Josip Osti:DZEVAD KARAHASAN-PISAC RAZUMNE DUSE
Dzevad Karahasan,rodjen 1953.godine,javio se u bosanskohercegovackoj prozi knjigom prica KRALJEVSKE LEGENDE(1980),kao vec afirmiran esejista i teatrolog,zbog cega je njegov prozni prvjenac i pored godisnje nagrade izdavaca,ostao nedovoljno zamijecen.A svoj pripovjedacki dar potvrdio je romanom ISTOCNI DIWAN(1989),koji je skrenuo znatnu pozornost ne samo domace,nego i evropske knjizevne kritike i citalacke publike.
Karahasanova proza je svojevrsna sinteza njegove esejisticke vokacije i dramaturskog umijeca,te rezultat njihovog prozimanja i vjestog podredjivanja specificnostima pripovjedalastva.Spoj analiticke racionalnosti i dosljedne logicnosti i bujne mastovitosti i temperiranosti dramsko-dijaloskog govornog jezika.Rafinirano vladanje knjizevnom gradjom.Krocenje maste.Njeno discipliniranje,ali ne i kastriranje.Ispoljavanje pripovjedackog erosa,ali izbjegavanje patetike i sentimentalnosti.Metodicnost pri ustanovljavanju uzroka i posljedica,ali i pri otkrivanju paradoksalnosti i apsurdnosti svijeta i covjekovog zivota.Hvatanje pomjerljivih granica izmedju dobra i zla,lijepog i ruznog,stvarnog i nestvarnog,istine i lazi,zivota i smrti.Pripovjedacko harmoniziranje zivotnog kaosa i jezicko uglazbljenje unutrasnje covjekove kakofonicnosti...Naprosto,proza u kojoj,kako bi rekao car Marko Aurelije u svom DNEVNIKU,autor otkriva"osobine razumne duse".Jer Karahasan,kao prozni pisac,sklon britkosti misljenja koje stvari cini prozirnim,najcesce,svjetloscu razuma obasjava mrak covjekove duse,podjednako bezizlazni labirint u njemu,kao sto je onaj izvan njega.
Karahasan u KRALJEVSKIM LEGENDAMA uspijeva predociti viselikost LJUDSKE STVARNOSTI,visestranim njenim sagledavanjem.A ispricane su nacinom na koji nismo bili navikli u suvremenoj bosanskohercegovackoj knjizevnosti.I upravo te stilske osobenosti i odlike njegove proze,nesrazmjerno vise od sadrzajnih,koje takodjer nisu
zanemarive,predstavljaju ga kao pisca samosvojonog vidjenja i jezickog predocenja vidjenog.U njegovom prikazu shakespearovski mocnih i brojnih niskih ljudskih strasti uocljivije su spoznaje trosnost ljudskih tijela,njihova krhkost,ranjivost i kratkovjekost,ali i iskazuje snazna covjekova potreba za melemom ljubavi.O tom je,kao i o zudnji za vlascu i njenim odrzanjem,sto je jedan od njegovih stalnih motiva,Karahasan,kasnije,u opseznom i slozenom romanu ISTOCNI DIWAN,napisao svoje najbolje prozne stranice,ispisane s racionalnom distancom,kojom i pisac i njegov pripovjedacki subjekt,nastoje ocuvati integritet sopstvene licnosti.
U romanu ISTOCNI DIWAN Karahasan,odnosno demijurski pripovjedac,s kojim ga mozemo jednaciti,mada je cesto u poziciji posmatraca samoposmatraca,nastavlja ZAKIVANJE DUSE NA PAPIR.Produzava otkrivati"da svaka stvar ima svoj unutarnji sklad ali da su stvari u teskom sukobu jedna s drugom".Harmonizirajuci agon protuslovlja slozenom romanesknom arhitektonikom,koja je mozak razlicitih zanrova.I historijski i ljubavni roman,
kao i svojevrsan triler istodobno.Mozaicna niska prica u kojima se pojavljuju i znane povijesne licnosti,od kojih smo neke sretali i u HILJADU I JEDNOJ NOCI,knjizi koja mu ostaje trajnim uzornikom,sto potvrdjuje i njegovo dalje variranje lika Seherezade.U romanesknoj pripovijesti,vremenski situiranoj potkraj prvog tisucljeca,smjenjuju se epistolarna i dnevnicka forma.One po sebi,kao i po sustini svoga sadrzaja u romanu,ispoljavaju suprotne zivotne zudnje.S jedne strane covjekovu potrebu za bliskoscu sa drugim,zudnju za ljubavlju,a sa druge,njegovu podjednako snaznu potrebu udaljenja od njih,zudnju za bijegom od svijeta prepunog mrznje i svakojakog zla.U Karahasanovom romanu mrznja pojacava medjusobne suprotnosti,a ljubav ih uskladjuje.I dok neki njegovi likovi,
prevashodno zenski,nastoje uspostaviti sklad nesklada u sebi,drugi,prevashodno muski,nastoje uspostaviti sklad nesklada oko sebe.Introvertiranost jednih i ekstrovertiranost drugih,izlozenih,podjednako mocnim,raznosmjernim silama,cini da u musko-zenskim odnosima,pa i medjuljudskim odnosima uopce ostaje nerazrjesiv nesporazum,
pa i konflikt.Konflikt razuma i emocija.A svi,kako oni koji se odricu sebe,ispoljavajuci,podredjivanjem visim ciljevima,svoju ropsku prirodu,tako i oni koji nastoje postati ZIVI i PRAVI LJUDI,bivaju usamljenici i samotnici.Jedni svojom voljom,a drugi i mimo nje."Slijede svoju sudbinu i svoju prirodu",kaze Begzada.I mada je u ISTOCNOM DIWANU rijec o sukobljavanju vjernika i heretika,u vrijeme pojave tajne grupe slobodnih mislilaca,nazivane Iskrena braca,koji su zagovarali spoj grcke filozofije i islama,o stranackim diobama u tadasnjoj islamskoj drzavi i pobunama protiv vladara,on je,prije svega,roman ljudskih priroda i sudbina.Na njegovu historicnost pouzdano upucuje REGISTAR IMENA I POJMOVA,pridodat na kraju knjige,ali,ni ovoga puta,Karahasan nije napisao standardno ili klasicno historijsko djelo.To mu i nije bila namjera.Kao sto mu nije bila namjera,retrospektivnim prikazom dualistickog vidjenja zivota i svijeta,govoriti,prevashodno,o dobru i zlu.Bar ne sa moralistickog vidika.
Dobro i zlo,kojeg je u svijetu nesrazmjerno vise,u sta nas roman nedvojbeno uvjerava,vidjeni su njegovim duhovnim okom i jezicki predoceni njegovim istrazivackim i odgonetackim duhom.I sam,poput al-Mukaffe,
posredstvom cijih rijeci izrice i sopstvenu poetiku,nastoji"izbjeci napasti nepotrebnog opisivanja i drugog dokazivanja",jer mu je stalo do"vezivanja recenica po razlozima i uzrocima",a ne do samosvrhovite pripovjedacke artificijelnosti.To,naravno,ne znaci da iskljucuje majstorstvo,nego da ga,cak,zagovara i potvrdjuje.
ZLA I NESRECNA VREMENA,prepuna ZABRANA I ISPUNJENA STRAHOM,Karahasan prikazuje podjednako dobrim poznavanjem duha vremena o kojem pripovijeda,kao i poznavanjem suvremenih ljudskih karaktera i suvremenog knjizevnog ukusa,odnosno pripovjedackih postupaka koji ga oblikuju.Zato ne cudi sto to vrijeme sumnjicenja i umorstava i brojnih medjuljudskih nesporazuma vidi kao zamrsenu zagonetku,a svoj pripovjedacki zadatak da je,koliko je to moguce ljudskom pamecu i pripovjedackom vjestinom,razrijesi.I to mu uspijeva,
ovladavanjem vantekstualnim,povijesnim i,posebno,intertekstualnim vremenom,kojim drzi na okupu visestruko usloznjenu romanesknu gradju.Na nacin slican onome koji je primijenio Umerto Eco u svom romanu IME RUZE.
Srodnosti sa Ecom i nekim drugim piscima,slicnosti njegovog djela s njihovim,pa i varijacije zajednickih knjizevnih predlozaka,rijetko dosljedno postmodernistickoj poetici,ne umanjuje ni osobenost ni vrijednost njegove proze,
koja,danas,spada u vrhove bosanskohercegovackog pripovjedalastva.U ISTOCNOM DIWANU Karahasan,
pronicljivom analiticnoscu,dovodi u sumnju mnogo sta u sta dotad nije bilo sumnje.A zavrsnim rijecima romana:
"Pa zivot cestitog covjeka i prolazi u tome da rijesi jedan problem i tako stvori dva nova.Sta se tu moze.",
naglasava da je zivot nerjesiva zagonetka i da je njegova draz ne u odgonetki,nego u odgonetanju.
|
