Mirko Kovac-ZA SPAS DUSE
Gotovo svakog dana u popodnevnim satima,u obliznjem kaficu,neko pjeva o BOSNI POHARANOJ.
Taj drhtavi glas,te iste rijeci,vec sam slusao u djetinjstvu,u ocevoj krcmi.I dok listam nesredjene biljeske,prati me taj glas koji dopire kroz otvoreni prozor moje tmurne sobe,a kako pada vece sve vise mi se cini da otuda dolazi plac i zapomaganje.Ovo je godina kada sam malo citao i malo pisao,
pa se sada uzdam da cu u toj biljeznici pronaci stogod korisno za tekst koji mi je narucen,premda vise nemam volje da se bakcem samim sobom i ponovno raspredam o tome kako sam u posljednjem casu umaknuo gonicima u Beogradu.KADA MISLIM O BEOGRADU,O TAMOSNJEM STANJU DUHA,ONDA MI PADA NA UM RADE KONSTANTINOVIC KOJI JE JOS SEDAMDESETIH
GODINA PISAO O"KONFUZNOJ I NEDORECENOJ POETICI SRPSKOG NACIZMA."Moze li se ponovo govoriti o mistici zla,o paklenom stroju koji djeluje na historijskom planu,o politici krvi.
Berdjajev je jednom rekao da one narode koji pokrecu takvi"demoni poslanja"da na svom putu cine zlocinstva i nasilja,da svijetu donose nevolje i patnje,ceka imanentna kazna.
Nalazim u biljeznici i onaj detalj kada su srpski pisci stigli vojnim transporterom u Sarajevo na intelektualni skup Srba na kojemu se ocekivao i Dobrica Cosic,ali on je samo poslao pozdravni brzojav i cestitke,a dan-dva kasnije Srbi su izvrsili masakr nad Muslimanima u Bijeljini.Otada se naocigled Evrope,ili mozda uz njenu naklonost,provodi PLAN GENOCIDA NAD MUSLIMANIMA I HRVATIMA.SRPSKI SU PISCI,CAST IZNIMKAMA KOJE SE MOGU NA PRSTE NABROJITI,
POKAZALI svu mizeriju duha i postali ideolozi i sljedbenici te uzasne i nemoralne"vladavine plebsa".
Oni su sve vise u sluzbi vojnog rezima i policije,a sve manje pokazuju volju za istinom.
Kako vise nemam vlastiti radni prostor,onda sve cesce nosim u torbi kakvu knjigu i notes,citam u kavani ili vlaku,u nekoj cekaonici,a tek povremeno i nedovoljno i u ovoj unajmljenoj tmurnoj sobi,ali mi je ostala jedna stara navika podcrtavanja procitanog sto mi je sada dobrodoslo.Biljeske i zapisi na marginama knjiga i malih notesa ovdje su mi cjelokupna dokumentacija kojom raspolazem.Nisam navikao da pisem bez knjiga,kao sto ne umijem da citam bez pisanja.Pa ipak pronalazim ponesto u tim biljeskama,neke datume i susrete;ne znam hoce li mi to jednom zatrebati.
Ako se sada osvrnem na posljednje cetiri godine svoga angaziranja,bilanca je vise nego jadna.Kada su jednom pitali knjizevnika M.VARGASA LJOSU sto mu je donijelo politicko angaziranje u borbi za principe demokratije,odgovorio je:"Nista osim uvreda i iscrpljujuceg zivota."Mozda bi sada trebalo osjecati krivnju sto se ovdje napajam prozracnoscu istarskog neba dok moji drugari u Beogradu,oni malobrojni istinoljupci,iscekuju neku vrstu apokalipse.Zacudo,nemam griznje savjesti.CINIO SAM
STO SAM MOGAO,BEZUSPJESNO SAM SE SUPROTSTAVLJAO,POKUSAO NAPASTI MITOVE I ZABLUDE SRPSKE POLITIKE,A SADA MI JOS PREOSTAJE DA SE DISTANCIRAM OD TE SRAMNE STVARNOSTI,OD CJELOKUPNOG ZIVOTA TE PATOLOSKE DRZAVE.Ovdje u Rovinju,
cesto sam se prisjecao Beograda,mnogih prijateljstava,druzenja,bancenja,kucnih posjeta,sijela,a onda sam za utjehu zapisao u notes recenicu:"To je sada samo vrijeme koje udaljava."Za mene jos
i ukleta zona iz koje sam umaknuo,ali ne za spas zivota,vec za spas duse.
Listajuci biljeznicu nailazim na zabiljeske iz maja 1990.godine kada je moj izdavac i prijatelj GAVRILO GRAHOVAC priredio u Domu pisaca festu u cast izlaska mojih izabranih knjiga.U TO VRIJEME RADO SAM DOLAZIO U SARAJEVO.TAJ GRAD BJESE ISKORACIO IZ ONE
"INTELEKTUALNE HERMETICNOSTI"U KOJU SE BEOGRAD SVE VISE ZATVARA.GADNI SRPSKI SOVINIZAM TROVAO JE DUSU.MRZNJA SE VEC OPAZALA NA LICIMA LJUDI;
izoblicavala ih je.Sloboda brbljanja pretvorila se u netrpeljivost.Onaj polupismeni prigradski svijet samouvjereno je stupao na politicku scenu i tumacio historiju na svoj nacin.SRPSKA JE INTELIGENCIJA ZAGAZILA U PRIMITIVNE VODE.Vlast intelektualnog prostastva dominirala je javnim zivotom.Brisale su se granice izmedju elite i svjetine.Ko bi ukazao na sljepilo srpskog drustva bio bi proglasavan izrodom.U istoj biljeznici pronalazim nekoliko skica za esej o Beogradu kao tamnom vilajetu,a onda i zgodnu dosjetku jednog velikog pjesnika i prijatelja kojemu sam tada u Sarajevu predbacio sto je svojedobno pohvalio srpskog vozda Milosevica,ili barem pokazao blagonaklonost prema malom vlastohlepcu,a on mi je vjestom dosjetkom uzvratio:"MI MUSLIMANI UMIJEMO DA PREPOZNAMO DESPOTA,A HVALECI GA ISKAZUJEMO STRAH OD NJEGOVA USTOLICENJA.MUSLIMANSKI SU MISTICI POHVALOM ZLA POSTIZALI NJEGOVO
PONISTENJE."
Sarajevo sam dozivljavao kao slobodnu zonu duha,kao skolu tolerancije.Promociju mojih knjiga u Domu pisaca shvatao sam kao neku malu svecanost u slavu tog novog duha.Sada se prisjecam gotovo svake osobe koja se te veceri pojavila na promociji.Mislim na mnoge ljude i znance u nevolji,mislim na prijatelje,ali i na one nesretnike"koji su sami uzrokom svoje nesrece",na one pisce koji zagovaraju bolesnu ideju da ljudi ne mogu zivjeti jedni s drugima,jer se razlikuju i pripadaju razlicitim vjerama.Te tipove smo znali,neke povrsno,a neke poblize,ali ih ocigledno nismo poznavali.
Plaseci se takvih ljudi,plasim se sebe,plasim se voljene osobe.Uvjeren sam da ce ti otpadnici izgubiti rat,ali se plasim da ce njihova ideologija o nemogucnosti zajednickog zivota pobijediti,ili barem ostaviti trajne posljedice.
Ne znam je li Dom pisaca srusen,ali su mi rekli da su skladista knjiga izgorjela.Mozda je vatra progutala i komplete mojih knjiga,ne znam o tome nista,ali to vise i nije vazno pred cinjenicom da gore bogate biblioteke i kapitalna djela i da su taj sveopsti oganj potpalili oni pisci-otpadnici o kojima je bilo rijeci.Nebesa su obasjana,plamen suklja iz hramova i dvoraca,ima svjetla u izobilju,a tmina vlada posvuda.Mracno je doba,rekao bi R.Genon.
Prijatelj iz Sarajeva napisao mi je nekoliko teskih ubitacnih recenica.Znam ga kao senzibilnog pisca,
kao mirnog i suzdrzanog covjeka.Donedavno je vjerovao da ce Bosna pronaci svoju unutarnju energiju i da ce odoljeti izazovu zlih sila.Bosna je u proslosti vec prozivjela pakleni kosmar i tu vise nema zaliha za zlodjela.Sada taj ostroumni intelektualac vise ne vidi nikakvo politicko rjesenje,
nikakvu vojnu ili bilo koju drugu intervenciju,jer Bosna vise ne treba nikome,iz nje je,vampirskim zubima,isisan zivot i tu se naprosto nema sta obnoviti.Nada u neke nove mogucnosti je samoobmana,san o drukcijem ustrojstvu puka je iluzija,a misao o zajednickom zivotu utopija.Ta nesreca je biblijskog intenziteta,ali lokalnog domasaja,pa se taj intenzitet ne prepoznaje.Prijatelj mi pise da mu se cini da je sada vec sve,apsolutno i nepovratno,propalo.
Sklapam svoju biljeznicu i slutim da cu nocas napisati taj naruceni tekst.Drhtavi glas iz kafica sve je tisi i jedva ga cujem,sada kao niz prigusenih i povremenih jecaja.Odlazim do kafica da bih vidio toga pjevaca koji pjesmom i picem gusi u sebi jad i cemer vlastitog zivota.Gledam ga i cini mi se da je to ono isto lice koje je davno,izgubivsi voz,uslo u krcmu moga oca i da jos pjeva o svojoj Bosni poharanoj.Onda se vracam u svoju tmurnu unajmljenu sobu,uzimam u ruke Ispovijesti sv.Augustina i citam raspravu o vremenu koje nije nista drugo nego rastezanje,ali cega,ne znam,i bilo bi cudno kad ne bi bilo rastezanje same duse.
|
