borut
05.05.2008., ponedjeljak
Prijatelji
Ljudi negoduju zbog kojecega. Ali da ce netko prigovarati jer ja "ne mijenjam tavaju dugo vremena" (a to ce reci da se ne javljam redovito na blogu), ...e tome se nisam nadao! No, takva su vremene i nista se ne da popraviti. Ne trazim opravdanja, jer da sada pocnem pisati gdje sam bio i sta sam radio, sam bih sebi skocio u usta! Ta to je upravo ono o cemu netko zeli biti obavijesten - gdje sam bio i sta sam radio?!!! Ne vjerujem da je bilo kome stalo sta mislim, jer bi bilo previse razloga za razmimoilazenja u stavovima. Kome su moji svjetonazori uopce bitni? A zasto ja bas danas ovo pisem i, zahvaljujuci blagodatima suvremene internet tehnologije, stavljam u okvir dnevnika kojemu ima pristup svatko tko ima minimum znanja o mome materinjem jeziku i listanju internetom? Odgovor je ....., ne, ne, ne, necu nikoga opterecivati mojim razmisljanjima, a nisam bas ni previse dobre volje nakon sto se malocas vratih iz Akre. Tamo sam bio u poslovnici moje banke na nekakvom usavrsavanju za rad sa velikim klijentima koji koriste usluge dviju i vise banaka. Za vrijeme rucka odlucio sam prosetati do ulice u kojoj me je prije cetiri godine ugostio Salim. Priblizavajuci se zgradi pred kojom je tada sjedio zaigrao mi je osmjeh na licu, jer sam vec iz daleka zamjeto da tamo, pred vratima dvokatnice netko sjedi.I odista, Salim je bio tamo i sa istim onim podozrivim pogledom mjerkao svakog prolaznika ne bi li nasao pogodnog sugovornika, bolje reci slusatelja. Zaustavio sam se i slijedilo je sve sta sam vec jednom dozivio. I blagoslovi su bili isti, i caj kojega je posluzila njegova zena u, ucinilo mi se, onoj istoj staklenoj casi, i otpuhivanje dima u dugackim pauzama izmedju njegovih kratkih i ponekad dvosmislenih recenica. Samo je prica bila druga, jer tu u susjedstvu sjede siva (sedam dana zalosti nakon smrti) za Mojseom. Mojse je umro naglo, nakon kratke bolesti, a slucaj je htio da je istoga dana umro i Mojseov pas. Njih dvoje, Mojse i pas, Hektor se je zvao, svakog dana su prolazili upravo ovuda; u jutro prema ulicama koje vode u polja izvan grada, a navecer su se vracali kuci. Jedan pored drugog, kao uvjezbani par, nekad je Hektor zubima drzao uzicu kojom je bio vezan oko vrata, a nekad je Mojse drzao za uzicu privlaceci Hektora blize nozi da ne bi smetao drugim prolaznicima. Pri svakom susretu Mojse bi pozdravio prvi, Salim bi odgovorio, a i Hektor bi malko mahnuo repom; tek da se i njega primjeti. "Tko zna sta se zbiva s ljudima i psima nakon smrti?" - zadubio se je Salim u svoje misli uvlaceci dim iz nargile na kojoj je vec valjalo promijeniti skoro ugaslu zeravicu? Mozda upravo sada Mojse i Hektor kroce onim dobro poplocanim puteljkom koji vodi prema vratima ili raja ili pakla, pa sta tko odabere ili sta je kome odluceno? Mozda upravo sada prilaze velikim, bronzanim okovima ukrasenim vratima od mahagonija - najljepsim vratima na tom zagrobnom puteljku? Udaraju zvekirom i vrata se otvaraju. "Da, ovdje je ulaz u raj Mojse i ti mozes unutra, ali za tvoga psa tu nema mjesta; moras ga ostaviti vani, on ce se vec nekako snaci" - sluzbeno ga docekase livrirani vratari. Mojse jos cvrsce stisne povodac na cijem kraju je drhtao Hektor, zahvali, pozdravi, okrene se i nastavi puteljkom koji je postajao sve uzi i nervniji. Cuvari sa vrata zacudjeno gledahu za njima i zatvorise treskom tesku kapiju. Umorili su se Mojse i Hektor posrcuci po sve losijem puteljku posutom tu i tamo nekom razbijenom kamenom plocom, a prasina je vec punila usta i nozdrve obojoci, a i sumrak se je poceo spustati. Tek kada su se sasvim priblizili zamjetise neugledno zdanje uz stazu, koja se je vec jedva nazirala. Pokuca lagano Mojse na trosna vrata i kada se na njima pojavi starac zamoli ga da mu iznese posudu vode kako bi njegov pas sprao prasinu s gubice, pa da nastave put, jer traze sebi vjecno boraviste. "Ali udjite unutra, ovo su rajska vrata, kod nas cete oboje dobiti i vode i nesto za pojesti, a i topli kutak da prenocite; ako vam bude po volji moci cete ostati ovdje za uvijek" - sa osmjehom je govorio stari covjek. "Samo malo," - iznenadjeno ce Mojse "zar raj nije tamo kod onih velikih vrata s kamenim dovratkom gdje prodjosmo prije otprilike tri sata?" "O, ne! To su vrata za one koji napustaju svoje prijatelje !" - odgovori starcic i pokaze im prolaz unutra.  ...a Salim mi, kao i onomad, pokretima tijela dade do znanja da mi je otici, jer jos ima mnogo onih koji zele cuti sta se zbiva na njegovome nenapisanom blogu! |
