Mirnodopske muke ratnih stradalnika u Republici Srpskoj-POBUNA NEPOSTOJECIH LJUDI
Prijedorcanin Izet Zukic jedan je od onih Bosnjaka ili Hrvata koji je odluku da tokom rata ne napusti rodni grad platio cijenom ucesca na tzv.radnoj obavezi.Nakon rada u gradskom vodovodu,bez ikakvog pisanog naloga Ministarstva odbrane,odveden je na poljoprivrednu ekonomiju u okolini Brckog,na kojoj je u kontinuitetu proveo vise od cetiri mjeseca.Iscrpljujuci fizicki rad,nedostatak elementarnih uslova za normalan zivot,koji je ukljucivao i doslovno gladovanje,ozbiljno su narusili njegovo zdravlje,sto je,izmedju ostalog,dovelo do toga da je na kraju ostao bez ijednog zuba.
NEMOGUCE DOKAZIVANJE
Trinaest godina od okoncanja rata Izet-kao i ogroman,ali nikada zvanicno utvrdjen broj muskaraca nesrpske nacionalnosti koji su bili pod radnom obavezom-ne moze da ostvari nijedno pravo po tom osnovu.
Na ovaj problem u vise navrata u Narodnoj skupstini Republike Srpske ukazivali su poslanici SDA.
"Kada je proteklih mjeseci otvorena rasprava o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca i ratnih vojnih invalida RS-a,smatrali smo da je to dobra prilika da se zakonom definise i status lica nesrpske nacionalnosti koja su podlijegala radnoj obavezi.Nazalost,resorni ministar Bosko Tomic tu inicijativu je odbio,uz tvrdnju da se pitanje radne obaveze ne moze regulisati tim zakonom",pojasnjava poslanica SDA u Narodnoj skupstini RS-a Zinajda Hosic.
Poslanici SDA svoj zahtjev temeljili su na pravima koja su po osnovu radne obaveze ostvarili gradjani iz reda srpskog naroda,a kojima je radna obaveza priznata kao ucesce u ratu.To je znacilo i priznanje radnog staza u dvostrukom iznosu,ali i prava na ostvarivanje statusa ratnog vojnog invalida u slucajevima kada je narusavanje zdravlja bilo direktna posljedica radne obaveze.
U Ministarstvu za pitanje boraca i RVIRS-s tvrde kako se ucesce na radnoj obavezi ne moze ni priznati ukoliko lice koje trazi prava po to osnovu za to ne posjeduje adekvatnu dokumentaciju.I tu,istice Hosic,i nastaju najveci problemi.U pravilu,pojasnjava,lica koja su bili ucesnici radne obaveze,bez obzira da li su cistili ulice,cijepali drva srpskim oficirima,radili na ekonomijama ili kopali rovove na prvim borbenim linijama,odvodjena su iz kuca,hapsena na ulici i transportovana van podrucja svoje opstine.
Porodice i po nekoliko mjeseci nisu imale nikakvih informacija jesu li zivi ili mrtvi,a Ministarstvo odbrane RS-a,
odnosno nadlezni vojni odsjeci svjesno nisu zeljeli da na bilo koji nacin regulisu njihov status niti ustroje evidenciju o vremenu koje su proveli na radnoj obavezi.Tako je danas formalno gotovo nemoguce dokazati taj status,sto institucije RS-a amnestira od bilo kakve obaveze.
VISESTRUKA KAZNA
Koliko bi pak to za ljude znacilo,najbolje govori podatak da je vecina njih sada u dobi kada trebaju ostvariti pravo na penziju i kada je svaki dan radnog staza bitan.Ovako ostaju visestruko kaznjeni,a najprije zato jer su 1992.godine zbog etnicke nepodobnosti otpusteni s posla,a potom jer im i ucesce u radnoj obavezi ni na koji nacin nije priznato.
Zijahud Smajlovic,predsjednik Udruzenja logorasa Banja Luke,stoga je pokrenuo inicijativu da se radna obaveza,
koja je podrazumijevala visemjesecno odvodjenje od kuce i obavljanje najtezih i cesto po zivot opasnih poslova,
izjednaci sa boravkom u logorima.Hamid S.,iako zbog ozbiljno oboljele kicme,dijabetisa i ostecenja vida(zbog kojeg je ranije urednom dokumentacijom bio oslobodjen vojne obaveze)1993.godine uhapsen je u centru Banja Luke i odveden na radnu obavezu u okolinu Glamoca.Osim iscrpljujuceg fizickog rada na sjeci sume i pilani,on,
kao i ostali muskarci koji su se tu nalazili,bio je svakodnevno fizicki zlostavljan,sto se odrazilo na dodatno pogorsanje njegovog zdravstvenog stanja."Sve to dovoljni su razlozi da se takav status izjednaci sa statusom boravka u logoru,a time priznanja makar statusa civilne zrtve rata",pojasnjava Smajlovic.
U Ministarstvu za pitanja boraca i RVI imaju i na ovo odgovor.Naime,ministar Tomic upucuje takva lica,ako imaju adekvatnu dokumentaciju(potvrdu u vojnoj knjizici o ucescu u radnom vodu neke vojne jedinice,te nalaze vojne ljekarske komisije),da se obrate nadleznim opstinskim sluzbama i tu pokusaju ostvariti svoja prava.
"To ne bi bio problem,ali u RS-u svi zaboravljaju da ljudi i kada su pustani kuci,nisu imali nikakve dokumente i u pravilu su se za pomoc obracali humanitarnim ambulantama.Tako danas vecina njih i ne posjeduje dokumentaciju,
koju bi u RS-u bila validna za ostvarivanje trazenih prava,"podsjeca Hosic.
METLA ZA DOKTORA
Cinjenica da su ratne vlasti RS-a svjesno izbjegle da ucesnike radne obaveze nesrpske nacionalnosti na bilo koji nacin evidentiraju,dovela je do toga da se danas uopste ne zna broj lica koja su bila njome obuhvacena."Radna obaveza nerijetko je imala za cilj i moralno ponizavanje pa su tako ljekari otpustani s posla da bi cistili ulice.No,i da kazemo bio je rat i takva politika,pa je to razumljivo.Ali,danas je i nerazumljivo i neprihvatljivo da se diskriminacija po etnickoj osnovi zapoceta 1992.godine nastavlja,a da vlasti RS-a ni ne pokusavaju da se ozbiljno pozabave ovim pitanjem",naglasava Zinajda Hosic.
Kao poslanici u Narodnoj skupstini RS-a,na njenu adresu konstantno stizu zahtjevi ljudi koji traze pomoc kako bi bili izjednaceni u svojim pravima s gradjanima srpske nacionalnosti.Zbog njih,naglasava Hosic,i dalje ce nastojati da se u Parlamentu i Vladi RS-a konacno ozbiljno pozabave ovim problemom.
("Oslobodjenje")
|
