Emir Suljagic-KAROVANE,SIDJI SA PLANINE
Ima nesto dosljedno i logicno u nacinu na koji je Radovan Karadzic ocito zivio i krio se od medjunarodne pravde-ali ne i skrivao-i na koji je,na koncu,uhapsen.Nesto,naime,diletantsko,nema tu nista kontradiktorno jer je i Adolf Hitler bio diletant,cija je korumpirana i zbunjujuce komplikovana masinerija istrijebila evropske Jevreje.Karadzic je,dakle,
od pocetka do kraja bio diletant i sasvim je logicno da je covjek koji je u intervjuima sa stranim novinarima na brdsko-planinskom engleskom ukazivao na rupicu na bradi kao dokaz da je potomak Vuka Karadzica i za savjetnike imao"parapsihologe"iz beogradskih"ezoterijskih krugova"skoncao kao Dragan David Dabic,strucnjak za"human quantum energy".
To na stranu.Medjutim,njegovo je hapsenje cijelom nizu aktera u Bosni i Hercegovini bitno na nekoliko razlicitih nivoa i kao i obicno iz potpuno drugacijih razloga.
Koliko god Karadzicevo hapsenje bilo vazno za Bosnjake-a rijec je o jednoj uistinu ogromnoj i sasvim razumljivoj frustraciji-moglo bi biti i jos vaznije bosanskim Srbima.Potonji su vec dvije decenije njegov talac-prije,u toku i poslije rata-a politika se u manjem dijelu BiH vec deceniju i nesto svodi na pitanje pravog i autenticnog nasljednika i interpretatora Karadziceve politike.S njim iza resetaka jasno je da ce svaki novi slican pokusaj-taman u onoj mjeri u kojoj su svi Karadzicevi i srpski zlocini bili motivirani izgradnjom srpske drzave u BiH-biti osudjen na propast i skoncati pred sudom,ovim ili onim pa ta i takva politika gubi smisao.
Kada je,pak,rijec o bosnjackoj nacional(n)istickoj politici,ovo je njen kraj.Kada cijela stvar predje u pravosudni domen-a time i postane dosadna-i prasina se spusti,utihnuce i silajdzicevska prenemaganja o tome kako sada
"treba uhapsiti i njegovo djelo".Jer,ako ista ovo hapsenje ilustrira,sta i dokle ce druga dva aktera vazna u ovoj prici ici:medjunarodna zajednica ce u ime pravde u najboljem slucaju"insistirati",a Srbija djelovati tek kada se suoci sa nekom vrstom sankcija ili izolacije.I to je to.Ako ista ogoli totalnu nesposobnost bosnjacke politike da se zapravo bavi vlascu,onda ce to biti uklanjanje dezurnog strasila koje je Karadzic uvijek i bio.Jer,kada bi ostali bez icega,
uvijek su mogli uprijeti prstom i reci:"A Karadzic?",a sada ni to nema nikakva smisla.
Pritom treba sacekati da pocne sudjenje i da se razotkrije sva krvava licemjernost i cinizam bosnjackog politickog establishmenta.Kako se oduvijek ozbiljno shvatao-osnovna je odlika diletantizma da sam sebe preozbiljno shvata-nema sumnje da ce Karadzic iskoristiti svaku priliku ne samo da odbrani ono sto se smatra njegovim djelom nego i da objasni ko su mu u svemu tome bili partneri,s kim je,kada,gdje i kako dogovarao podjelu ove zemlje.I kako smo krvavu visoku cijenu njihovom diletantizmu-a to je jedino zajednicko Karadzicu i njegovim bosnjackim
"partnerima"-platili.
I dok je za politiku u Bosni i Hercegovini ovo kraj jednog poglavlja,za zrtve-ogroman broj obicnog bosnjackog i hrvatskog puka-kako one koji ce to samo izdaleka promatrati,kao i za one koji ce se na tom sudjenju pojaviti kao svjedoci,ovo je tek pocetak.Jer,pred njima je nekoliko godina dugog,mucnog i teskog sudjenja koje ce ovdasnje narode retraumatizirati.Ali,rane koje ce to sudjenje otvoriti svakako nikad nisu ni zarasle.S druge strane,Haski truibunal pati od akutnog manjka institucionalne memorije i ako postoje ikakve lekcije koje su se iz sudjenja Slobodanu Milosevicu mogle nauciti,vise je nego izvjesno da niti su naucene,niti ce biti primijenjene.
|
