bo.se.bi.ru.

23.04.2006., nedjelja

Bijele ruže prve

Imam ... u najmanju ruku zanimljivog partnera. Iskreno, nikada nisam ocekivala da cu se naci u tako izoblicenom svijetu onoga sto covjek ocekuje od sebe, i onoga gdje se zaista u zivotu nadje. Moje cudjenje po tom pitanju je zapravo oduvijek bilo veoma ocekivano, jer sam od pocetka znala kuda idem, i kamo put koji sam odabrala vodi. I sto je jos zanimljivije, danas kad se sjetim trenutaka starih svega godinu dana, kristalno mi je jasno koliko sam puta imala priliku odabrati skretnicu koja me mogla odvojiti od moje opsesije. opsesije, kazem, ne zato jer sam potencijalna manijakalno depresivna ovisnica o hedonistickom pristupu ljubavi, vec zato jer sam postala rob emocija koje svaka nova ljubav nosi. eh, nova ljubav. nema tu niceg novog. od pocetka do kraja, koliko god vremena nasa prica trajala, u njoj nije bilo nicega novog. svaki trenutak me ispunio krajnjim zanosom i srećom, ali esencijalno sam svaki predvidjela i osjetila, i kad me boljelo, i kad sam gorila od uzbudjenja. jesam li imala u sebi moc izmanipulirati svoj zivot onako kako je to moja podsvijet predodredila, ili sam samo slijedila puku intuiciju i po prvi put u zivotu krenula stazom za koju nisam imala ni najmanje ideje kamo me vodi? sada je mozda besmisleno traziti odgovore na takva pitanja... moj je problem, sto se pokazalo tocnim u nebrojenim situacijama, cinjenica da moram analizirati svaki detalj i svako iskustvo koje me zadesi, a pritom i sama sebi cesto cinim zlo. istina, u zadnje vrijeme cesce zrtvujem intelektualiziranje iskustva za ogoljeno uzivanje u trenucima koje zelim zadrzati vise nego svoj razum. ali ono iskonsko u meni jos je isto. i sumnje i bojazan, ali na svu srecu, i zanos i nada, i beskrajna vjera u svo dobro koje potencijalno postoji u zivotu, u ljubavi. gdje me ovakvo ponocno melankoliziranje ostavlja? otprilike nigjde. a to je vjerojatno gdje sam bila i na pocetku. gledam u vec pola godine nedovrsenu sliku naslikanu od vlastite ruke, koja je bila rijedak ispoljen krik u pomoc od mnogih koje sam osjetila u dugo vremena, a ni to nisam mogla dovrsiti jer jos uvijek ne znam kako ce njen kraj glasiti. svakog dana novi osjecaj, novo vrijeme, nova paleta boja koju bih mogla u sekundi prenijeti na platno i probuditi sve sto sam poslala u duboki san prije mnogo godina, svake minute zivim novo tijelo i novu zoru. volim te zato jer si prestao zivjeti u materijalnom svijetu oko mene. sada zivis na mojim grudima, u mojim suzama i u mom osmijehu. i iako nam nije dozvoljeno zivjeti zajednicka jutra i buditi se lijeni za zivot izvan nas dvoje, i ovo je dostatno. vrijeme ne bjezi. a ja i dalje ne skrecem s puta k tebi. sada znam da sam na mjestu prema kojem idem oduvijek i bila, samo izvan dosega, izvan tvojih ruku i tvog dodira.

- 23:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.