hey, johnny park
14.04.2006., petak
i predict a riot
|
Zovite me Ismael. Ne, naravno da me nećete tako zvati jer mi to ni nije ime. Ali nisam nikada cuo bolji pocetak knjige. Knjige koju nisam ni pročitao. Vidio sam to u specialnom izdanju Alan Forda. Al ima vremena. Još sam zelen. Probudio sam se rano. Previše rano za moj ukus. Vani još je bio mrak. Niti me sunce obasjavalo niti su mi ptice cvrkutale na prozoru. Bilo je mračno i vlažno zbog kiše koja je cijelu noć padala. Kapljice sa krova kapale su po metalnoj ogradi balkona stvarajući iritantan zvonak zvuk. Bilo je hladno. Previše hladno za moj ukus. Ljudi kažu tko rano rani, dvije sreće grabi. Nikada to nisam shvaćao. Ne vidim sreću u dizanju u cik zore. A kamoli dvije. Neopisiv umor obuzima mi tijelo. Gotovo pa boli. Ali to je danak življenja punim plućima. Življenja plućima punim dima cigareta skrivajući se u sumaglici izdahnutog sadržaja. Kada sam bio mali nisam shvaćao smisao, svrhu cigareta, bas kao sto danas ne shvaćam smisao i svrhu… vise manje svega, ali ako mi je ista postalo jasno to je onda uzitak koji cigareta pruža. Jesam li ovisnik o nikotinu? Neznam. To možda kažem jer nitko ne voli priznati da je ovisan o nečemu. Ovisnost je slabost. Čini nas ranjivima, bolesnima podložnima kontroli. Daje nam lažnu nadu. U maloj količini ubija ono ljudsko u nama,a na kraju ubija i nas same. Prije sam govorio da nisam ovisan jer mogu prestati pušiti ako želim kada god hoću. E pa ne želim. Govori se da u svakoj šali ima nešto istine. E pa ubio bi za cigaretu sada. Salim se. Ali zbilja bi. Zapalio. Ali nesmijem. Još uvijek živim pod roditeljskim krovom a moja mama se šali da bi me ubila kada bi me vidjela da pušim. Ali mislim da zna na šta ja trošim njezine teško zarađene novce. Smrad cigareta nije lako prikriti. Ta ista mama me je sad bila probudila. Po naređenju danom od mene večer prije. No neda mi se ustati. Lijen sam biti budan. Zavlačim se pod deku. Toplo je. Mama me bijesno budi osječajući se izigrano što se napokon i ona morala dići tako rano da mene probudi. Ispustivši neki čudan jauk okrenuo sam se na drugu stranu. «Još 5 minuta» promrmljah. 5 minuta koje život znače. «Daj mi molim te kave» Neznam jesam li ovisan o kavi. Savijest mi smiruje spoznaja da se moja draga mama probudila jer i ona mora na posao, tako da ja nisam jedini faktor prekidanja njezina zaslužena sna. Šta je opet kada dublje analiziram jako cinično jer moja mama radi ponajviše zbog obitelji a ne zbog sebe. A ja sam dio te obitelji. Bar tako kažu. U daljini čujem neku pjesmu na televiziji. Pjesmu meni poznatu. Pjesmu iz djetinjstva. No kao da ju prvi puta čujem. Zvoni mi mobitel. Tko li me zove u ovaj sat? Hvatam mobitel rukom po stolu. Skliznuo je. Te male zle stvari ponekad kao da su žive. Pao je sa stola. Neznam zašto ali osjećam neko zadovoljstvo gledajući ga kako vibrira na podu. Kao riba koja izvučena na suho lupa perajom po tlu, boreći se za vlastiti život . Da se ne uguši na mjestu koje obiluje kisikom. Ustajem na lijevu nogu. Još jedan plus u ovome prekrasnome danu. Ali tako mi je svejedno. Svako jutro ustajem na lijevu nogu jer da ustanem na desnu zabio bi se u zid. Tako mi krevet stoji. Tako mi je grah pao. Nagazio sam mobitel. Zloban smiješak mi se javio na licu. Više čak ni mobitel ne krivim , nego osobu koja još uvijek zove. Neki ljudi nemaju granica. Neznaju kad je dosta. Da osim tipke sa zelenom slušalicom postoji tipka i sa crvenom slušalicom. Neznaju spustiti slušalicu. Polako mičem nogu sa mobitela radoznalo očekujući ime ili broj na zaslonu mobitela. Ljudi sve vise postaju brojevi. Broj mobitela, broj osobne, broj zdravstvene, broj putovnice, broj indeksa… sve sami brojevi. Gdje je ljudskost i toplina imena, slova? Koga to više zanima? Sve vise prestajemo biti osobe. Sve vise postajemo jedinice. Negdje sam čuo da je matematika tj. da su brojevi, univerzalni jezik čitavoga svemira. No jesmo li mi uopće dio svemira, dali to želimo biti? Biti nešto što ne možemo pojmiti. Koja li to jedinica uznemirava moju osobnost u ovome trenutku? Veliki i pregledan ekran mobitela otkrio je smiješnu istinu. Nitko nije mislio na mene. Nikome nisam bio potreban. Na nikoga se neću derati. Nitko me nije zvao. Zvonio je alarm na mobitelu dajući mi na znanje da je 15 do 7. Četvrt, frtalj, kvarat koliko god da je, rano je. Ali rano je samo po sebi relativan pojam i varira od osobe do osobe. I od situacije do situacije. Po mome poimanju, kada nisam primoran probuditi se zbog nečega 2 sata popodne je rano. Ovaj je dan započeo najmanje 7 sati ranije od meni normalnog dana. Koji je sam po sebi neka utopisticka ideja. Nožnim palcem gasim alarm na mobitelu. Divim se svojem umijeću korištenja nožnih prstiju. Kad bih imao više vremena tko zna šta sve ne bi mogao postići sa stopalima. Ljudi koji imaju višak vremena su ljudi koji ulaze u Guinnisovu knjigu rekorda. Ustao sam potpuno. Stojim. Hladan parket škripi mi pod nogama. Hodajući do wc-a shvatio sam da muzika nije svirala na televiziji nego na radiju. Mi ni nemamo televiziju. Ovoga ljeta kada smo kupili klima uređaj, stručni radnici, su iskopčali struju u cijeloj kuči da postave več gore spomenuti uređaj. Nakon obavljenog posla i ponovnog uključivanja struje bjelanca je bila kratki spoj u televizoru. Glavno da je klima radila bez greške. Čovječanstvu je danas više stalo do toga da si može sniziti temperaturu za nekih par stupnjeva nego činjenica da će generacije koje slijede biti desetkovane od raka kože uzrokovanog nepostojanjem ozona. Sunce, jedan od glavnih krivaca za život na zemlji, postati će jedan od glavnih uzročnika uništenja toga istoga. Ali cest la vie. Glavno da je nama dobro. Fali mi televizija. Nikada je previše nisam gledao no sada mi fali. Pretpostavljam da su ljudi i prije imali kauče, stolove, stolice. Mjesta u kući gdje bi se više ljudi okupilo. Imali su sigurno. No kako su ispunili onaj prazan dio zida i mjesta u prostoru gdje današnji «moderan» čovijek stavlja televizor? Jer kod mene je to mjesto između dviju slika,video, dvd i satelitskog uređaja jedno od najdosadnijih mjesta meni poznatih. Toliko je dosadno da se za vrijeme gledanja u njega moždane funkcije svedu na one osnovne, nužne za održavanje života. Bespomično zurenje u prostornu rupu bez trunke razmišljanja. Sad i ne razumijem zašto mi toliko fali televizor. Princip je sličan. Ulazim u kupaonicu. Tj neznam kako da definiram to u šta sam ušao. To je kupaonica ali sa wc-om. Jeli to onda samo kupaonica ili je pak wc? Ili moram u definiciji navesti obje te funkcije? Možda postoji neka nova riječ samo za tu svrhu ,tipa kupsraonica ili tušzahod. Ne znam u dilemi sam. Ali pošto sam u kupaonicu ušao zbog funkcije wc-a neka to i bude. WC. Toilet. Sve neke strane riječi. Jedina domaća riječ koje se mogu sjetiti je zahod. No to para uši. Jako svijetlo u wc-u me zasjepljuje. Vrti mi se. Rukama opipavam školjku. Zauzimam strateški položaj i skidam sa sebe sve prepreke na putu do jutarnjeg olakšanja. Pritisak koji osjećam u sebi je već gotovo neizdrživ. Krenulo je. Teče. Gledam površinu vode kako se mreška i pjeni mjenjajući boju u zlatno žutu. Fascinantno. Slušam radio u daljini. Nema više muzike. Ozbiljan muški glas čita neku poeziju.Glas kaže: «Teče , teče i teče jedan slap, što u njem znači moja mala kap…» Da gle stvarno teče jedan slap, ali nije moja samo jedna kap nego cijeli slap. I gle još uvjek teče. Sramim se sam svojih misli ali nemogu si pomoći. Smješno mi je.... |