srijeda, 22.11.2006.
Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!
Evo i mene napokon... Bila sam bolesna nesto zadnjih mjesec dana, a nisam mogla svracati na blog. U blnici naime nemaju racunalo... Napisala sam jedan post i objavila ga li ga sada nema, a nisam imala sbage ponovno ga pisat...
Evo jednog lijepog teksta preuzetog sa Katolici na internetu, kojeg mi je poslao prijatelj... Nadam se da vam se svidja...
Većina ljudi složit će se u mišljenju da je zdravlje najveće vremenito dobro, dok se bolest i patnja oduvijek smatraju najvećim nesrećama koja pogađaju čovjekov zemaljski život i stavljaju ga na kušnju. U bolesti čovjek doživljava nemoć, ograničenost i prolaznost, a često nazire i smrt. Teško je kad je čovjek bolestan, ali jednako je teško, a često i teže, kad je bolestan bližnji. Omalovažiti bolest i sve patnje i teškoće koje bolest sa sobom donosi značilo bi zatvoriti oči pred ljudskom stvarnošću.
Isus Krist, za kršćane pravi Bog i pravi čovjek, ali i za mnoge nekršćane najsvjetlija osoba ljudske povijesti, bio je duboko svjestan činjenice da je bolest jedno od najvećih zala koje pogađa ljudsko biće u njegovu zemaljskom životu. O tome svjedoči činjenica da je jedan od najvažnijih aspekata Kristova djelovanja, uz naučavanje, bilo upravo ozdravljanje bolesnika. Otvorimo li bilo koje od četiri evanđelja, u kojima su opisani događaji iz Isusova života, naći ćemo brojne prizore u kojima bolesni - slijepi, hromi, oduzeti, gubavci... - ozdravljaju pri susretu s Isusom.
Ono što nam ne bi smjelo promaknuti jest činjenica da se pri tom susretu događa više od tjelesnog ozdravljenja. Čudo koje se čovjeku događa u susretu s Isusom daleko nadilazi čudo tjelesnoga ozdravljenja: to je promjena u srcu izliječene osobe i, nerijetko, u srcima ljudi iz njegove ili njezine okoline. I to je ono po čemu je Isusov pristup bolesnicima specifičan: on liječi i čovjekov duh i tijelo, i to čini liječeći naš narušeni odnos prema Bogu, prema bližnjima i samima sebi, darujući nam ljubav koja se razlijeva u našim srcima i pomiruje nas na te tri razine koje bitno određuju čovjekov život.
Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno.Ta je neraskidiva veza između čovjekova duha i tijela u suvremenu svijetu često zaboravljena, ali je veza između tjelesnog i duhovnog zdravlja bila očita još starozavjetnom čovjeku. U Starome Zavjetu nalazimo mnoge prizore u kojima čovjek moli ozdravljenje od Boga, gospodara života i smrti. Čovjekova bolest postaje put obraćenja, a Božje oproštenje početak je ozdravljenja, kao u ovim retcima psalma:
Zbog svojih bezakonja bolovahu oni,
ispaštajuć svoje opačine (...).
Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi
i on ih istrže iz svih nevolja. (Ps 107, 17.19)
Izraelci su vjerovali, a njihovo je iskustvo to potvrđivalo, da je bolest posljedica grijeha i zla, a da vjernost Bogu vraća život: “Ja sam Gospodin koji dajem zdravlje” (Izl 15, 26). Prorok Izaija ide korak dalje i naslućuje da trpljenje može imati otkupiteljsku vrijednost i za grijehe drugih (Iz 53,11). On nadalje naviješta da će nastupiti vrijeme kad će Gospodin oprostiti svaku krivnju i izliječiti svaku bolest (Iz 33,24).
U Novome Zavjetu, Isus suosjeća s bolesnima do te mjere da se s njima poistovjećuje: “oboljeh i pohodili ste me” (Mt 25,36), a njihove nevolje uzima na se: “On slabosti naše uze i boli ponese” (Mt 8,17). Njegova iscjeljenja najrazličitijih bolesnika znak su da se približilo kraljevstvo Božje. Ali Isus ima vlast ne samo liječiti već i grijeh opraštati (Mk 2,5-12): on je došao izliječiti čitavoga čovjeka, duh i tijelo. Isus je na križ ponio sve breme našega zla te oduzeo “grijeh svijeta” (Iv 1,29), kojemu je bolest posljedica.
Osim toga, Isus je svojom mukom i smrću na križu dao patnji novi smisao, koji je nagovijestio prorok Izaija: patnja nas odsada može suoblikovati njemu i sjedinjavati s njegovom otkupiteljskom mukom. Tako podnošenje patnji može biti osmišljeno time što “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, Crkvu” (Kol 1,25).
Premda vjerujemo da je bolest kao takva ušla u čovjekov život s istočnim (prvim) grijehom, a nerijetko je i posljedica osobnih grijeha, Isus upozorava učenike da ne donose prebrze zaključke u konkretnim situacijama. U događaju ozdravljenja slijepa od rođenja, na pitanje učenika: “Tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?” Isus odgovara: “Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.” (Iv 9, 2-3) Zato bolest ne treba promatrati kao Božju kaznu za grijehe, nego prvenstveno kao poziv na obraćenje i promjenu srca. U biblijskome je smislu srce “dubina bića”, gdje se osoba odlučuje za ili protiv Boga. Onaj tko se iz dubine bića opredijeli za Boga, za svjetlost, za dobro, ne mora se više bojati bolesti, pa ni same smrti jer Isus govori ovako: “Tko je od Boga, riječi Božje sluša”, a “ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.” (Iv 8, 47.51)
U bolesti, kao i u svim drugim životnim situacijama, Bog čovjeku daje potpunu slobodu izbora: možemo se opredijeliti za njega i tražiti pomoć od njega, ili se možemo ponašati kao da ga nema ili čak opredijeliti se protiv njega i tražiti pomoć na drugoj strani. Bolest nas može dovesti do tjeskobe, do zatvaranja u sebe, pa i do očaja i pobune protiv Boga. Možemo postati ogorčeni, malodušni, bezvoljni, možemo se ljutiti i pitati zašto se to baš meni moralo dogoditi. Ako vam dođu takve negativne misli, nemojte ih potiskivati. Nemojte stisnuti zube i čekati da to, kraće ili dulje, razdoblje bolesti prođe, pa da možete nastaviti “normalan život”. Nemojte se praviti kao da se to ne događa vama. Suočite se s gorčinom, strahom, očajom. Ali ne ostanite na tome. Priznajte sebi (i Bogu) da se bojite, da vam je teško, čak i da ste bijesni. A zatim pustite te osjećaje od sebe, predajte ih Bogu. Ili, još bolje rečeno, dopustite Bogu da ih uzme od vas i daruje vam snagu i mir.
Mnogi ljudi, suočeni s teškom bolešću i imajući odjednom vremena za razmišljanje o svome životu, dolaze do spoznaje da su prije nego što su se razboljeli bili duboko nesretni, nezadovoljni svojim životom. Oni se više ne žele vratiti u takav život. Čak i sama želja za životom i ozdravljenjem pomućena je tim osjećajem: “Ako je to život, ne želim ga.” Možda se to odnosi i na vas. Znak je to da vaše srce žeđa za promjenom života. Radujte se, jer to je dobar znak. Bog vas upravo kroz to nezadovoljstvo poziva da se okrenete njemu, kako bi vas on ispunio i usrećio na način na koji samo on može. On vas poziva da u njemu otkrijete svoj novi život, da počnete od početka na nov način.
Dopustite Bogu da vam se približi u bolesti. Ako ga još ne poznajete, iskoristite ovu priliku za susret s njime. Ako ste već Kristovi učenici, produbite svoju vjeru na najautentičniji kršćanski način: u znaku križa. Bilo da vas je bolest zatekla daleko od Boga ili u hodu s njime, možete patnju i trpljenje okrenuti u svoju duhovnu korist. Budete li bolest promatrali kao priliku za duhovni rast, ovi teški trenuci koje proživljavate dobit će smisao. Ove tjedne ili mjesece bolesti poželjet ćete provesti u blizini Isusa Krista, nebeskog liječnika, kako biste uz njegovu pomoć postali novi, bolji, potpuniji ljudi. Tako će vas bolest dovesti do veće zrelosti, pomoći vam da u svom životu razlučite ono što nije bitno te se okrenete k onome što jest bitno. Postat ćete bolja, snažnija i duhovno zdravija osoba, prijatelj Božji.
- 14:04 -
