Bosanski Novi

utorak, 22.04.2008.

Ekskluzivni intervju s Antom Milinovićem

Ante Milinović

U vrijeme kad smo mi Novljani razasuti širom svijeta, daleko od svog zavičaja, kao izbjeglice mi živimo u sjećanjima na svoj kraj, iako te slike s trajanjem našeg života izvan Bosanskog Novog sve više blijede. Novljani u želji za osvježivanjem slika iz života u Bosanskom Novom počesto pretražuju i Internet tražeći izgubljene prijatelje, vijesti i slike iz rodnog kraja. Međutim, Internet kao i štampana literatura do sada nisu raspolagali s većim brojem grupiranih informacija o Bosanskom Novom. Tome se ipak nazire kraj.

Bosanski Novi će uskoro dobiti svoju prvu monografiju, sažetak historije i važnih informacija i ilustracija o bosansko-novskom kraju i njegovim stanovnicima, Novljanima.

Historiograf i bivši član Parlamenta BiH

O tome kako je došlo do ideje monografije, kako izgleda izbjeglički život, i štošta o Bosanskom Novom, odlučio sam pitati samog autora ove monografije (pred štampanjem) o Bosanskom Novom, mr.sc. Antu Milinovića, našeg zavičajnog profesora koji je podučavao brojne generacije Novljana, pokrenuo i postavio na noge Zavičajni muzej Bosanskog Novog, te napisao preko stotinu kraćih radova na zavičajne teme, a svojevremeno (1983.) i vrlo zapaženu, modernu i sveobuhvatnu monografiju tvornice trikotaže "Sana".

Osim što je bio angažiran na istraživanju historije Bosne i Hercegovine i Bosanskog Novog, profesor Milinović je bio i polivalentno društveno aktivan, uključujući i mandat u prvom višestranačkom Parlamentu BiH, ali i vrlo aktivni rad u ratnoj upravi Zavičajnog kluba Bosanski Novi u Zagrebu.

Evo njegovih odgovora na brojna i aktualna pitanja:

A. MILINOVIĆ: Poštovani autore najboljeg novskog bloga, rado se odazivam na Vaš poziv za intervju i nemam ništa protiv njegovog prenošenja i na drugim web-stranicama koje za tematiku imaju Bosanski Novi i BiH, uz uslov da prenošenje bude korektno u pogledu konteksta i cijelovitosti navođenja.

BosanskiNovi.blog.hr: Prije svega, poštovani profesore, zahvaljujem što ste pristali na ovaj intervju i ponajprije Vas moram pitati kada Novljani mogu očekivati monografiju, kako će se ona moći nabaviti i kakav će biti sadržaj?

A. MILINOVIĆ: Najprije bih uputio najiskrenije prijateljske pozdrave svim dragim Novljanima i drugim građanima naše domovine Bosne i Hercegovine u progonstvu, čiju sudbinu i osjećaje djelim, uz poruku – ne gubite nadu, jer svako nasilje u sebi nosi klicu svoje propasti, pa tako i nasilje naših progonitelja.

Ja se moram Vama srdačno zahvaliti na mogućnosti da pružim istinite informacije o zavičajnoj monografiji i odlučno demantiram obmane o njenom otkazivanju. To je moj autorski naučni projekt koji sam ugovorio sa Zavičajnom zajednicom Bosanski Novi iz St.Louisa u SAD-u, u državi Missouri, još početkom avgusta 2007. godine na rok od godinu dana. Taj ćemo rok održati pa će ZZBN ponuditi našu zavičajnu monografiju čitaocima po popularnoj cijeni na već tradicionalnim okupljanjima Novljana u St.Louisu, a poštom će je moći dobiti i ostali naručitelji. Štampaćemo je uz pomoć kredita, kao neprofitno izdanje.

Njezino je težište na petstogodišnjem bosanskom historijskom identitetu našeg zavičaja i istini o našem stradanju 1992.-95. godine, s popisom svih žrtava. Monografija pod naslovom "Bosanski Novi u našem srcu" je zapravo skraćeni pregled zavičajne prošlosti, a slijediće joj slijedećih godina tri knjige "Bosansko-novske trilogije". Posvećujemo je svim prognanim Novljanima i Novljankama, a posebno svim žrtvama velikosrpskog ekstremističkog terora.

Časni srpski oficir spasio me od sigurne smrti

BosanskiNovi.blog.hr: Mnogi Novljani danas žive izvan svog zavičaja, a takva sudbina je zatekla i Vas lično. Kako je na Vas utjecao izbjeglički život, što Vam je donio i kako ste se snašli u Zagrebu gdje danas živite? Čime ste se bavili nakon zbjega iz Bosanskog Novog?

A. MILINOVIĆ: Kad su četnici krajem jula 1991. godine ubili starog i bolesnog oca moje supruge i druge rođake i spalili sve hrvatske kuće u Zamlači, mene i moju porodicu je od sigurne smrti spasio jedan časni srpski oficir u brigadi TO, te mi kao moj zahvalni bivši učenik omogućio izlazak sa suprugom i djecom preko Maljevca i Karlovca za Zagreb, gdje su nas prihvatili rođaci i prijatelji. Iako je njihova pomoć bila uspješna i zlata vrijedna, ja sam dugo bio u teškom psihičkom šoku i strahu za živote mojih rođaka i sugrađana; obolio sam od hipotireoze i stresne psihoze, zbog koje sam izgubio san, te danju i noću nosio u uhu tranzistorsku slušalicu i očekivao od velesila akciju spasa za nesrpsko stanovništvo mog zavičaja, obilazio njihove konzulate kao predstavnik novljanskog Zavičajnog kluba u Zagrebu, plakao i molio za pomoć.

Međutim, te velesile su bile gluhe i slijepe, dopustivši srpsku okupaciju polovine BiH i nasilni egzodus u tuđinu gotovo cjelokupnog nesrpskog življa moga zavičaja, osiguravajući mu jedino smještaj u njemačkim i evropskim zbjegovima. Dočekao sam tu strašnu kolonu srpske terorističke sramote u istom onom Karlovcu, gradu moga egzodusa godinu dana ranije, i kad mi tada nije prepuklo srce od žalosti i užasnog stresa, pomislio sam da ću doživjeti i stotu!

Kada su se moji sugrađani razišli po Evropi, nestao je i moj strah i tjeskoba za njihove živote, pa mi je rad na radnom mjestu u marketingu Privredne banke i dodatni večernji rad u Zavičajnom klubu pomogao da se stabiliziram i uspješno nastavim moj profesionalni stručni muzeološki i historiografski posao. On je rezultirao otvaranjem Muzeja PBZ, desetinama naučnih radova i likovnih izložbi u dvije galerije moga muzeja. U klubu sam sadržajno, lektorski i grafički uredio većinu od tridesetak brojeva našeg glasila "Novljanski vidici", koji su za buduće istraživače prava riznica podataka o životu naše dijaspore u ratnim godinama.

BosanskiNovi.blog.hr: Kako je nastao Bosanski Novi?

A. MILINOVIĆ: Kad se govori o današnjem gradskom naselju Bosanskom Novom na desnoj obali Une, onda treba znati da je ono nastalo tek nakon Karlovačkog mira 1699. godine, dakle prije tri stotine godina, jer na tom močvarnom i vodoplavnom zemljištu nije ni moglo biti urbanizacije, ali su tadašnje nepovoljne vojno-političke prilike prinudile Portu da, koristeći pomoć francuskih vojnih inžinjera i specijalnu građevinsku tehniku, baš na toj lokaciji 1726. godine izgradi najmoćniju kamenu ratnu tvrđavu u Pounju, a uz nju su podignuta prigradska naselja Palanka (ili Čaršija), Gračani i Vidorija.

Međutim, novsko područje je imalo još sedam mnogo starijih fortifikacija i još desetak isto tako mnogo starijih prigradskih naselja koja su podizana i razarana u istom malom krugu oko sastavaka Une i Sane, a upravo njihove zidine su bile "majdani" tesanog kamena za novu bastionsku tvrđavu Turski Novi (Novin), zbog čega su tada definitivno bile raskopane. Ni jedno od tih naselja nije se zvalo Novi Grad kako tvrde neki srpski autori koji su samovoljno prekrstili naš zavičajni grad Bosanski Novi, čije je stanovništvo zbog ratnih neprilika često bilo prisiljeno mijenjati lokaciju svojih naselja. Te su lokacije u srednjem vijeku bile: Granđa i Lišnica na području Matijevića, Donja i Gornja Varoš na Korlatu, Ustisana i Podnovlje u Prekosanju, Stari Trg i Varoš na Jablanici, Gračani u Vidoriji i Varoš na Gavrinom brdu. Sva ta naselja su dio bosansko-novske srednjovjekovne historije duge preko hiljadu godina.

Temelj za multinacionalnu slogu i toleranciju

BosanskiNovi.blog.hr: Kako i koliko su Novljani iz dvadesetog vijeka povezani s prvim doseljenicima na područje Bosanskog Novog?

A. MILINOVIĆ: Arheološki nalazi potvrđuju još mnogo stariju nastanjenost novskog prostora, čak oko tri hiljade godina, jer su 1970. godine prilikom građevinskih radova na Burumu kod katoličke crkve nađeni ostaci spaljenih prahistorijskih drvenih koliba na kolju, takozvanih sojenica. Kako je taj prostor oko ušća Sane u Unu bio trajno izložen ratnim razaranjima i pljačkaškim pohodima, logičan bi zaključak bio da ne postoji kontinuitet gradskog naselja, pa tako ni povezanost između sadašnjih Novljana i davnih starosjedilaca.

Međutim, najnovija biogenetička istraživanja prastarih grobišta pokazala su da ipak postoji neka (tanka) veza starog i savremenog stanovništva, jer je dio starosjedilaca uvijek preživljavao ratove i epidemije i stapao se s doseljenicima, dodajući im svoje nasljedne osobine. Ta je međusobna genetička povezanost vrlo jaka i lako uočljiva kod sadašnjeg stanovništva sve tri nacije, što me je motiviralo da istražujem matične knjige i druge arhivske izvore.

Prije mnogo godina bio sam kao mlad istraživač vrlo impresioniran otkrićem da je većina starih potkozarskih i podgrmečkih rodova u vrijeme čestih promjena vjerske pripadnosti pod osmanskom upravom dobila svoje ogranke u sve tri religije a time i nacije, što sam s entuzijazmom isticao kao dobar temelj za multinacionalnu slogu i toleranciju, ali sam tako često nailazio na nerazumijevanje i oštro protivljenje, da sam morao odustati od finalizacije takve demografske studije o tom etničkom zajedništvu svih nacija bosansko-novskog kraja.

BosanskiNovi.blog.hr: Koji su najznačajniji momenti u historiji Bosanskog Novog?

A. MILINOVIĆ: Ima mnogo značajnih momenata u našoj bogatoj zavičajnoj historiji, ali ako se ograničimo samo na sadašnju lokaciju grada Bosanskog Novog, onda je to dosta novija historija grada u zadnjih tri stotine godina, jer je njegova drvena palanka uz zemljano-balvansku tvrđavu podignuta oko 1711. godine, da bi 1726. godine tvrđava bila ozidana tesanim kamenom. Uz te dvije etape njegove izgradnje, najvažniji momenti za historiju grada bile su dvije velike bitke za tvrđavu, od kojih je prva bila uspješna odbrana iznenadnim noćnim protivnapadom na vojsku hrvatskog bana Ivana Draškovića 1717. godine na lijevoj obali Une, a druga je bila njena herojska ali neuspješna obrana u jesen 1788. godine, kada je dugo bila pod opsadom višestruko brojnije vojske feldmaršala Laudona.

Godine 1851. godine serasker Omer-paša Latas naselio je prve pravoslavce u Novi, ali ne u grad, već na brdo Jablanicu, a godine 1878. po odluci Berlinskog kongresa o uspostavi austro-ugarskog protektorata nad BiH, grad Bosanski Novi je ušao u epohu svoje evropske modernizacije.

Evropski gradonačelnik Salih-aga Čaušević

BosanskiNovi.blog.hr: Možete li navesti najznačajnije ličnosti koje su zadužile Novljane svojim političkim, privrednim i drugim poduhvatima, pa im Bosanski Novi mora biti zahvalan za svoje izrastanje u grad?

A. MILINOVIĆ: Za prerastanje prigradskih naselja novske tvrđave u današnji grad najzaslužnija je bila austro-ugarska gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Salih-agom Čauševićem, koji je svesrdno pomagao evropsku modernizaciju bosanske orijentalne kasabe krajem 19. i početkom 20. vijeka. On je, sluteći izbijanje I. svjetskog rata, svjesno riskirao bankrot gradske općine i u Beču podigao velike hipotekarne kredite, kojim je između 1902. i 1907. godine izgradio gradsku bolnicu i unsku obaloutvrdu zvanu Kej, a početkom rata lako otplatio te kredite jer ih je obezvrijedila ratna inflacija.

Za početak tekstilne proizvodnje 1937. godine kao prve industrije u gradu koja se nakon II. svjetskog rata razvila u "bosanski Mančester", najzaslužniji su braća Abdulah i Fevzija Avdagić, a za razvoj industrije kancelarijskog namještaja "Lignošper-Slovenijales" najzaslužniji je dipl.ing. Hasan Muratagić.

Uspješna novska generacija

BosanskiNovi.blog.hr: Mnogi Novljani smatraju Vas jednom od najznačajnijih ličnosti našeg grada. Koliko je vaša generacija dala Bosanskom Novom, gdje su danas i što rade vaši vršnjaci? Što su oni postigli i da li nalazite poveznicu u svom životu sa svojom generacijom?

A. MILINOVIĆ: To lijepo zvuči, ali na žalost nije tačno, ne zbog moje i naše generacijske skromnosti, već zbog gorke istine da mojoj generaciji nije ni pružena prilika da vrati dug svom zavičaju, jer nam tadašnje provizorno kvalificirane upravno-političke strukture nisu ni ponudile radna mjesta poslije završenih fakulteta, magisterija ili doktorata, čak ni kad smo bili njihovi stipendisti. Najveći razlog je bio njihov strah za svoja radna mjesta i funkcije.

Ta doista vrijedna i složna treća generacija naše Gimnazije dala je po desetak inžinjera, ekonomista i pravnika, dok je preostalih dvadesetak završilo uglavnom nastavničke fakultete i više škole. Međutim, samo nas četvorica od tih fakultetskih kadrova uspjeli smo se zaposliti u rodnom kraju, ali su i nama pravili neprilike tako da smo radili pod otežanim uslovima. Te zapreke je svojim upornim radom najuspješnije prevladao naš generacijski "graditelj tvornica" dipl.ing. Hasan Muratagić, kome novljanski drvoprerađivači mogu zahvaliti za prelaz "Lignošpera" iz faze polufabrikata u fazu finalne proizvodnje. Naš kolega pravnik Izet Muhamedagić se ubrzo iz javne uprave povukao u advokaturu, a Veso Ćulibrk i ja smo radili kao profesori u školi.

Kako sam petnaestak godina bio na dužnosti direktora novske Gimnazije a zatim direktora novskog Muzeja, redovito sam predlagao javnoj upravi desetke planova i projekata za nove oblike rada tih institucija, ali one ni jedne godine nisu dobile za to potrebna sredstva, uz najčešće izgovaranje na restrikcije zbog privredne reforme. Zato smo se morali snalaziti na razne načine da realiziramo neke od tih planova, radeći često sami sve fizičke i zanatske poslove za te programe.

Naše kolege i kolegice su izvan zavičaja bili više cijenjeni, pa su mnogi od njih postali uspješni poslovni ljudi, kod nas i u svijetu. Tako je Milena Lukić završila ekonomiju i bila naftaški biznismen u Pekingu i Moskvi, a Suada Ibrahimbegović je kao magistra farmacije otvorila sa suprugom svoje tvornice kozmetike u Alžiru i Francuskoj. Kolega Boško Ljubanić je također završio ekonomiju i bio direktor Fabrike aviona u Pančevu, elektro-inžinjer Dejan Stojaković bio je u direkciji Tvornice "Rudi Čajavec" u Banjaluci, a Branko Baić je doktorirao elektrotehniku i bio vodeći istraživač u energetici i komunikacijama.

Ja sam kao dobar domaćin svakih pet godina redovito okupljao našu generaciju na jubilarne proslave i oni su sa svih strana s veseljem dolazili u zavičaj, sve dok nam to nisu onemogućile ratne neprilike, a sad su se tome pridružili nekrolozi i bolesti penzionerskih godina. Ipak, još gori od bolesti nam je krah naših snova o slozi i jedinstvu, o miru i multietničkoj toleranciji, u kojima smo odrastali i živjeli, bez i jednog sukoba i incidenta, tako da često nismo ni znali ni pitali svoje generacijske drugare za nacionalnu i porodičnu genezu.

Parlament BiH pod paljbom snajpera

BosanskiNovi.blog.hr: Danas se malo Novljana sjeća kako ste služili domovini Bosni i Hercegovini kao član Parlamenta Bosne i Hercegovine u najgora ratna vremena, a istovremeno ste bili i izbjeglica u Zagrebu. Kako je izgledao politički život Bosne i Hercegovine u vrijeme rata i što ste radili kao član Parlamenta?

A. MILINOVIĆ: O tom radu svjedoče moji izvještaji Ratnom predsjedništvu općine Bosanski Novi i našoj dijaspori koje sam objavljivao u "Novljanskim vidicima". Postao sam članom ratnog Parlamenta Bosne i Hercegovine na prvim višestranačkim izborima 1990. godine kao predsjednik Stranke zelenih i drugoplasirani na listi Ekološkog pokreta, pa sam odlukom Parlamenta zamjenio prvoplasiranog kandidata koji je opozvan jer se priklonio onima koji su rušili Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Bila su to teška i opasna vremena, osobito zbog rizičnog cestovnog ili avionskog dolaska u Sarajevo i povratka u Zagreb, razorenih hotelskih smještajnih kapaciteta i opasnog kretanja po gradu zbog četničkih snajpera i granata. Zbog njih smo sjednice Parlamenta održavali u podrumskoj dvorani bivšeg CKSK BiH, a ja sam se preko predsjednika GDS – Građanske demokratske stranke, moga kolege profesora Ibre Spahića pridružio bosanskoj koaliciji za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Borili smo se za ukidanje genocidnog entiteta "Republike srpske" ali im je dio međunarodne zajednice "držao štangu" i Daytonskim sporazumom legalizirao taj njihov zajednički zločinački poduhvat.

Radio sam u dva parlamentarna odbora i zahtijevao stvaranje uslova za dostojanstven i siguran povratak svih prognanika u svoj zavičaj, ali su takve životne teme bile u sjenci interesnog sukobljavanja nacionalnih stranaka i njihovih pojedinih lidera. Bio sam prvi predstavnik tog parlamenta koji je nakon Daytona išao na TV Pale na raspravu o budućnosti Bosne i Hercegovine, u kojoj mi je ratni zločinac "Mauzer" javno prijetio smrću.

Bosanski Novi kao primjer multietničkog grada

BosanskiNovi.blog.hr: Bosanski Novi je danas u entitetu Republika Srpska, ime grada je promijenjeno u Novi Grad. Novi danas definitivno nije multietnički grad. Kako je Bosanski Novi izgledao prije rata 1992., da li je to bio pozitivni primjer multietničkog grada, i kako je izgledao suživot građana i žitelja našeg kraja prije rata?

A. MILINOVIĆ: Prije rata 1992.-95. godine Bosanski Novi je bio izraziti primjer multietničkog grada u kome je suživot građana tekao gotovo bez ikakvih ekscesa i incidenata. Zato je na prvi pogled posve neshvatljivo da je moglo doći do takve eskalacije terorističkih zločina, jer za nju nije bilo nikakvog razloga, niti je nesrpska strana dala ikakvih povoda ili pružila oružani otpor.

Odgovor se krije u intenzivnoj kontaminaciji te sredine kroz nacionalističkoj agitaciji srpskih stranaka i još otrovnijoj bratoubilačkoj propagandi javnih medija koji su preko noći postali jednonacionalni, osobito TV i radio-stanice kao i novine. Često ponavljam istinitu priču koja to dokazuje, a radi se o prodavaču na novinskom kiosku kod kojega sam gotovo tri decenije nesmetano kupovao Politiku, Oslobođenje i Vjesnik, da bi me on jednog jutra 1991. godine oštro upozorio da pazim šta kupujem, jer se počinje paziti na kupce ustaške i turske štampe!

Jednonacionalna odluka o promjeni imena našeg grada s bošnjačkom većinom krunski je dokaz planiranog genocida, svjedočeći i danas o toj sramotnoj odluci svojih autora. Staro ime gradskog naselja bilo je Ustisana po tipičnom modelu starinskog imenovanja naselja uz ušće neke rijeke, kao Ustiprača, Ustilonja, Ustikolina, a nalazilo se na prostoru današnje bosansko-novske željezničke stanice.

Nada je u modelu austro-ugarske uprave nad Bosnom i Hercegovinom

BosanskiNovi.blog.hr: Bosna i Hercegovina je duboko podijeljena zemlja, na dva entiteta i tri konstitutivna naroda, a podjele dominiraju zemljom, kako političke tako i vjerske. Kako Vi gledate na tu situaciju, gdje je korijen podjela, i da li postoje tačke na kojima se može stvarati jedinstvena i nedjeljiva Bosna i Hercegovina? Da li ima nade za trajni mir i plodnu budućnost naše domovine?

A. MILINOVIĆ: Istina je da podjele dominiraju zemljom, i to mnogo više nego što to priznaju njeni sadašnji čelnici i međunarodna zajednica, ali ipak postoje velike šanse za sretniju budućnost Bosne i Hercegovine. Za nju je potrebna odluka o hitnom prijemu Bosne i Hercegovine u Europsku uniju, koji će biti uslovljen s desetak godina onakvog protektorata kakvog je nekada bila dobila austro-ugarska uprava, uz obavezu ukidanja etničkih podjela, ubrzanog suđenja svim ratnim zločincima i planske lustracije svih dosadašnjih korumpiranih političara.

Za takvu opciju potrebna je spoznaja svih naroda BiH o zajedničkom interesu odbacivanja suludih militarističkih ideja o etničkoj podjeli države i uništavanju njenog privrednog prosperiteta bez obnove interesnog povezivanja u jednu prometnu, energetsku, privrednu i trgovinsku cjelinu.

BosanskiNovi.blog.hr: Smatrate li da je moguć veći povratak izbjeglih Bosanaca i Hecegovaca u svoju domovinu? Da li biste mogli zamisliti situaciju u kojoj biste se i lično vratili u Bosanski Novi?

A. MILINOVIĆ: Smatram da je u slučaju dosljedne planske primjene multietničkog modela Evropske unije u Bosni i Hercegovini moguće stati na kraj sadašnjoj vladavini militarističke hajdučije i stvoriti povoljne uslove za održivi povratak znatnog dijela naših izbjeglih zemljaka u svoju domovinu. On će, kao i svuda u svijetu, zavisiti od povoljnosti uvjeta za obnovu životnog standarda u zavičaju, jer se samo naivci vraćaju zbog rodoljubnih poziva i praznih proglasa.

U takvim povoljnim uslovima obnovljenog suživota, sigurnosti i dobrobiti za sve građane nije mi teško zamisliti bilo čiji povratak u zavičaj, pa tako ni moj povratak, jer je zavičaj samo jedan, ali se iz njega prije toga moraju drakonskim zakonima eliminirati ratni zlikovci i širitelji šovinističke mržnje, korupcionaši i pljačkaši, a dovesti evropski investitori i instruktori za izgradnju moderne evropske multietničke države sa vladavinom prava, slobode i jednakosti.

U suprotnom slučaju BiH će ostati tamni vilajet etničke mržnje, bijede i nasilja.

Problemi s Novskom monografijom

BosanskiNovi.blog.hr: Moram Vas još pitati o monografiji. Bilo je i problema u izradi monografije. Od kud je sve krenulo, kako je nastala ideja i gdje su bili problemi?

A. MILINOVIĆ: Ideja o zavičajnoj monografiji nastala je na Dan komune Bosanski Novi 1. maja 1976. godine, kada sam dao javno obećanje mojim dragim Novljanima da ću planski istražiti nepoznate segmente zavičajne prošlosti i objaviti ih u formi monografije. Radio sam na tom projektu s ljubavlju i entuzijazmom, ne na radnom mjestu, jer dnevni poslovi to ne dopuštaju, već u slobodno vrijeme, ponajviše noću, kada sam u se tišini mogao skoncentrirati na arhivsku građu i literaturu.

Tada je došla tragična ratna agresija u kojoj je uništena sva moja rukopisna građa pa sam morao početi ispočetka.

Još veći je problem bio naći izdavača, ali kada se on prošlog ljeta našao u ZZBN, u našoj američkoj dijaspori u St.Louisu na rijeci Missouri, ubrzo je kao neki zao duh iskrsnuo naš novopečeni "super-mecena" iz Chicaga, koji je obećao sponzorski iznos od 35.000 američkih dolara, ako će on biti tehnički urednik. Mi smo pristali, ali se on ubrzo počeo ponašati kao naš gazda koji naređuje autoru i izdavaču da se naprave desetine suštinskih promjena sadržaja monografije, navodno "zbog marketinga". Trebalo nam je dosta vremena da shvatimo njegove podmukle namjere s tim friziranjem naše zavičajne prošlosti, u cilju prikrivanju zločina agresora a time i kastriranja našeg projekta u njegovom najvažnijem dijelu o našem stradanju i eliminaciji iz zavičaja 1992.-95. godine.

Toj podvali smo pružili odlučan otpor, pa je "super-mecena" odustao i pogazio svoja velika obećanja o sponzoriranju svih troškova, a na svom sajtu vrlo drsko objavio "osmrtnicu" našem projektu, najavljujući svoju monografiju i tako potvrdio svoje zle namjere u korist naših katila, a na štetu našeg obraza.

Međutim, bosansko-novska monografija je na ovaj način zapravo spašena od javne blamaže i propasti, pa su autor i ZZBN u cjelosti nastavili realizirati svoj projekat zavičajne monografije po svojoj izvornoj koncepciji sadržaja i predviđenoj dinamici štampanja prve knjige do sredine 2008. godine.

Novska monografija – kulturna legitimacija grada

BosanskiNovi.blog.hr: Zašto je važno da Bosanski Novi ima svoju monografiju? Da li će se Vaš rad nastaviti nakon štampanja monografije, tj. može li se očekivati štampanje i drugih knjiga?

A. MILINOVIĆ: Svoju zavičajnu monografiju kao temeljnu kulturnu legitimaciju, imaju svi slični evropski gradovi. Ta će se edicija nastaviti slijedećih godina po historijskim epohama, a nema za nju opasnosti čak i ako autor prerano preseli na onaj svijet, jer svaki urednik ovakvog sjajnog bloga može poslije moje smrti lako "složiti" jednu ili više tematskih knjiga-zbornika o pojedinim temama ili razdobljima od mojih već ranije objavljenih preko 120 kraćih radova sa oko 3.000 stranica na teme zavičajne prošlosti Bosanskog Novog.

Jedini je problem uz pomoć Muzeja, gradske biblioteke, nacionalne biblioteke, kustosa i rođaka, prikupiti te već objavljene radove, od kojih su neki već sabirani u posebnim knjigama i muzejskim roto-print publikacijama, kao o razvoju bosansko-novskog školstva, o razvoju novske tekstilne industrije, o razvoju likovne kulture u Bosanskom Novom, o upoznavanju zavičaja, o starijoj prošlosti zrinsko-dvorskog Pounja, posebno o ratnoj tvrđavi Zrinski Novi, a kompleti od po tridesetak časopisa koje sam uređivao (Zavičaj, Novljanski vidici, Zrin, Novski srednjoškolac i dr.) čuvaju desetine mojih radova, koje će netko od vas jednog dana izdvojiti, kopirati, trijažirati, tematski sortirati i možda iskoristiti za svoje magisterije i doktorate ili složiti moje tematske zbornike.

Napominjem da postoje brojne poveznice s gotovo jednako velikim poslom koji sam u proteklih 15 godina napravio i na području moga novog radnog mjesta – voditelja Bankovnog muzeja u Ilici 5, gdje sam objavio 5 knjiga i oko stotinu stručnih radova iz numizmatike i bankarstva, čiji se sadržaj često prepliće sa našom zavičajnom prošlošću, a tridesetak većih radova ušao je i u naučnu datoteku CROLIST kod NSK u Zagrebu.

Naučni rad kao adrenalinski sport

BosanskiNovi.blog.hr: Osim monografije o tvornici "Sani" i ove u pripremi o Bosanskom Novom napisali ste i mnoge druge tekstove i znanstvene radove o našem kraju, ali i regiji. Koliko Vam se to lično isplatilo u životu financijski, a koliko životno? Da li bi ste nekome preporučili takav angažman i da li bi ste sve ponovili kada bi ste dobili priliku da krenete ispočetka?

A. MILINOVIĆ: Naše bosansko-hercegovačko društvo još uvijek pati od dječjih bolesti rađanja moderne države, pa mu je i odnos prema plaćanju naučnog rada na vrlo niskom nivou.

Neukost je tolika, da je cijela Vlada povjerovala u budalaste i vrlo neuke lagarije jednog šarlatana o pra-egipatskim piramidama u srcu Bosne kod Visokog. Sličan munafik je usred SAD-a pokušao meni oteti i sasvim preokrenuti moj naučni projekt zavičajne monografije, žestoko osporavajući kao neuki čobanin svim zaposlenim autorima pravo na naučni autorski honorar, izjednačujući na balkanski način pisanje naučnog rada sa čuvanjem stada, jer se sve radi o istom trošku, mjesečnoj plaći na radnom mjestu!

Dakle, naučni rad u Republici BiH pa i u RH se financijski nikako ne isplati, osim nekih rijetkih najaktualnijih tema. Autori su već navikli na rad bez autorskog honorara, čak su i univerzitetski profesori sretni da im se rad uopće objavi, iako je to kulturna sramota i negiranje ljudskog poštenja, logike i pameti.

Međutim, u avanturu naučnih istraživanja nikada se nije ni ulazilo iz profitnih razloga, već iz duhovne radoznalosti, stvaralačke radosti i potrebe da se spoznaju važne a nedovoljno jasne pojave i procesi. Ona su za mene najsličnija spoju adrenalinski sportova, traženja izlaza iz labirinta i slaganju kockica nekog zagonetnog a rasutog mozaika.

Nerado dajem savjete i recepte za život, ali ako ste takav tip čovjeka-istraživača, onda će vam naučni rad donijeti ogromno zadovoljno i bez autorskih honorara, a ako imate radno mjesto povezano s tom istraživanom naučnom disciplinom, onda možete biti posredno nagrađeni kroz naučnu afirmaciju i stručno napredovanje, što je djelimično bio slučaj kod mene. Zbog svega toga radosnog i pozitivnog, ja bih još jednom ponovio takav svoj angažman, kada bih dobio priliku da krenem ispočetka.

Povratak izgnanika

BosanskiNovi.blog.hr: Mnogi ne znaju da je i Vaš brat bio veliki zaljubljenik u Bosanski Novi, te da je u svojoj poeziji i prozi često pisao o Bosanskom Novom. On danas nije među nama, međutim iza sebe je ostavio mnoge prelijepe pjesme o Bosanskom Novom. Možete li za kraj ovog intervju izdvojiti jednu, kao najljepši i emotivni završetak intervjua?

A. MILINOVIĆ: Hvala Vam za tu lijepu gestu "bonae memmoriae" na moga brata Miru! Zaslužili ste da Vam otkrijem "tajnu" da njegovi nasljednici, supruga Ljiljana i sin Aleksej, čuvaju četrdeset uvezanih rukopisnih volumena njegovog "Književnog dnevnika" o njegovom životu, velikim djelom u Bosanskom Novom.

Moj brat Miroslav (1932.-1998.) je volio Bosanski Novi više od svih ljudi koje ja znam i često ga spominjao u 11 svojih objavljenih knjiga poezije i proze, ali je ipak morao ići tražiti radno mjesto u tolerantnom Međimurju, jer ni on, ni njegova supruga, magistra stomatologije, nisu zbog primitivne mržnje novskih "komitetlija" mogli dobiti posao u zavičaju.

Napominjem da će Književni klub Prelog uskoro obilježiti desetu godišnjicu Miroslavove smrti posebnim zbornikom njegove poezije, a za ovu priliku izabirem njegovu pjesmu o tuzi njegovog progonstva 1964. godine koja je postala proročanska pjesma o nama, novskim izgnanicima, iako je objavljena još 1979. godine na strani 11 u zbirci "Sanjana zemlja" u izdanju zagrebačkih "Školskih novina":

POVRATAK IZGNANIKA
Gdje su nas naše sobe u suton zaboravile,
gdje su svijali grane dudovi, gdje su rijeke
u ljetna jutra tekle, s večeri zaustavljale se,
vratit ćemo se uskoro. Nevini izgnanici.

Brojat ćemo plodove, dizat ćemo kamenje,
držat ćemo u rukama sitne crve i gliste.
Govorit ćemo imena grobova, kukaca, trava.
Na prste podizat ćemo se i opet proplakati.

22. april 2008.

Napomena: Ovaj intervju se može slobodno prenositi u druge medije uz obvezu korektnog prenošenja u pogledu konteksta i cjelovitosti navođenja.

22.04.2008. u 21:25 • 4 KomentaraPrint#
Komentari da/ne?



Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


O meni i Novom

Bosanski Novi

Grad kojeg nisam prežalio, grad koji mi je uvijek u srcu...

Ni sam ne znam da li sam teško nesretan ili samo tužan što kejom jutrom šetati i miris lipa uživati ne mogu…

Volio bih da drugačije je bilo, da djetinjstvo tako loše završilo nije…

Volio bih da sam tamo ljubio kao što grad ljubim svoj…

Da sam noći na Uni provodio, jedinoj što me u dušu dira, da me zelena boja tog smaragda umiruje dok tmina zavija grad…

Ja sam dijete Novoga i o Novom ovdje pišem da sjećanja, radosti i tugu podijelim i iz sebe izbacim…

Novo u Novom

Sunce što siješ svjetlost svoju
I ti nebo plavo ponosno i slasno
Dajte mi mira i vratite dušu moju
Jer blizu sam da vam viknem glasno

Što učini od nas sudbo prokleta
Da nama dan ni noć nisu isti više
Pa zar vam nit žao nije naših ljeta
Nit malo onog što ja vam sada pišem

Ni popraviti zla više nitko neće
Pokvarili ste što se moglo do sad
Jeli ostalo malo da nam date sreće
Makar da nam sjećanjem blažite pad

Jer Novi ljudi u Novom su sad…


8. veljače 2007. u Zagrebu

Kontakt:
bosanskinovi@post.t-com.hr

Novski linkovi

Linkovi - Bosanski Novi
wiki/Bosanski Novi
Slike Novog


Web BosanskiNovi blog

RSS