Delimir Resicki-IVAN THE FACTORY(Blanki i Petru)
Tisuce i tisuce mrtvih
moraju govoriti i govoriti
da bi u sumi
na njima posve nedokucivome mjestu
nikla i jedna jedina gljiva.
Po tome bih volio da me pamtis
ako pamtis ono sto je kazano
rekao mi je u snu jedan
kojemu ne smijem izgovoriti ime.
Pogleda spustenih u prasinu
jedan pokraj drugoga
na visetracnome kolosijeku
projure vlakovi kroz katedralu
cija su nas zvona
u sluznci necijega oka
prenula iz sna.
Ti znas
da se 24 puta u sekundi
smrt zaustavi kraj cesme uz cestu
i u lokvi
u zrcalu koje hlapi
u drevnu,hladnu opsjenu
pogledava kradom svoje pomodrjelo lice
djevojcice
koja skuplja sibe u skolskome dvoristu.
Vozili smo toga dana bicikle
i zaustavili se kraj tvornice
iz cijih su dimnjaka
letjeli srebrni jastuci.
Ovi ljudi doista imaju smisla za proricanje
rekao si nekako cudno iskosenih usana.
U susjednoj sobi spavao je tvoj sin.
Spremacica na cetvrtom katu
tocno u visini nasih ociju
bacala je sjeme malina
svud po podu i policama
i usred ljeta
umjetnim snijegom
prskala svoje uznojeno lice.
Mogla je imati oko pedeset godina
i jos se dugo poslije smijala
u odlazecem tramvaju.
|
