Bosanski Novi

četvrtak, 17.05.2007.

Priča o ne namjernom povratniku

Pogled na glavnu Novsku ulicu...

Žamor ljudskih glasova, smijeha i humora širi se kroz noć. Toplo je onako pravo, a satovi još davno otkucaše cijeli krug. Iz betona nedavno izlivenog širi se otpor hladnom povjetarcu. Grad još uvijek živi. Pokoji veseljak pjeva naričući stihove poznatih hitova i pokušava dokazati usnulim stanovnicima kako je njegov talent nepravedno nezamijećen, prateće vokale spremno mu daruju lutalice i pokoji legalizirani zatočenik ljudske ljubavi prema psima. Iz jednog kafića dopire zvuk melosa divljine dok drugi spremno odgovara ritmom rock generacije. Mladi se hihotom smiju priredbi veseljaka koji polagano završava svoju prezentaciju talenta…
Mjesec napola skriven baca pogled na grad špijajući ritam upornih stanovnika. Slaba svijetlost istog mjeseca bistri pogled na riječnu ljubimicu stanovnika i razotkriva zaljubljeni par koji potiho razmjenjuje umiljatost u mirisu trava i uz riječne šumove…

*

Tišina prodire kroz grad i najuporniji zvukovi podliježu toj snazi. Poneki zvuk čuje se od jutarnjeg šetača koji prebirući put pred sobom traži nešto poznato ne bi li se pospremio u postelju. Sunce smiono izlazi van i oprezno zagrijava tijekom noći zahlađene zgrade. Prvi radnici se izvlače iz zgrada pogledom tražeći tople zrake sunca, a pokoji golub pretražuje ostatke noćnog života.

Putnik ne namjernik uđe u grad tražeći možda mjesto za konak i priču kakvu za potrošit podne. Gleda lica spokojna, majke kako djecu vode i očeve što pogledavaju njegov prodoran pogled. Jedni u njemu traže dobro, drugi ga ni ne vide, a treći ga mjerkaju oprezno. Podeblji gazda kafića gleda ga na svoj način, mušterija je mušterija, a stari djedo što se mukom vuče po cesti preko puta u njemu prepozna sve prijatelje, djecu, unuke pa i pokojeg poznanika. Ne namjernik se posjednu u stolicu kafića podebljeg gazde na kojem primijeti brkove i kvrgavi nos. Naruči kavu i - vode ako može – reče ne namjernik. Podeblji gazda sa brkovima i kvrgavim nosom na to uzdahnu i okrene se sporo…

Kava je na stolu, pored nje voda koju sječe zraka sunca. Ne namjernik osluškuje ptičji pjev i pogledava oko sebe poput kakvog psa nervoznog. Kao da traži nešto čega nema, kao da traži izgubljene stvari pa sa njega i grašak znoja brzo spade. Okrećući se prijeti da gazda nema vrška jednog uha, a da je drugo malo klempavo, ali kad primijeti pogled gazde brzo se sabere te nastavi glavom kretati… Potom iznenadi grubi glas podebljeg gazde s brkovima, kvrgavim nosom i s klempavim jednim uhom, a drugim manjkavim - jeli momče šta ti tražiš? Ne namjernik se brzo sabere pa žustro odgovori u brzini takvoj da se i pokoje slovo putem zagubilo - mir u uši – reče ne namjernik. Podeblji gazda s brkovima, kvrgavim nosom i klempavim jednim, a drugim manjkavim uhom s grubim glasom namršti se pa glasnije nego ranije i puniji samopouzdanja nego ranije, a i inače ga ima reče - šta reče, uši tražiš!? Obrecnu se ne namjernik, jezikom ovlaži iznenadno suhe usne, duboko udahne sad već topli zrak, proguta prazna usta i polagano izgovori - mir u duši gazda, a ne uši! Podeblji gazda s brkovima, kvrgavim nosom i klempavim jednim, a drugim manjkavim uhom s grubim glasom i pun samopouzdanja više ne upita ništa, nego pljucne lagano po podu i okrene se skladnim pokretom kakvog jaguara ili neke druge poznate kraljevske mačke, a ne namjernik ostade sam, misli mu prave društvo, u glavi lagani košmar, iščekivanje s primjesama straha presoljenog tremom kakvog školarca s prvim recitalom. U sebi ponavlja slike mile i sjećanja puna topline…

Ne namjernik dovrši kavu izvadi novčanicu i ostavi ju na stolu i pozdravi izlazeći. Uputi se u dubinu grada i dalje gledajući oko sebe, od toliko okretanja oni koji prođoše pokraj njega odmah stvaraju dojam da bježi od nečeg…

**

Kako grad je mali, ne namjernik ga ophoda brzo, nema kojih dva tri sata, a po snalaženju u tom razgledavanju prije bi se reklo da je turistički vodič u gradu ili kakav starosjedilac nego ne namjernik. Sad mu tuga udarila u lice kao da će bujica suza izletjeti, ali ništa, samo tuga… Gleda rijeku, zgrade, cestu, pa i pokoji kamen tu i tamo digne s ceste i protrlja ga znojnim rukama. Iz kafića uz cestu gledaju ga, znaju oni takve što po ljeti dođu pa se po gradu provlače. Naučili su već trpjeti ih jer većina sve kraće i rjeđe dolazi pa nema smisla buniti se svijeći koja izgara.

***

Ne namjernik stoji pred jednom kućom i gleda ju, malo prkosno, a malo poput djeteta što čokoladu gleda, onako nedostižno. Stajaše on tako pred kućom dok ne izađe iz nje postarija gospođa u nekakvim poderanim hlačama i s majicom na kojoj se zamrljano, ali još uvijek čitljivo primjećivao natpis nekog američkog sveučilišta. Gospođa s poderanim hlačama stade pred ne namjernika pa ga podrugljivo upita - jeli ti, šta tražiš? Ne namjernik se gotovo uplaši pitanja, stade razmišljati, činilo se da prolaze sati u iščekivanju, a onda iznenadno kako se sabere odgovori pomalo drhtavim glasom - sanjao sam ovu kuću! Gospođa s poderanim hlačama odstupi jedan korak, okrenu se polagano pazeći da što duže zadrži pogled na ne namjerniku i pritom poviče - Mišooooooo – zadre se gospođa s poderanim hlačama prodorno. Mišoooooooo, dolaz vamo – poviče ponovno ovaj put još prodornije. Zatrese se žbunje u dvorištu kuće i izleti van Mišo, pocrnjeli muškarac u svojim četrdesetim godinama, poprilično dlakav, po leđima, nadlakticama i sa obrvama koje bi posramile sa svojom bujnošću i prvu proljetnu travu. Mišo stade uz gospođu s poderanim hlačama, ponosno istaknuvši svoju potkošulju koja je uz hlače bila jedino na njemu. Mišo potom dubokim glasom, brzo upita - šta trebaš ti, ajmo sikter, nema ovde ništa za gledanje! Ne namjernik ga pogleda, potom gospođu, a i sad već okupljene ljude oko sebe i skladno, savršeno intonirano, besprijekorno glatko, ponosno i glasno reče - Ovo je moja kuća, tu rođen mi je otac, tu poginuo brat je moj, tu umrijet ću ja, ili sad ili kad vrijeme za to dođe...

Posvećeno izbjeglicama, posebno mojim Novljanima

17.05.2007. u 11:41 • 0 KomentaraPrint#
Komentari da/ne?



Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


O meni i Novom

Bosanski Novi

Grad kojeg nisam prežalio, grad koji mi je uvijek u srcu...

Ni sam ne znam da li sam teško nesretan ili samo tužan što kejom jutrom šetati i miris lipa uživati ne mogu…

Volio bih da drugačije je bilo, da djetinjstvo tako loše završilo nije…

Volio bih da sam tamo ljubio kao što grad ljubim svoj…

Da sam noći na Uni provodio, jedinoj što me u dušu dira, da me zelena boja tog smaragda umiruje dok tmina zavija grad…

Ja sam dijete Novoga i o Novom ovdje pišem da sjećanja, radosti i tugu podijelim i iz sebe izbacim…

Novo u Novom

Sunce što siješ svjetlost svoju
I ti nebo plavo ponosno i slasno
Dajte mi mira i vratite dušu moju
Jer blizu sam da vam viknem glasno

Što učini od nas sudbo prokleta
Da nama dan ni noć nisu isti više
Pa zar vam nit žao nije naših ljeta
Nit malo onog što ja vam sada pišem

Ni popraviti zla više nitko neće
Pokvarili ste što se moglo do sad
Jeli ostalo malo da nam date sreće
Makar da nam sjećanjem blažite pad

Jer Novi ljudi u Novom su sad…


8. veljače 2007. u Zagrebu

Kontakt:
bosanskinovi@post.t-com.hr

Novski linkovi

Linkovi - Bosanski Novi
wiki/Bosanski Novi
Slike Novog


Web BosanskiNovi blog

RSS

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se