Bosanski Novi

ponedjeljak, 19.02.2007.

Zbivanja u Bosanskom Novom 1992. godine

Vijećnica u Bos. Novom 2004.

Isječak iz knjige "Love Thy Neighbor: A Story of War" New York 1996 god.

Prije nekoliko mjeseci intervjuirao sam nekoliko Bosanaca koji su bili prisiljeni da napuste Bosanski Novi, grad koji su srpski nacionalisti etnički čistili. Srpske vlasti su prevarom uspjele navesti Ujedinjene narode da učestvuju u odrađivanju prljavog posla. UNHCR-u je rečeno da oko tisuću do dvije tisuće ljudi željeli napustiti Bosanski Novi da bi se pridružili rođacima u zapadnoj Europi. UNHCR se složio da pošalje nekoliko autobusa i kamiona za prijevoz tih ljudi. Srpski nacionalisti su, u međuvremenu, pojačali svoju terorističku kampanju i objavili na lokalnom radiju i televiziji da svi ne srbi moraju napustiti grad UNHCR konvojem. Vojnici su švrljali gradom i pucali pri tom u zrak iz svog oružja. Svi su shvatili poruku. Autobuse i kamione ubrzo je prepunilo oko osam tisuća ljudi. Ujedinjeni narodi su bile prevareni. Ni prvi, a pokazaše se ni zadnji put.

Izbjeglice su prevezene u hrvatski grad Karlovac. Neki su spavali u gradskoj sportskoj dvorani, a neki, pošto je bilo ljeto, napolju. Dan nakon protjerivanja, sjedio sam pod sjenkom drveta i pričao sa I. , ekonomistom koji je radio za gradske vlasti i dobio otkaz kada su srpski nacionalisti preuzeli vlast. Događanja u Bosanskom Novom bila su kopija događanja u Banja Luci. Ne srbi su bili otpušteni sa svojih poslova. Teror je započeo odjednom, I. je shvatio da mora napustiti grad da bi sačuvao život. Vlasti su insistirale da se svi Muslimani koji su napuštali grad oficijelno odreknu zemlje, kuće, kao i ostale imovine koju nisu mogli ponijeti sa sobom. Ovaj program je bio tako uspješan, da su ljudi čekali po dva dana u redu da se odreknu imovine koju su stjecali čitav život. Kada je I. konačno došao na red i ušao u malu zagušljivu prostoriju u kojoj je službenik ovjeravao dokumente, čekalo ga je još jedno poniženje. Morao je biti službeni svjedok Muslimanu koji je stajao u redu ispred njega. I. je potpisao svoje ime na liniju obilježenu riječju "svjedok". Zatim, kada je bio red na I. da se odrekne svoje imovine, Musliman koji je stajao iza njega bio je prisiljen da se potpiše kao svjedok.
I. još uvijek ima ovaj dokument. To je fotokopija originalnog dokumenta na čijem vrhu piše "Srpska Republika Bosna i Hercegovina", što je I. moralo zvučati strano kao što bi riječi "Meksička Republika Kalifornija" meni zvučale čudno. Datum i ime potpisnika bili su otisnuti plavom bojom na odgovarajućim mjestima. Na dnu dokumenta nalazila se isprekidana linija na koju se I. potpisao, linija na koju se potpisao svjedok, a do potpisa je bio veliki plavi pečat SFRJ. "Srpska Republika Bosna i Hercegovina" još uvijek nije imala svoj pečat, tako da se morao koristiti stari, jugoslavenski. Gotovo sam mogao čuti zvuk teškog pečata dok je službenik ovjeravao dokumente, a zatim, ne gledajući čovjeka pred sobom vjerojatno viknuo: "Slijedeći", pri tom misleći: "Riješili smo se još jednog pokvarenog Muslimana". Red Bosanaca koji se pružao ispred zgrade pomjerio se nakon toga za par centimetara.

I. je napustio grad sa slijedećim dokumentom u rukama:
"Ja, (ime i prezime) iz Bosanskog Novog, došao sam svojevoljno u ovaj ured nakon što sam informiran od strane Kriznog štaba općine Bosanski Novi o uvjetima pod kojima se može iseliti iz grada, te ovom prilikom dajem slijedeću izjavu. Izjavljujem da u općini Bosanski Novi ne posjedujem nikakvu imovinu i da permanentno napuštam Bosanski Novi, zajedno sa suprugom i djecom. Dajem ovu izjavu uz punu odgovornost, bez imalo prisile, sa ciljem osiguranja dokumenata za iseljenje iz općine Bosanski Novi. Ova izjava je pravosnažan dokument".

I. je sjedio na travi, prekriženih nogu. "Da nisam potpisao taj papir, možda ne bih bio živ danas" rekao je. "Molim te, zadrži taj dokument, meni više ništa ne znači. Reci svijetu šta se desilo kod nas".
"Mislim da ti ipak trebaš zadržati ove dokumente. Kad se rat završi, možda ćeš moći vratiti svoju imovinu".
I. se nasmijao. "Pogledaj šta piše na tom papiru. Ja više nemam nikakvu imovinu".
U tom momentu je čovjek koji je sjedio nedaleko od nas počeo plakati.
"Znaš li ga?", šapnuh.
"Da, to mi je brat".
Između nih dvojice nalazila se otvorena putna torba. Bila je veličine ručnog prtljaga i sadržavala najnužniju garderobu. Žena je nešto tražila u torbi. I. je u krilu držao zelenu kožnu futrolu, prema kojoj je klimnuo glavom.
"Šta je to"?
"Ovo je sada sva moja imovina".
"Šta je unutra"?
"Moja diploma".

Osjetili su Bosanci da će se ovaj sukob izroditi u nešto mnogo veće i dugotrajnije. Možda su to zaključili na osnovu brutalnosti kroz koju su prošli. Možda zbog toga što su srpski nacionalisti uništavali drevne džamije. Možda zbog dokumenata koje su potpisivali, u kojima je traženo da se odreknu mogućnosti da se ikada vrate. Znali su da im ljudi koji su preuzeli vlast, dok god drže tu vlast u svojim rukama, neće dozvoliti povratak, a činilo se da bi to mogao biti dugačak period. I tako, dok su napuštali svoju domovinu, Bosanci su sa sobom nosili papire za koje su smatrali da će im pomoći da započnu novi život u nekoj drugoj, neobičnoj sredini. Kirurzi su ponijeli svoje diplome, ekonomisti svoje. Svršeni srednjoškolci su ponijeli svoje srednjoškolske diplome. Potrebni su im bili ti dokumenti da bi pokazali svojim novim poslodavcima u Njemačkoj, Britaniji, Americi ili bilo kojem drugom novom odredištu da posjeduju korisna znanja i vještine. Ovi Bosanci nisu bili čuvari kamila ili religijski fanatici. Bili su to Europljani čijim su imenima prethodile titule: doktor, profesor, inženjer, urednik, ili umjetnik.

Autor: Peter Maass
(sa engleskog preveo M. Bahtic)

Preneseno sa Bosanski Novi.com

19.02.2007. u 12:12 • 2 KomentaraPrint#
Komentari da/ne?



Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


O meni i Novom

Bosanski Novi

Grad kojeg nisam prežalio, grad koji mi je uvijek u srcu...

Ni sam ne znam da li sam teško nesretan ili samo tužan što kejom jutrom šetati i miris lipa uživati ne mogu…

Volio bih da drugačije je bilo, da djetinjstvo tako loše završilo nije…

Volio bih da sam tamo ljubio kao što grad ljubim svoj…

Da sam noći na Uni provodio, jedinoj što me u dušu dira, da me zelena boja tog smaragda umiruje dok tmina zavija grad…

Ja sam dijete Novoga i o Novom ovdje pišem da sjećanja, radosti i tugu podijelim i iz sebe izbacim…

Novo u Novom

Sunce što siješ svjetlost svoju
I ti nebo plavo ponosno i slasno
Dajte mi mira i vratite dušu moju
Jer blizu sam da vam viknem glasno

Što učini od nas sudbo prokleta
Da nama dan ni noć nisu isti više
Pa zar vam nit žao nije naših ljeta
Nit malo onog što ja vam sada pišem

Ni popraviti zla više nitko neće
Pokvarili ste što se moglo do sad
Jeli ostalo malo da nam date sreće
Makar da nam sjećanjem blažite pad

Jer Novi ljudi u Novom su sad…


8. veljače 2007. u Zagrebu

Kontakt:
bosanskinovi@post.t-com.hr

Novski linkovi

Linkovi - Bosanski Novi
wiki/Bosanski Novi
Slike Novog


Web BosanskiNovi blog

RSS

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se