoci vremena, toliko i oni povijesno determinirani, dakle na distanci, bili su u odnosu na njegovu koncepciju izrazito podijeljenih mišljenja - jedni su tvrdili kako se u njegovoj teorijskoj opciji radi tek o još jednoj interpretaciji gospodarskog ciklusa (procikličari); drugi su pak dokazivali da se radi o ideji koja znači reviziju tržišnog načela i napad na tržišne slobode (liberali); dok je veliki J.A. Schumpeter dramatično upozoravao opisujući Keynesovu misao kao opasnost koja prijeti povijesnim postignućima same ekonomske misli. Unatoč takvim i brojnim drugim stajalištima, ostaje zaključak o jednoj uspješnoj metodi koja je omogućila izlazak iz krize tridesetih godina prošlog stoljeća i visok gospodarski rast u tridesetogodišnjem razdoblju. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Keynesova je doktrina potrošena (i sam je to predvidio), istodobno počeo je nezaustavljivi uspon liberala što kao trend vrhunac doseže upravo u našem vremenu, kada, baš kao i u zenitu keynesijanizma, do jučer važeća rješenja i postulati postaju neuporabljivi (vidi moj članak: Poraz ekonomskog neoliberalizma, Novac i ekonomski rast, EFZ, Zagreb 2011). Međutim za razliku od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je keynesijanizam zamijenila teorijski utemeljena i metodski profilirana liberalna opcija (Hayek, Friedman) danas takva zamjena ne postoji čemu su razlog brojni uzroci koje ovdje ne mogu šire objašnjavati. Ostaje činjenica kako brojni teoretici prizivaju Keynesa vjerujući u njegovu misao kao prihvatljivu alternativu neoliberalizmu. U nastavku ću takvu mogućnost pokušati ispitati. Međutim prethodno ću navesti temeljnu teorijsku nekoherentnost neoliberalne doktrine koja nije nikad ozbiljno razmatrana a koju je proces globalizacije razotkrio. Naime tvrdeći kako zbog svoje nacionalne impostacije Keynesova doktrina u vremenu globalizacije nije moguća, neoliberali su istodobno zaboravili kako i njihova misao boluje od sličnog teorijskog sindroma. Temeljeći svoja polazišta na potpunoj mobilnosti triju konstitutivnih tržišta (robe, kapital, rad), oni su zanemarili neoklasično pravilo o tome kako cijena radne snage ne može biti mobilna na međunarodnoj sceni budući da ona predstavlja sam motiv mobilnosti, a time i međunarodne razmjene što je onda rezultiralo nekontroliranom dislokacijom kapitala prema tržištima niske cijene rada i dovelo do bipolarizacije globalne ekonomije sa svim pratećim socijalnim, političkim, ekološkim i civilizacijskim posljedicama. Valja podsjetiti kako je upravo na tu opasnost upozoravao Tobin još 1980. godine, ali je njegov prijedlog stvaranja regulatornog kapitalskog mehanizma glatko odbačen. Kriza koja je nastupila u uglavnom u razvijenim i tranzicijskim gospodarstvima svijeta potvrđuje iz dana u dan kako neoliberalni obrazac produbljuje njene uzročnosti, istodobno krizna obilježja sve više dobivaju izraz vremenske univerzalnosti, odnosno obilježja koja se sve više podudaraju s onima iz tridesetih godina prošlog stoljeća s razlikom što je u ono doba njihov utjecaj bio nacionalno i socijalno linearan i univerzalan za razliku od današnjeg koji je u tom pogledu izrazito diferenciran. Nabrojene deformacije neoliberalnog koncepta govore kako bez nacionalnog kriterija nije moguće prevladati krizu, odnosno kako Keynesova rješenja postaju via facti opet aktualna. Istodobno rasprava o krizi otvara i raspravu klasika o (i) mobilnosti faktora proizvodnje u međunarodnoj razmjeni. Naime stajalište klasika počivalo je na zaključku o tome kako su faktori imobilni što je kao teorijska solucija vrhunac doseglo u Ricardovom teoremu o relativnim komparativnim prednostima, kao motivacijskim pokretačima međunarodne razmjene. Keynes je tu tezu usvojio budući da je ona poduprla njegovo stajalište o nacionalnim gospodarstvima kao nositeljima međunarodne razmjene. Nacionalna separacija omogućila je jedinstvo fiskalne i monetarne sfere i njeno zaokruženje u okviru koncepta nacionalne valute. Predlažući bankor Keynes se predstavio i kao vjesnik globalizacije, odnosno kao vjesnik integrativnih oblika gospodarstva. Implicite prema njemu globalizacija ne isključuje mehanizam nacionalnog gospodarstva već ga samo premješta na veću okvirnu razinu. Ako danas zemlje eurozone shvaćaju kako bez cjelovite monetarne i fiskalne politike nije moguće voditi koherentnu ekonomsku politiku, onda će već sutra shvatiti kako krizu nije moguće rješavati bez jedinstvene nacionalne politike neovisno o izboru integrativnih okvirnih razina. Kada pak usvoje takvu mogućnost onda će im se alternativa potrošnje kao protukriznog generatora sama od sebe nametnuti. Danas je već potpuno razvidno kako bi jedinstveno usvajanje Keynesovog algoritma (čak i u samo krizom pogođenim zemljama Europe) promijenilo globalne tržišne performanse, odnosno prenijelo dio tereta krize na brzorastuće zemlje, ali i reduciralo profitnu stopu globalnog kapitala i pogoršalo moć druge nacije (nacija kapitala). Odgovor na takvu prijetnju sadržan je u daljnjoj radikalizaciji neoliberalnog mehanizma. Naime nakon što je spašavanje globalnog financijskog sustava iscrpilo financijske resurse razvijenih zemalja svjedoci smo pokušaja sanacije tog sustava dislokacijom kapitala iz brzorastućih zemalja i drakonskim obaranjem standarda stanovnika tranzicijskih i manje razvijenih europskih zemalja. Zaboravljeno je kako rast stvara kapital, a ne obrnuto, što znači kako dislokacija globalnog kapitala u sanaciju bilanci dužničkih zemalja (zbog nastalih strukturnih disproporcija) tek odgađa njihov financijski kolaps ali im ne rješava rast i razvoj. Konačno, budući da je globalni kapital formiran od nacionalnih i tek predstavljen u vodećim valutama, onda njegova monetizacija (naplata) ili demonetizacija (brisanje) opet dobiva nacionalni (valutni ) predznak, što znači da ne mijenja strukturne performanse globalnog svijeta, pa samim tim niti ne pridonosi uporabi vremenskog faktora. Primjerice, ako je dug Grčke nominiran u eurima onda je to njen dug prema zemljama eurozone koje brisanjem tog duga gube kapital, a njegovom naplatom tržište. Ako pak taj dug biva nominiran u dolarima (pretpostavka otkupa od strane Kine) onda zemlje eurozone dobivaju kapital ali gube težište. Alternativa gubljenja tržišta (naplata) ili kapitala (brisanje duga) za sada se u Europi niti ne postavlja premda ona potencijalno otvara opasnost valutnih ratova.

2.Temeljna razdjelnica između neoliberalnog i keynesovog obrasca u uvjetima prevladavanja krize je u tome što neoliberali forsiraju investicije na račun potrošnje, dok keynesijanci suprotno potiču potrošnju na račun investicija (korespodentna štednja). Neoliberali polazeći od postulata pune mobilnosti kapitala na globalnoj razini vjeruju kako pad troškova na nacionalnoj razini privlači globalni kapital i rješava krizu. Otuda krunska uloga politika financijske konsolidacije i fleksibilizacije tržišta radne snage u njihovim gospodarskim rješenjima. Međutim nacionalna i socijalna raslojenost globalnog društva s jedne strane i motivi kapitala s druge strane, takav pristup čine promašenim što nastavno produbljuje krizu. Dugotrajna kriza iscrpljuje nacionalne resurse čineći skupine zemalja u krizi sve brojnijim i ranjivijim. Držim kako zbog toga Keynesov nacionalni okvir postaje rastuća mogućnost. Upravo zbog toga simulirat ću u nastavku obilježja dvaju modela u uvjetima krize. Modelski pristup ovdje sam pojednostavio svodeći ga na dva agregata, bruto domaći proizvod-potrošnja i investicije. Prema Keynesu struktura tako modeliranog bruto domaćeg proizvoda ima sljedeća obilježja:

Prije krize Nastupom krize Promjene
Ukupno 100 100 -
Potrošnja 70 80 +10
Investicije 30 20 -10

Nastupom krize dolazi do pada BDP-a što u njegovoj strukturi rezultira povećanjem potrošnje na račun investicija. Naime potrošnju obilježava niska elastičnost, dok je suprotno kod investicija gdje je stupanj elastičnosti visok. Upravo zbog toga nastupom je krize u prvom koraku potrebno forsirati potrošnju kako bi se održala strukturna ravnoteža a time i gospodarski rast koji onda zajedno s povećanom ponudom kapitala zbog izostanka investicija (povećan koeficijent obrtaja novca) obara cijenu kapitala i u drugom koraku pokreće investicije i razvoj. Poticanjem investicija a priori, što čini neoliberalni model, dolazi do insuficijencija u potrošnji, što obara potražnju i koči gospodarski rast, istodobno raste cijena kapitala a samim tim dolazi do investicijske blokade čime se otvara circulus viciosus krize. Neoliberali su ovoj tezi pokušali suprotstaviti tezu o mobilnosti kapitala prethodno spomenutu međutim pad gospodarske aktivnosti unatoč golemim financijskim injekcijama bjelodano ju je osporio. Pokazalo se kako dugo razdoblje rasta ekonomija s niskom cijenom radne snage i rascijepa do kojeg je on doveo nije moguće u zemljama s visokom cijenom radne snage prevladati obaranjem cijene faktora rada budući da takav zahvat rezultira nezaposlenošću i rušenjem društvenog i ekonomskog temelja razvijenih civilizacija. Riječju, kriza je potvrdila validnost Keynesovg gospodarskog algoritma i u suvremenim gospodarskim odnosima globalnog svijeta.

3.Hrvatska, poznato je, beskompromisno primjenjuje neoliberalni gospodarski obrazac. Nastupom krize takav je odnos prema ekonomskoj politici nastavljen , što potvrđuje struktura njenog BDP-a:
Prije krize 2004-6 Poslije krize 2008-11
Bruto domaći proizvod 100 100
Potrošnja 73 73
Investicije 27 27
Izvor: DZS

Pod pretpostavkom dohodovne nacionalne vrijednosti od sto jedinica i pada BDP-a od 8% tijekom krize, raspored agregatnih vrijednosti bio je sljedeći:

Poslije krize Razlika
Ukupno 92 -8
Potrošnja 67 -6
Investicije 25 -2


Vidljivo investicije su nastupom krize neznatno pale unatoč visokom padu BDP-a., suprotno tome potrošnja je nastavila izrazito padati. Keynesov algoritam potvrđen je dakle i na našem primjeru.

4. Mjere fiskalne konsolidacije i fleksibilizacije tržišta radne snage uz nastavak privatizacije koje su Hrvatskoj zbog koncepcijske pomutnje i visokog vanjskog duga nametnute do sada nisu polučile pozitivne rezultate - konjuktura nije pokrenuta, nezaposlenost konstantno raste, nastavlja se val stečajeva, inozemni dug stagnira na visokoj razini, a izvoz i uvoz pokazuju sve slabiji intenzitet. Istodobno vodeći intelektualni i institucionalni stratezi navode kao uzročnike tomu nedovoljno radikalnu primjenu prethodno navedenih neoliberalnih politika. Gotovo ne postoji analitičar na javnoj sceni koji ne apostrofira takav nedostatak kao ključ uzročnosti same krize. Alternativa čini se ne postoji dok istodobno realni materijalni i financijski procesi na nju vidljivo upozoravaju. To se u prvom redu odnosi na pad potrošnje koji je konstantan, kao što je već rečeno, i koji rezultira padom deficita tekuće platne bilance od 9% na svega 0,5% BDP-a u rasponu od svega tri godine, Ako se rečenome pridoda podatak o padu korištenja kapaciteta, od 80% na početku krize na svega 45% danas, te rast nezaposlenosti od 12% na 19%, onda je jasno kako uzročnike dekonjukture nije moguće tražiti u troškovima domaćeg gospodarstva, već u prijetećoj redukciji tržišta.
Bitni izazov pred kojim se svaka konjuktura nalazi jesu tržište i cijena kapitala. Budući da su hrvatska inozemna tržišta u recesiji, jedina tržišna mogućnost otvara se na nacionalnom gospodarskom prostoru. Prirodni proces koji tu mogućnost potvrđuje sadržan je u već prethodno spomenutoj kontrakciji deficita tekuće platne bilance, posebice njene uvozne podbilance. Naime snažan pad uvoza doveo je do promjene u strukturi potrošnje, ali je moguća supstitucija uvoza izostala. Posebice se to nije dogodilo u tradicionalnim sektorima potrošnje i u uvjetima snažne ekspanzije turizma. Operativna gospodarska politika forsirala je investicijsku opciju i fiskalnu konsolidaciju što je stvorilo višak kapitala na tržištu, međutim cijena kapitala nije padala. Zajedno gledajući generatori dekonjukture i dodatno su ojačali. Hrvatska kao uostalom i sve dužničke zemlje ulazi u zatvoreni krug krize čiju sudbinu određuje cijena kapitala na globalnom tržištu, istodobno cijena joj radne snage na svjetskom tržištu raste (tečaj), a na domaćem pada (nezaposlenost). Međutim kada bi se koncept pokretanja potrošnje i usvojio ostaje pitanje kako ga ostvariti? Naime duboki strukturni poremećaj platne bilance prijeti kod svakog pomaka domaće potražnje ekspanzijom uvoza i inozemnog duga što su u istim okolnostima osjetile i mnoge razvijene europske zemlje (odljev subvencija u brzorastuće zemlje). Rješenje tog gordijskog čvora bilo bi moguće jedino postupkom povezivanja domaće ponude i potražnje, ali valja upozoriti kako bi se takvi učinci potrošili u razmaku od oko dvije do tri godine, nakon toga preostala bi orijentacija na globalno tržište, što znači snažna izvozna ekspanzija poduprta devalvacijom nacionalne valute i izvoznim subvencijama.
- 15:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se