ponedjeljak, 22.08.2011.

Samo višnju ostavite staru....

Tamo negdje od daleke i ratne 1991 kako smo se doselili u grad seže mi sjećanje na jedan kvart, jedno igralište sa puno djece i s jednom starom i velikom višnjom.
Od ratnih 6 godina pa sve do ludila u pubertetu uživala sam u tom kvartu. Kolike igre smo izmišljali, penjali se gdje god smo stigli, od jutra do mraka bili smo vani. Doručak, ručak i večera bili su sendviči na pola igrališta jer drugo nismo htjeli. Kad je oko podneva malo zagrijalo sjeli bi u hlad višnje i pričali svakojake priče eh da se bar koje sjećam. Ponekad se znalo i zadimit sa dvorišta ali samo od pečenja pečenjaka na logorskoj vatrici. Bilo nas je jako jako puno, ako se dobro sjećam oko 15-ak. Uživali smo, nije se gledalo tko je bogat ko nije, ko je deblji a ko tanji ma nismo ni znali za to. Nije postojalo fejsanje a ni mobiteli jedina komunikacija je bila izać van iz stana i pozvonit prijatelju na vrata, pojest koji keksić i gas van na igru.Sjećam se i dva stara kontenjera puna kartona od obližnje prodavaonice, vječito smo visili po njima ne bi li pronašli kakve stare paragon blokove za igru. Tamo kod sata skupljali smo bobice, iglice borova i razno razne biljke za prodaju u našoj "trgovini", listovi kestena bili su nam novac uf kako smo bogati bili. Stalno smo nešto istraživali po podrumima, izmišljali razne priče i roditelji nikad ali baš nikad nisu bili zabrinuti za nas, znali su gdje smo i što radimo. I onda je nekom pametnjakoviću puhnulo u glavu, srušila se stara višnja, šoder se izasvaltiro, napravljena je prava ratna zona u parkiranju. Sve sami auti, nigdje travke za djecu. I dan danas kad prolazim onuda sjetim se te stare višnje krcate plodova i nasmijane zbog djece kojoj pravi hladovinu. Još uvijek se čuju vriskovi djece koja bezbrižno trče po šoderu, još uvijek se osjeti miris pečenjaka i čuju priče o koje kakvim budalaštinama. Danas imamo mobitele, fejs i ostala čuda, ne treba nam igralište, višnja ni pečenjaci. Imamo virtualne prijatelje, i čujemo i one sa kraja svijeta ali ipak nemamo višnju i pravi hlad, zvono na vratima prijatelju i tople keksiće stare susjede, bezbrižnost i zadovoljstvo djece iz ratnih godina. Nemamo i više nikada nećemo imati.





- 14:21 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.06.2011.

pozdrav

pOZDRAV GENERACIJI....


Za svu djecu koja su rodjena
1950-te, 60-te, 70-te i 80-te!!


Prvo, prezivjeli smo i rodjeni smo normalni iako su nase majke
kad ih je
boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pusile i
radile do
zadnjeg dana trudnoce i nikad nisu bile testirane na dijabetis

U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Cuvati daleko od
dohvata
djece" na bocicama sa lijekovima, vratima i ormarima.
Mi, kada smo imali 0-1 godina nismo nosili Pampers-e. Pisali smo
u krevet.

Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zracnih jastuka i
nismo
morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na
rolama.

Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flasica
kupljenih u
velikim trgovackim lancima. Dijelili smo flasicu Coca cole sa
nasim
prijateljima i
NITKO
nije umro zbog toga

Jeli smo mlijecne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kole
koje su i
tada bile pune secera, ali nismo bili debeli
zato sto smo smo se
STALNO IGRALI VANI

Izlazili smo iz kuce ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne
upale
svijetla na ulici,
skrivaća planova, klisa, spekulanja, partizana i nijemaca,
1-2-3, kauboja i
indijanaca,lopova i pandura, kolice, gumigumija, fantoma i svega
ostalog sto
je samo djecja masta bila u stanju smisliti,

Nerijetko, nas nitko nije mogao naci po cijeli dan.

I nikad nije bilo problema...

Provodili smo cijele dane praveci trokolice od otpada iz podruma,
spustali
se niz ulice zaboravljajuci da nismo napravili kocnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica
naucili smo kako rijesiti problem


Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom
u skoli.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali
skolskog
psihologa i usmjerivaca pa smo ipak zavrsavali nekakve skole.

Nama nisu prodavali drogu ispred skole...



Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,
nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od
popodne),
nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele,
kompjutere, Internet,
chat rooms.......

MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO ISLI VAN
DRUZITI SE S NJIMA !

Padali smo s drveca, znali se posijeci na staklo, slomiti zub,
nogu ili ruku
, ali
nasi roditelji nikada nisu isli na sud zbog toga

Igrali smo se s lukom i strijelom, pravili katapulte i bacali
petarde za
Novu godinu i sve smo to prezivjeli bez posljedica!



Isli smo biciklom ili pjeske do prijateljeve kuce, zvonili na
vrata ili
jednostavno ulazili u njihovu kucu da se druzimo i budemo

zajedno!


Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu placali
kauciju da nas
izvuku.
U stvari, bili su cesto strozi nego sam zakon!



Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti
covjecanstva

Nase generacije su proizvele najbolje izumitelje
i znanstvenike do danas.

Imali smo slobodu, pravo na greske, uspjeh i odgovornost.
I naucili smo zivjeti s tim !

I ti pripadas toj generaciji?

CESTITAM!

- 23:04 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 25.06.2011.

Što bi stara ja rekla....

Kad se nadješ u situaciji da nemaš s kime normalno razgovarati, da nemaš prijateljicu kojoj možeš sve apsolutno sve reći bez bojazni da će to sutra svi znat e onda lijepo počneš čakulat sam sa sobom. Pa tako kad se nadješ za stolom za peglanje i doslovce se svadjaš s nekime u glavi ne trebaš se brinut da ludiš ma jok samo je to znak da su ti prijateljice daleko, u mom slučaju 300km daleko...Nek kaže ko šta hoće ali nije isto pričat sa njima u živo i preko vražjeg mobitela i onda pola stvari ostane nedorečeno i vi ostanete sami sa sobom.
I tako ja sebi našla zamjenu :)) Uglavnom postavila si tako da kad jednostavno sama više ne znam što bi ili što ne bi napravila ili odlučila pitam se što bi stara ja napravil, što bi stara ja rekla? Jer nije isto bit slobodna sa 23 godine ili madam u braku od 26 godina, tako da to nekad stvarno pomogne, probaj pali....Ako ne upali odma nogom u guzicu....

- 22:33 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.06.2011.

ma daj kakva špica....

Ne zanima me grad, špica, bmw, blekberi ni skupe šuze....Ne padam na otkopčane košulje i lance oko vrata, ne skačem na narodnjake nit nosim minjake. Živim na selu sa kravama, ovcama , konjima i babama i uživam. Oko mene samo šuma, jutrom me ptice bude ponekad i svraka koja mi mira ne da pa ju gađam što mi prvo pod ruku dođe. Uživam u prirodi i miru. Za čudo prije par godina bila sam sve ovo prvo i eto dogodi se klik i život se promjeni, u ovom slučaju na bolje: hazbend, kćerkica i ja.. Zgražaj use moje frendice iz grada, pitaju što mi se dogodilo zašto se nakon tri dana vraćam kući iz grada? Pokušavam objasnit ali ne ide, ne razumiju one to, ne razumijem ni ja ali dobro mi je tako kako je pa se ni ne trudi razumjeti..Hmm tko zna možda vi skužite prije mene....Moj blog kreće sad jer sam do sada bila preumorna za tipkanje ovako kasno...

- 22:52 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2011  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sve i svašta od početka do kraja

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se