Katolička Hrvatska
ponedjeljak, 08.02.2016.
Voljenom Zagrebu!
Zagreb grade najljepši na svijetu,
Svijetli dragulj na ovom planetu.
Ti si srce domovine naše,
Kojem ime tebi davno daše.
Još od kraja jedanestog vijeka,
Tvog imena odjekuje jeka.
Od seobe, naši stari mili,
Hrvatskim te duhom temeljili.
Pod hrvatskim nebom praskozorja,
Ispod šume Medvednice gorja.
Na prostoru Save, tihe rijeke,
Za potomke hrvatske, daleke.
Maksimira, Tuškanca, Jaruna,
Tih prirodnih parkova, sauna...
I navijeke oni slavni bili,
Koji su nam Zagreb baštinili.
Od Kaptola i Gradeca, Griča,
O kojima duga povijest priča.
Užarene krune Gupca Mate,
Koji dade život za Hrvate.
Gričkog topa, još od s Turcim rata,
I molitvi s Kamenitih vrata,
Te branika "Krvavoga mosta",
Gdje je krvi proliveno dosta.
Zbog prestiža nad Zagrebom gradom,
U no doba prijestolnicom mladom,
Koja stalno svoje ime nosi,
Stoljećima viteški prkosi...
Tko sve Zagreb nije napadao?
Nepokoren uvijek je ostao!
Kako Hrvat bijeli Zagreb voli,
Zapamtiše i kruti Mongoli.
Džingis kan je osvojit ga htio,
Al je na njem zube polomio.
Da Hrvat ga vitezovim brani,
Zapamtiše toliki tirani.
Osmanlije, turski osvajači,
Od njih sviju, Zagreb osta jači.
I u vrijeme Ugara, Mađara,
Obrani se prijestolnica stara,
Svi tuđinski Cuvaji su znali,
Da se Hrvat Zagrebom ne šali!
Ti Zagrebu, grade ljepotane,
Kako živiš u novije dane?
Kad nad tobom tvoje nebo blista,
Kad se vije trobojnica čista,
Našim grbom, s dvades i pet polja,
Kada činiš što je tebe volja.
Križevi te katedrale zlate,
Što Hrvate, diljem svijeta prate.
Domovine hrvatskoga roda,
Od kad u njoj zasija sloboda.
Jelačić se na svoj prijesto vrati,
I na konju nastavi jahati.
Za života sa mačem je bio,
Hrvatima uspomenom mio.
Sa svog trga junački pozdravlja,
Legendarnog Tomislava kralja.
Koji isto na svom šarcu jaši,
Da se Hrvat nikoga ne plaši.
Ni na Dravi, ni na rijeci Drini,
Poručuje cijeloj domovini!
Za ratnika koji za dom strada,
Svijetli oltar starog Medvedgrada.
Sve od našeg domovinskog rata,
U Zagrebu, središtu Hrvata.
To Vrhovnik hrvatski je znao,
Kad je nalog za taj Oltar dao.
Neka na njem svijetlo vječno gori,
Za Hrvata što se za dom bori!
Tisuće su za Hrvatsku pale,
I živote za slobodu dale.
Da bi Zagreb svojim duhom cvijeta,
U središtu hrvatskoga svijeta.
Gdje su Bani naši banovali,
I u glavnom gradu stolovali.
Vojskovođe, slavni Poglavari,
Gdje počiva i Otac nam Stari!
U Šestinam ispod Medvedgrada,
Ostvaruje njegova se nada...
Spomenik mu u vječnost izrasta,
U obliku hrvatskoga hrasta.
Kojeg Vila Hrvatica štiti,
Dok mu spomen cijeli narod kiti.
Svježim cvijećem lijepe domovine,
Sve u počast tebi, slavni sine.
Nešto dalje Mirogoj se pruža,
Gajev posjed od cvijeća i ruža...
Gdje tisuće grobova je sada,
Sa simbolom velebnih "arkada".
Ovo groblje baština je živa,
U kojemu Stjepan Radić sniva.
I toliki drugi mučenici,
Hrvatskoga roda uzdanici,
Svih područja i društvenih zvanja,
Mirogojem prošlost im odzvanja.
Preradović, Šenoa, Krleža...
Naša povijest novija nam svježa.
U Zagrebu kultura nam stara,
Kazališta, muzeji, "Mimara"...
Brojne škole i sveučilišta,
Te bolnice, ko i mučilišta...
Gdje smo dugo mladi robovali,
Dok smo jugo-režim obarali.
Kroz "proljeća" hrvatska poznata,
Našeg dugog otpora i rata...
Sjedinjeni iz Hrvatske cijele,
Činili smo i podvige smjele.
Toliki smo teško stradavali
Jer se nismo odnarodit dali.
Po primjeru svetog Kardinala,
Kojeg vječno čuva katedrala.
Neka zemlja ko i nebo znade,
Volimo te naš Zagrebe, grade!
Usred zima, jeseni i ljeta,
Zagreb vječno proljećima cvjeta...
Mate Ćavar, Zagreb
(pjesma pročitana na njegovom ispraćaju u Zagrebu - 1. petak - 5.2.2016.)
