Pripreme za put

a) logistika (dva dana prije)-ja
-pronaći na internetu sve vrste smještaja, cijene, lokacije-isprintati
-pronaći na internetu sve mape-isprintati
-usporediti cijene, odabrati...odabrala (13 EUR-a po osobi u dvokrevetnoj sobi ) privatni smještaj (najjeftinija varijanta)
-nazvati navedene telefone i mobitele (jedva na jedan se javila neka žena)
-rezervirati noćenje-izvršeno...

b) spiza
- pohovati šnicele i balancane (uvečer)-ja
- kupiti pome i paprike, sir, salamu, paštetu, jogurt, kruv (ujutro)-Frane
- ponijeti doooooooooooosta vode (hladne, s ledom)-ja
...ajd, dosta, ko da idemo u Tunguziju

c) tehnika
-kupiti još baterija-malo onih 2x3 kod kuće (dan prije)-Frane
-kupiti dodatnu memorijsku karticu 256 nečega (dan prije)-Frane
-kupiti karticu za mobitel meni od 100 kn (dan prije)-Frane
-napuniti baterije (po noći)-Frane

d) pakiranje (ujutro)-ja
-prva borša:
1. spizu (navedeno pod "a" osim vode) složiti u kutije s poklopcima
2. boce s ledenom vodom staviti u kesu
3. kuhinjske krpe 2 kom
4. nož 1 kom
5. male viljuške 2 kom ("a kako misliš jesti pome, prstima"-Frane)
6. solenka
7. papirnati ubrus 1 rola

-druga borša : odjeća
1. rebatinke 2 kom. (muške i ženske)
2. džemper i debela majica (bez oznake spola, paše svima)
3. pidžama 2 kom (muška deblja i ženska tanja)
4. majice sa kratkim rukavima 2 kom (muška i ženska)
5. košulje od džinsa 2 kom (muške, ženske nema, zavrni rukave)
6. čarape 3 kom(2 ženske i 1 muške)
7. patike 2 kom (muške i ženske)
8. mokasinke 1 kom (ženske)

Ukrcavaju se, pored šofera, pomoćnik šofera, tehniko, fotograf i vođa puta...ajde, dosta, ionako nema više mjesta...

Elem, i tako mi krenuli po komodu, sa benzinske točno u 9.

Prvo okidanje sa ovog foto-safarija je bilo na istočnom izlasku iz grada, na raskršću za Solin...slijedi niz okidanja u vožnji svih prometnih znakova i ostalog zanimljivog (!!!)...

Prvo zaustavljanje malo prije Vrlike kraj Perućkog jezera...salve oduševljenja pri pogled na prekrasan pejzaž, bjesomučno okidanje, okidanje, okidanje...onda marenda (uh, konačno)...

I tako nastavismo preko Knina, Gračaca itd. bez zaustavljanja sve do malo prije Plitvica (čovjek reko da je još 13 km)...stadosmo u restoranu Fortuna (he, he...nomen est omen)...uhhhhh, konačno kafaaaaaaaa!!!

Šoferu su već otkazale noge (točnije desno koljeno)...zadnjim snagama se uspio izvući sa svog radnog mjesta i odvući do klupe u Fortune (kasnije je čak uspio protegnuti te iste noge i uokolo navedene lokacije) i prodivaniti sa domaćinima koji su vršili pripremu terena za sijanje trave...za to vrijeme je fotograf savjesno vršio svoj posao...ostali su samo odmarali uz kafu i cigarete...na kraju je vođa puta platio 16 kn po ispostavljenom računu...

Prvom pojavom prvih borova uskraj ceste znali smo da smo tu...na Plitvicama....samo je trebalo ne promašiti ulaz...huuu, i to smo obavili i eto nas na prepunom parkiralištu...svijeta ko pljeve...mi odmah na šalter informacija, kupili 2 dvodnevne karte, svaka 95 kn (jednodnevna 80 kn)...skupili mukte informativnu brošuru...informirali se o najpovoljnijoj ruti za taj prvi dan...rekoše da hajdete na ulaz br.1 (ovaj je bio br.2-naravno) autom malo dalje...

Hajdemo dalje do tog broja 1...tu po ure tražili mrvu praznog tla za parkirati auto...obavili jedva...iskrcali se živčani svi skupa...udahnuli duboko čist šumski zrak...uzeli u ruksak vodu (spizu naravno ne...zaboravili, jebi ga )... prešli glavnu cestu preko nekog mosta i...juhuuuuu...mi smo konačno krenuli na ta jezera...

Put je bio vrlo lagan za hodanje, sve lijepo stazice jal drvom popločane (jel se tako može reći za drvo?), jal asfalt, jal utvđena zemlja (mislim, tvrda i suha, nije blatnjava i meka)...vijugaju te stazice okolo jezera i slapova da je milina...svijeta raznog da je i opet milina… najviše starih Francuza (ma jedva ih mimoiđeš i pretečeš, sabili se svi u široku gomilu)...majke ti božje, i beba tek rođenih jal u kolicima (!!!) jal u rukama blentravih roditelja (ma kud su navrli s njima po tom zvizdanu?) jal u kolicima...

Prva štacija je, naravno, Veliki slap...ma nemoš ga ni islikati dobro kad je previsoko, a ti blizu, a voda te šprica da to nije istina...aparat se briše majicom (a sramoteeee, krpicu specijalnu nismo ponijeli, ma ko će se i tog jada dosjetiti)...bezbeli slikavanje pod slapom za uspomenu i dugo sjećanje...

Hajmo dalje za iste pare...jest, u cijenu karte ulazi još svašta pored svojevoljnog hodanja...možeš se vozat brodom, vozit vlakićem (a svi oni rade na struju tj. baterije radi one ekologije)...mi kasno shvatismo da nam niko nije gledo karte nigdje i da smo mogli ući i mukte...al hajd, pa ovo je naš nacionalni park, treba ga potpomagati (kad nas već niko ne potmomaže)...

I tako mic po mic, skreni malo tamo, pa malo vamo, okidajanja do iznemoglosti...dođosmo do neke veeeelike livade gdje je drveno pristanište (mi to ovdje zovemo mul) za brodove…i opet neki restoran i stolova milion pod suncobranima na navedenoj livadi....i naravno onog raznog naroda što proždera sve živo našta naiđe (svoje il tuđe tj. iz onog restorana)...e tu se fotografu pobuni stomak, poče zavijat i derat se da je to ljepota, dosta mu kafa i vode, davno bilo ono Perućko...al kaže vođa puta da za koji kurac smo nosili onoliku spizu i da ima da se čeka dok dođemo do auta pa do one rezervirane sobe gdje ćemo ko ljudi jesti...hajde, dobro...

Kad viđosmo svu silu naroda da čeka na one brodove (a voze 3 komada svakih 15 minuta), stadosmo u red jer već bješe poprilično vremena, sunce (skriveno katkad oblacima) tonulo ka rumenilu...čusmo kad jedan čovjek reče da će trebati 2-3 sata dok dođe do auta...o jadna nam majka!!!

Sva sreća odoše nam ona 3 broda...sad smo čekali drugu turu i zato smo bili prvi na redu da biramo mjesto kod ulaska...naravno da smo uzeli prvi red loža (s nesmetanim pogledom na jezero i okolicu i manevarski prostor fotografu) dok se ostala svjetina stisnula ko sardine...radost bi kratka vijeka jer smo začas došli do pristaništa...

Onda smo lijepo krenuli uzbrdo do vlakića po milion stepenica...ekipa se više ne sjeća koje vrste jer ih ima raznijeh-kamenih i drvenih, ravnih i okruglih (ovo se nešto pobrkalo, đe može biti stepenica okrugla ???)...ekipa se više nije sjećala ni kako se zovu, ni ko je šta, jebala je ježa hvatajući zrak u ranjena pluća...da su imali viška zraka bilo bi svađe što su zaboravili fizičke pripreme (opaska - to je veliki minus vođi puta)...

Elem, konačno i taj vlakić...ma to je više ko tramvaj bez šina, ima dva vagona...ne stigosmo ni kupit sladoleda, odmah ukrcavanje...vozamo se kroza šumu...i pored upozorenja od strane blogeraša, fotograf traži čuvenog ličkog medvjeda (nije se zadovoljio onim jednim drvenim na livadi kraj pristaništa)...okida svako malo za svaki slučaj...ništa, ne bi ga ( jebi ga)...

I tako, sretni što nas nije pojeo medvjed, stigosmo do ulaza br.2 (onog gdje smo najprvo bili)...hajd sad opet nanoge do svoga ulaza br.1 gdje nam ostade auto...opet fotograf bjesomučno okida, okida, okida...sunce pruža najviše od sebe da mu obezbjedi najljepše svjetlo...fotograf pokušava ufatit par kapitalaca-to mu je na umu cijeli dan, bez toga mu nema povratka...