Vidosav Stevanovic:MILOSEVIC-JEDAN EPITAF
Milosevica sam posljednji put sreo pocetkom 1988.godine.Evo zapisa iz moga dnevnika:"Dodjela NIN-ove nagrade u Domu Armije,prvi put u tom malom i zatvorenom oficirskom carstvu gdje vladaju naredba i poslusnost.Samo prije godinu dana meni je dodijeljena u Klubu"Politike",u tijesnom,zagusljivom i srdacnom sastajalistu novinara i pisaca,
poluboema i polugradjana.Promjena mjesta valjda treba obiljeziti novi duh koji je nedavno zavladao u prijestolnici,cvrstinu,odlucnost,ratnicko raspolozenje,nepopustljivost.Ima vise ljudi nego ikada,lica koja ranije nisam vidjao,cudnih spodoba kojima nije mjesto na literarnim priredbama.
Svi su uznemireni,uzurbani,nervozni,cini se da nesto cekaju.Napokon shvacam o cemu je rijec.Oni su znali nesto sto ja nisam znao:slijedi jos jedna vazna prezentacija u javnosti.Nimalo knjizevna.Pracen citavom svitom politicara i tjelohranitelja,dolazi predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije,Slobodan Milosevic,pobjednik na Osmoj sjednici prije cetiri mjeseca,buduci predsjednik Republike,novi vodja,nada svih slojeva beogradske carsije.Docekuje ga zagor obozavanja,svi se tiskaju prema njemu.Hoda samosvjesno,namrstenog lica,isturene brade,
ukocenih ociju.To je nova maska koju nosi,koja ce se kasnije zalijepiti za lice.
Odjednom,Milosevic napusta svitu i prilazi mi,rukuje se sa mnom,poziva me da mu se javim.Kazem da cu se javiti,svakako cu se javiti-i nikako mi se ne svidja spremnost moga glasa da se slozi s njim.Ni podrugljiva hladnoca njegovih ociju.Novi veliki covjek okrece mi ledja i odlazi.Odmah poslije toga deseci ruku pruzaju se prema meni,imam dojam da se svi zele sa mnom rukovati,cak i oni koji su jos prije nekoliko minuta okretali glave.Da dodirnu ruku koju je dodirnula njegova,sveta,snazna i obozavana.Mnoge vlazne oci gledaju me sa zaviscu,slicne ocima pasa koje gazda nije pomilovao.One mrze,zavide i prijete,one istodobno obozavaju i nude se.Svjestan sam da je ovaj vlastoljubiv covjek kojega ne podnosim mozda moja jedina eventualna zastita od njih-i u isti mah kraj svega sto sam volio i zelio.Siguran sam da je i on svjestan toga i da se,
prilazeci mi,poigravao mojim strahom i nemoci,izazivao me da ih pokazem."
Nisam se javio Milosevicu telefonom.Nisam zatrazio primanje kod njega-sto je znacilo kod njega i njegove supruge-da bih,nakon toga poklonstva,
cuo koji mi je posao namijenio.Strah od vlastite slabosti bio je jaci od straha koji je taj covjek vec sirio oko sebe.Prikljuciti se njegovu pokretu,
naci se medju njegovim bucnim sljedbenicima znacilo je odreci se sebe,
sudjelovati u njihovim ludim i megalomanskim projektima o osvajanju Jugoslavije,bolje reci o njezinu rusenju za potrebe velikosrpskog projekta.
Nisam htio imati veze s razaranjem koje se pripremalo.Trebalo je brzo donijeti odluku i spasiti svoju nezavisnost.Podnio sam ostavku na mjesto generalnog direktora najvece izdavacke kuce,dao otkaz i nasao se na ulici,bez posla i bez novca.Otisao sam iz Beograda,koji je odjednom,
podcinivsi se Milosevicu,prestao biti moj izabrani grad i moja knjizevna metafora.Promijenio sam nekoliko zemalja,desetke gradova,dvadesetak stanova.Borio sam se protiv toga zakasnjeloga poludiktatora i njegovih propagandista kako sam mogao i onim cime sam raspolagao,nisam napravio ni jedan kompromis,nisam se predao.
|
