hey, johnny park
22.06.2006., četvrtak
in blasphemy i burn
Sad sam bio na jako dugoj setnji i sudjelovao jako dugo u razgovoru sa jako zanimljivom osobom koja mi je jako draga iako se jako rijetko vidamo i koja mi je u jednom trenutku izmjenila zivot iz temelja. Bilo je to prosle godine uoci mature kad sam upoznao cari nepresusne riznice znanja zvane NSB, u koji sam upao pretvarajuci se da sam moja sestra. I ulazeci u tu nadasve impresivnu gradevinu sretnem nju, a.k.a. Corki (samo je ja tako zovem), nabrijanu kao i uvijek kako pusi na ulaznim vratima (pusi cigarete vi seksualno ugrozene pubertetlije). I onda nakon bla bla bla bla setali smo izmedu neprekidnih redova medical related naslova trazeci meni literaturu za maturalnu radnju (iz psihologije) jer ipak ona kao brucosica je vec bila master a ja sam se osjecao kao neki young padawan, wanting to become a jedi some day. I stade. Pokraj neke debele knjizurine. I uhu, bilo je slika u njoj. Kako je ta medicina zabavna pomislih, imaju slike. I tada, me Corki, naucila jednoj od najvaznijih stvari sta se daju nauciti. Najvecoj tajni zivota:"KLITORIS JE ZAKRZLJALI PIMPEK" I od tada, ne prode dan a da ne pomislim o tome, nekim stvarima treba vremena da se istinski spoznaju, a neke stvari ljudski um jednostavno nemoze pojmiti. Neznam na koji nacin mi je ta cinjenica promjenila zivot, i nisam jos spoznao mogucnost upotrebe te spoznaje. Ali ta spoznaja je velika, sama po sebi. Jedna od onih dogmatskih istina koje nemaju smisla ali nitko ih ne zeli ici provjeravati. Jer se u neke stvari jednostavno ne dira. Be afraid be wery afraid. A Corki ce uvijek biti, the master. |