nekako imam osjećaj, da sam puno naučio kroz sve ovo što mi se izdešavalo zadnjih godinu dana nekako kao da nisam više blesav i moja nastojanja prema duhu, kao da su se produbila (ajde recimo bar malo.. :-))) shvatiš da ništa drugo nije bitno, istina: dolazi kroz sitne stvari i zadovoljstva; kroz istrčano tijelo do krajnje granice koje miluje topli jutarnji vjetar po licu kroz osmjehe ljudi s kojima se družim i toplinu koju osječamo u tome kroz ljubavne boli koje bole i život koji kuca zbog njih kroz neostvarne snove, koji uvjek negdje čuće i čekaju, i to da nije bitno dali će se ostvariti .. i navečer kad legnem, i sjetim se da trebam izreći molitve, i onda tamo negdje u tko zna kojoj molitvi zaspim, u jutro samo vidim da su bobci negdje po sobi, da je knjiga zgužvana - da ne kažem pocijepana, da su čarape bačene na sred sobe.. i opet ispočetka, budjenje, vježba, pucketanje zgloba, rastezanje tetiva, pokreti, ta čarolija svega.. ja dišem, srce kuca, sretan sam .. hvala.. |