Bosanski Novi

nedjelja, 23.09.2007.

Srcolika zemlja

Pitao je jednom stari učen đak
Što mudrošću je mlade učio
Zašto ljudima u srcu bude mrak
I pritom je govoreći jako bučio

Govorio je o srcolikoj domovini
Gdje je nekad tako mirno lijepo bilo
Gdje na brdu mirisalo je po borovini
Gdje sve mehko je kao omotano svilom

Pitali ga mladi što učio ih je starac
Što je bilo da ljudima u srcu bude mrak
Zašto gradove bezumno je rušio udarac
I što je u srcolikoj zemlji skrivio đak

Govorio je suznih očiju nadvio se oblak
Govorio je da i u srcu mržnja zavukla se
Govorio je kako došao je vojni korak
Govorio je, Bosna opet kroz rat provukla se

Komentari da/ne?

ponedjeljak, 10.09.2007.

Kad u Bosanski Novi dođeš

Una vodo, što u sebe mlađu sestru primaš,
Kula brdo, kišo silna što po njemu padaš,
Sana vodo, bistrim okom Novi gledaš,
Plaha ptico, ti što nam sevdah pjevaš,
Dunjo zlatna, što u gradu starom rasteš,
Lađa krasna, što po vodi krasnoj plešeš,
Tamburico, proširi se kad nas zoveš,
Bujrum tebi, u grad kad nam uđeš.

Komentari da/ne?

nedjelja, 09.09.2007.

Bosanski Novi

Ulicama lijepog grada šetao sam ja,
Rijekom krasnom zelenom plivala je ona,
Miris lipa, bagrem cvjeta mirisali smo,
Brdom blagim cvijeća punim hodali smo,
Svi samo dobro znaju o gradu bosanskom,



Lijepi grade, lijepe rijeke vazda u srcu nam,
Krasna Sano, krasna Uno na svem hvala vam,
Lipa strasna, bagrem bijeli cvijetom grlili,
Kulsko brdo, zeleno je, pogledom milovali,
U Bosanskom Novom novu priču vazda pričali.

Komentari da/ne?

subota, 08.09.2007.

Košmar riječi, misli, sjećanja i budućnosti o Bosni

Mrzim te, mrziš me, mrzimo se! Rat je sada posto neizbježan. Nekad, a ko da nikad život je bio nježan. Nekad, a ko da nikad svijet je bio posve jasan. Sada, smračilo se nešto, bijes je došao jer je za nas i zadnji odsjaj sunca zašao. Kao da je bitna stopa zemlje te da njome krvave čete travu zelenu pale, a nekad su se rosom jutrom i suncem sretnim obasjale. Bijes me udario, da si madež taj skinem ne bi me niko prepoznao. Znamen pokoji da nemamo, niko od nas znao ko smo ne bi. Sličili bi svakom ko ništa od tog ne zna. Razum bi vladao. Smatrali smo da smo nešto jasno, da prepoznao bi svako naše ponosno i glasno. No niko ni znao nije gdje smo i što smo. Odgovarali smo za onog što ga ne znamo, odgovarali su da ga dobro znamo. Rekli su da smo i mi krivi, samo zato što smo živi. Figure su po karti micali, uz skupi brandy raspravljali. Sad su oni važni, sad su oni snažni. Sada treba sve zaboraviti kažu, podijeliti zrno i rod dozreli, bratski. Svako nešto dobio je. Neko zato što presudio je, a neko jer mu suđeno je.

Mrzim te, mrziš me, mrzimo se! Kažu sada više ni razlike nema. Ma isti su vam oni svi, zamrzimo ih i mi. Imamo mi iskustva sa takvima, onakvima, i najviše ovakvima. Mi ćemo iz daljine presuditi im svima što ih dira takva bolesna taština. Ne zanima nas što za reći ima ko, jer je svako na svoj način dao što je im'o.

Mrzim te, mrziš me, mrzimo se! Rat je sada posto neizbježan. Nekad, a ko da nikad život je bio nježan. Nekad, a ko da nikad svijet je bio posve jasan. Sada, smračilo se nešto, bijes je došao jer je za nas i zadnji odsjaj sunca zašao.

Komentari da/ne?

petak, 07.09.2007.

Nas tri, Srbin, Hrvat i Musliman

Kao da je bilo jučer, sjećam se jednog događaja iz djetinjstva. Naoko ni po čemu posebno bitan, naoko se ništa spektakularno dogodilo nije, ali ipak se prejasno sjećam tog jednog događaja. Ne znam ni koje je to godine bilo, ne znam ni koji je povod tomu bitan, ali tad, baš tad, uvidjeh da među nama postoji razlika. Gotovo da se sjećam zbunjenoga lica svoga i saznanja novog. Pričali smo nas tri, godišta istih, nas tri susjedi, nas tri prijatelji. Prolazeći pokraj za nas velebnog zdanja, robne kuće Jedinstvo. U malom gradu na granicama dvaju socijalističkih republika koje na granicama kako su nam pričali nisu razdvojene nego spojene. U eri još svijetlog žara bratstva i prije spomenutog jedinstva. Nas tri mladca, pričali smo o puno toga tog dana, manje pričali, a više se igrali, a u jednom trenutku i o toj ozbiljnoj temi prozborili. Neko od trojice reče ja sam po nacionalnosti to, ti si to, a ti si to. Riječi Srbin, Hrvat i Musliman, danas naširoko i nadaleko i često spominjane usjekle su mi se u sjećanje! Ne znam kako sam ja bio toliko naivan da to nisam znao. Niti značenje toga, niti što to predstavlja. Njih dva, moja tadašnja mladenačka jarana su se nekako i razumjeli, ali ja eto nekako nisam. U sebi pomislih zašto sam ja to, a njih dvojica različito, ali ne usudih se glasno prozboriti valjda zbog spoznaje da eto svi znaju što su osim mene. Čini da je tada sve i počelo. Taj dan je za mene postao prekretnica! Upravo taj dan, koji zapravo po ničemu nije posebno važan, taj dan kad sam prvi puta jasno čuo i vidio te tri zapravo najobičnije riječi. Htio ili ne taj dan zapravo je meni nametnuo identitet koji nisam tražio! Od toga trenutka sam primjećivao te riječi, a nešto kasnije počeli su dolaziti i znakovi, ikone tih riječi, njihova slikovita uprizorenja… Nekada se zbog toga dana upustim u maštu pa zamislim da se ništa ne bi dogodilo da tog dana nije bilo. Taj dan i ono što je kasnije došlo napravilo je od mene čovjeka koji je htio pobjeći od nametnutog identiteta. Stigme. Znaka koji je u mene urezan, a od kojeg i danas pokušavam pobjeći. Taj prokleti dan! Znam da to nije povod svemu, znam da u našem mikrokozmosu taj događaj znači onoliko koliko i svemiru kada upalim svjetlo u svojoj sobi, ali ipak bi volio vratiti se nazad i pobjeći prije nego što su te riječi, te stigme, oznake izgovorene...

Komentari da/ne?

četvrtak, 06.09.2007.

I nebo je zaplakalo…

Biljke su od tuge bolne malaksale,
Tužne krike vodnim tokom odaslale,
Grmljavina šalje uzvik bolan i glasan,
Ružan sada taj je grad nekad bio krasan,
Vjetar, tuča, pljusak čak bijes se šalje jasan.



Una je od svega oboljela, koritom presušila,
Tužan je sad kraj gdje se i sreća ugušila,
Pa se cesta sad posve blatom zaprašila,
Fali im svima srce dobro Novljansko,
I ne vrijedi više ništa ovozemaljsko.

Komentari da/ne?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv