borut
24.07.2010., subota
Veljko Barbieri
Veljko Barbieri i ja smo rodjeni u istim krajevima, nekako istih dana, pa je bilo prirodno da budemo i zajedno dok je gdja Milka Stanicic nastojala da nas nauci citanju, pisanju, racunanju, pjevanju, crtanju...  Kod Veljka je zasigurno i uspjela. On je nastavio s klasicnim obrazovanjem i zasjeo na vrh hrvatske gastroliterature. Moja su lutanja birala druge putove i jos uvijek se trudim uloviti vlakove izrazavanja koje sam tijekom obrazovanja propustio, a u tom hvatanju nezaobilazni su Veljkovi tekstovi, kao npr. ovaj o pranagonu cetiriju osnovnih elemenata svijeta: "Vatre, na kojoj se gradelaju djeca – Zemlje, meso, riba ili povrće, pod nadzorom kisika iz svemoćnog – Zraka, koji je i omogućio plamenu da plane te na koncu – Vode, koja se cijedi, poput života na izmaku, iz hrane na gradelama, i koja će na koncu svojim čarobnim likvidnim svojstvima, nekom prastarom i pratajnom alkemijskom formulom dostupnom samo drevnim demijurzima, stvoriteljima svemira i svijeta, izmiješati najbolja svojstva svih elemenata, u mirisan i snažan šug."("Nacional", br. 399, 8.7.2003.) .................  Danas mi je u ruke dosla "Prica o dalmatinskoj kuhinji" za koju tvrdi da je "nježna i arhaično tvrda, profinjena, ali ponekad i zastarjela prema nekim suvremenim kulinarskim kriterijima. Ipak, kroz sve njene mijene i epohe, kuhinja i civilizacija maslinovog ulja i vina je protegnula, kao rastaljeno brončano ogledalo Starog Mediterana, premda se ni kasnije pridošla sjevernjačka mast i mliječne kulinarske osnove nisu neosjetno prošetale kroz dalmatinsku kuhinju i njene usjajene kotlove, lonce i tanjure. .......  Ako je i bilo razdoblja da su se usred povjesnih prilika u dalmatinsku kuhinju više negoli je bilo poželjno, a to znači na štetu njene osebujnosti, uvlačili okusi susjednih kulinarskih regija, kao u pročlom stoljeću iz dublje balkanske unutrašnjosti, dalmatinsko je podneblje nalazilo načina da na kraju odbije ono što se nije dalo prilagoditi, istodobno prihvaćajući neke dobrohotne prizvuke i okuse, baš kao što je uvijek bivalo." .......  I nakon briljantnog uvoda prelazim na 410 recepata ocekujuci kako ce razbuditi mastu i zastanem kod prvog. Vec njegov naslov ...................................... s i r o v i__ j e ž i n c i vrati me godinama unatrag. Dolazili smo i u jutro i poslije podne pred hotel "Osejavu". (na slici je novi hotel "Osejava", a Veljko je zivio u onoja zgradi desno, iznad hotela) .........  Stariji su sjedili i igrali sah ili karte pijuckajuci svak svoje pice. Mladji smo ludovali uokolo trazeci nove i nove ljetnje igre. A onda bi netko pozvao i zatrazio da mu donesemo nekoliko dubinskih jezinaca i da biramo one na kojima ima kamencica, jer da su to zenski koji imaju u sebi puno ikre. Za tren smo bili u moru (ma kakve maske, nitko tada nije ronio s maskom, a ni peraje nisu bile potrebne za zaroniti do 5-6 metara) i vec se vracali s plijenom. Za nagradu bi dobili vocni sok i ucili kako se jezinac jednostavno prepolovi i iz njega isise dragocijeni i ukusni sadrzaj zajedno s morem, pa onda sve zalije hladnim pivom. Veljko to danas predlaze napraviti malo drugacije, a ako vas zanima kako, e onda potrazite njegovi "Pricu o dalmatinskoj kuhinji" (Profil, 2009.) i procitajte, jer u impresumu pise "Sva prava pridrzana. Nijedan dio ove knjige ne moze biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava". Trenutno mi se ne trazi ni jednoga ni drugoga, a ionako sam se vec previse raspisao. A osim toga, Veljko mi je jos listopada 2005-te obecao potpis na "Dalmatinskog kanconijera", a nesto je i nagovjestavo posjet Izraelu!  |
