Marko Vesovic-GRAD
1.
Jos uvijek,u meni,ziva je iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika:
Na stotine sazvijezdja u pomrcinu palo-
Zemaljsko i nebesko posve se smijesalo.
I ko Njemcu se onom javi naslut:iz skita
Promatram,al ne jedan grad nego svijet citav.
I pamtim:niz bistricku ulicu,neznamkoju,
Svjetiljke krivovrate-visibabe u stroju:
Ko da je dusa,od straha skroz budna,skroz trijezna,
Htjela da pripitomi,tim znanim,svijet neznan.
Tren potom osjetih kako,najezen,sav se kocim:
Grad je ledena voda u koju cu da skocim.
Ne gradom vec prajezom osinut bijah tmulom
Da sve pod nebom u lednu vodu se prometnulo.
Tren potom pojmio sam iz dzigerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me!
Jer u moru tog svjetla-gdje naci konaciste?
(Sjetih se sestre kad mi,u krilu,glavu biste).
I sam sebi se cinim ilegalan ko koza
Dok slazim u samocu sa uskotracnog voza.
2.
Premalen u metezu,izgubljen usred buke-
Samo saobracajci k meni su sirili ruke.
Tesko je,danas,reci sta mi je taj grad bio,
Gdje cetvrt stoljeca sam u sobi prosjedio.
Isprva,sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se lijecio od svoje Crne Gore.
Od Crne Gore u kojoj dusa je moja bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.
Raspameceni decko,sa ibeovskom grbom,
I nutrinom drhtavom i gipkom kao prut vrbov,
Zivio poluzivot,u gradu polustranu.
Zivio ko flauta.Ukoso i ustranu.
|
