Suze, suze, suze
Sve je što je ostalo
I pokoji jecaj
Popraćen imenom Tuge.
Samo još prazna
Melodija vjetra
I drhtaji svijeće
Na srebrnoj cijevi revolvera.
Dva imena i dvije duše
Zarobljene u trenutku
U poljupcu ispod neonke.
Zauvijek i nikada.
Kao zauvijek odlazim
I nikad se neću vratiti
Da uzmem natrag što mi pripada.
Djelić prošlosti.
Zarobljen između stakla
I drvenog okvira
Nasmiješen
I prigodno sretnih crnih očiju.
Posadit ću si ruže na grob
Da te ogrebu svaki put
Kad posegneš
Za mojim imenom!!
I napisat ću dugu pjesmu
Jer takve ih mrziš,
Da još jednom vidim
Onaj tvoj osmijeh.
U prolazu sam okrenula glavu,
Ali vidio si suze
I pitaš me razloga.
Šutim.
Liježem u krevet
U oskudnoj plavoj spavaćici
I tvoje imaginirano tijelo
Liježe kraj mene.
Do vraga. I touch myself!!
Došlo je do toga da maštam
O stvarima koje bi nekog
Natjerale da se zacrveni.
Upravo je u sobu ušla Smrt,
S mirisom jasmina i ruže.
Otrov. Sijela na kauč
I zapalila cigaretu.
»Predivna si…
Sanjiva u noći kad ti dolazim.
Imaš oči boje mora
I usne boje Ljubavi.«
Iste one Ljubavi
Što te sada sebično
Šalje u zaborav
Nakon godina.
Bang, bang… your dead.
Kroz pucanj
Putovao je smijeh
Tuge prerušene u Smrt.
U boćicu pohranila je
Suze onih što su umrli za Ljubav.
Modri otrov za one
Zbog kojih umiremo.
Ja ti svoje ostavljam na ramenu.
Utisnula sam ti poljubac u usne,
Ostavila krvavi trag i otišla.
Zauvijek i nikad.
Kao zauvijek sam otišla
Ali nikad uistinu.
Dokle god će ti se na usnama
Naći ime Ljubavi, ja umrijeti neću…
opet depresija...beee
|
Danas se sreća,
Pogriješivši adresu
Uvukla u moj svijet.
Vezala sam je čvrstim okovima
Oko krhkih zglobova
Koje bi već malo jača ruka
Mogla doslovce samljeti.
Gledala me je iz kuta sobe
Velikim crnim očima,
Djelomično sakrivenih od zlatne kose.
Nije se pitala zašto sam joj to učinila.
Već je puno puta prije naletjela na luđaka.
|
