drago boric

ponedjeljak, 17.12.2007.

S. Petlevski i M. Kirin razgovaraju o poeziji



1. Padam u napast postaviti pitanje uz pomoć stiha Anne Carson: «Što zapravo povezuje riječi i stvari?» Citat je naveden prema tvojem prijevodu, iz pjesme tipična naslova za tu kanadsku autoricu: «ALI DA BISMO POŠTIVALI ISTINU KOJA JE SLATKA BOŽANSKA I ŽIVI MEĐU BOGOVIMA MORAMO (S PLATONOM) OTPLESATI LAGANJE KOJE ŽIVI DOLJE ISPOD MEĐU MNOŠTVOM MUŠKARACA JEDNAKO TRAGIČNIH I DIVLJIH”. Carson je, uostalom kao i ti, opsjednuta prinudom komunikacije. Ona se trudi demaskirati mehanizme odnosa “ja” i “drugi”, uviđa da se tragička dramaturgija odnosa subjekta i svijeta ne ostvaruje samo na razini klasičnog dijaloga, nego i na svim zamislivim razinama na kojima se ostvaruje diskurs identiteta kao intrapersonalni autopoiesis, unutrašnji dijalog s kulturom koji neprekidno traje, čak i u onom dramaturški vrlo zanimljivom trenutku kojeg ti zoveš “prisilnom tišinom”. Kad je Carson dobila nagradu T.S.Eliot, bilo je kritičara koji s. mislim iz potpunog nerazumijevanja, osporavali vrijednost njene poetike, pa se u tom kontekstu postavilo pitanje na koje te molim da mi i ti odgovoriš: “Bi li danas T.S. Eliot, da pošalje rukopis tipa ‘Puste zemlje’ mogao pobijediti u natječaju za nagradu koja nosi njegovo ime?”


Hvala ti na odgovoru, umetnutom u pitanje, ne mogu a da se ne složim s tim dobro uočenim osnovnim postavkama njezina, pa i mojeg pisanja, ako si smijem pripisati takvu sličnost. Posebice na razini «demaskiranja mehanizma 'ja' i 'drugi'. Radije bih se vratio pitanju o Eliotu, jer ono povezuje i Eliota i Carson. A o fascinaciji s Carson, čije sam pjesništvo doživio kao reakciju na svojevrsnu jednosmjernost i posustalost većine pjesničkih praksi, kako u svijetu tako i u nas, mogao bih još naširoko govoriti. Sudeći po reakcijama spomenutih kritičara, očito je da T.S.Eliot ne bi dobio nagradu koja nosi njegovo ime! Osporavajući dodjeljivanje te nagrade A. Carson (2001.) oni praktički osporavaju ono za što se Eliot zalagao, za prepoznavanje «ne samo onog što je u prošlosti prošlo, nego i onoga što je u njoj sadašnje». Fragmenti starogrčkih pisaca ili pak Johna Keatsa unutar suvremenog razgovornog jezika i tradicije konfesionalne poezije, diskurs akademskog jezika, autobiografski diskurs, literarne i filmske aluzije, eseji, pjesme u prozi, putopisi, kratki dramski komadi i slično – sve to Anne Carson uspijeva objediniti sa zavidnim umijećem. Kritika je poslovično (ne u eliotovskom smislu!) regresivna, rijetko je spremna na radikalno prestrukturiranje svog predmeta obrade. Možda je problem i u tom Eliotovom modernističkom okviru koji je jasno razlikovao i uvažavao različita diskurzivna polja dok ih postmodernizam, po Latouru, miješa, proizvodi hibride. U slučaju Anne Carson hibridnost karakterizira više cjelovitost knjige nego pojedinačne pjesme. I onda se zapravo događa to da ti kritičari čitajući Carson ne čitaju u Eliotu ono što je sadašnje. Što čitaju kad čitaju? Što hrvatski kritičari čitaju kad čitaju (nekog pjesnika)?

2.Carson kaže “moramo otplesati laganje”. Zašto tvoja nova knjiga “Jalozi” započinje pitanjem: “Zašto započinješ riječju ‘moraš’”? Ta konceptualna knjiga po mojem mišljenju vrlo uspješno obavlja istraživanje problema diskurzivnog identiteta. To istraživanje za koje bih mogla reći da je “vani” pomodno, u našoj je sredini takoreći potpuno novo i neistraženo, kako na razini poetskog pisma, gdje si jedan od rijetkih koji se time bavi, tako i na razini domaće kritičke opservacije koja teško usvaja nove obrasce i još teže o njima govori.

Zašto «zašto»? Rekao bih da je bila riječ o slučajnosti, kao što me slučajnost dovela do te knjige – svidjela mi se naslovnica izdanja što ga je objavio ugledni izdavač A. Knopf, no to, o slučajnosti, ne bi bilo valjano objašnjenje. Pogotovo kad se supostavi uz imperativ A. Carson o prisili da se otpleše laganje. Može li se lagati unutar definiranih obrazaca, npr. plesa? Ako da - jer možda tek obrazac omogućuje njegovo prepoznavanje, što se onda događa? Je li to još uvijek ples? Možda je sam obrazac laganje? Forma laganja u njezinom slučaju odnosi se na tango; njena je knjiga Ljepota supruga podnaslovljena kao «fikcionalni esej u 29 tango plesova» i propituje odnos autobiografskog i fikcionalnog, te nadasve neobjašnjivu žudnju za ljepotom kojoj je subverzivno podmetnuto prevrtljivo, nepostojano utjelovljenje te ljepote, lik supruga. Istina je, dakako, «slatka božanska», a laganje je prirođeno «muškarcima jednako tragičnim i divljim». Iz čega proizlazi da je muškarcima istina nepoznata, no upravo njihovo laganje daje legitimitet istini! Anne Carson svoju pjesmu (knjigu) gradi od diskurzivnih nemira, svi se identiteti neprestano propituju, ruši se i nadograđuje njihova stabilnost. Pjesme u Jalozima poredane su onim redoslijedom kako su nastajale, nije bilo konceptualnih premještanja, a čitajući knjigu mogu se zamijetiti prazna mjesta, preskočeni brojevi, koji stoje za neuvrštene, manje uspjele pjesme. Htio sam naglasiti procesualnost pisanja, pokazati kako ne mora sve uvijek ići po zacrtanom planu. Pitanjem iz prve pjesme s izravnim imenovanjem prisile navijestio sam o čemu želim govoriti - o prisili govora i šutnje, o žudnji, o «hrapavoj zbilji» i njezinom čitanju, o svemu što nas tjera na neko prekoračenje koje će opet polučiti nove mehanizme žudnje, prisile, pisanja, i tom kruženju nikad kraja. Spomenutom stihu iz Jaloga prethodi i citat iz Kerteszova roman Kadiš za nerođeno dijete koji apostrofira povezanost prisile pisanja i kontinuiteta razgovora, to jest dijaloga. Svako je pisanje vjera u taj kontinuitet, inače se ne bi pisalo. Knjiga je prvobitno trebala imati tri dijela koji su trebali problematizirati dijalog, zatim razoreni, upolovljeni dijalog (jalog) i mucanje odnosno mrmljanje, nekakav solipsistički post-govor. Bio je to prilično tvrd koncept koji je, srećom, samome sebi okrenuo leđa i počeo se govoriti iznutra, ne izvana, otvarajući prostor, kako kažeš, istraživanju diskurzivnih identiteta unutar različitih prostora, a ponajviše ljubavi, što je tematski okvir koji me zaokuplja u svim dosadašnjim zbirkama, no način na koji sam se njime pozabavio u Jalozima bitno je drukčiji.

3. U dobrosusjedskom razgovoru uz kavu u našem kvartu (koji funkcionira i kao “kvart” u smislu nekih nama zajedničkih afiniteta) zatražio si od mene, napola ozbiljno, da ti postavim što opširnija pitanja, kako bi mogao odgovoriti samo s da ili ne. Takva dobrodušna ironija otkriva prilično rezignirani stav prema domaćoj kritici. Što ti znače, ako ti išta znače (primijenjeni na tvoju poetiku) termini kao što su “pjesništvo jezika”,“neoegzistencijalističko pjesništvo”, “pjesništvo slikovnog mišljenja”? Ti su se termini tako uvriježili - od Mrkonjićeve Razdiobe do primjerice Sorela - da se čini kao da je svaki pjesnički korpus u Hrvatskoj moguće rezati isti skalpelom. Dakako, alternativa je prešućivanje. Đurđević te naziva “najčistijim lirikom ne samo svoje generacije”. Ta se liričnost, za koju on kaže da “zazire od lirizma”, ne ostvaruje po principu metafore, nego po principu metonimijskog ulančavanja. Mrkonjić opet, analizira “tjelesnost” u tvojoj poeziji koju definira kao “svojevrsno taktilno čitanje hrapave zbilje”.

Ne bih se složio da se iza želje da odgovaram samo s da ili ne krije rezigniran stav prema domaćoj kritici. Neizmjerno cijenim sve one koji se upuštaju u raščlanjivanje pjesničkog umijeća, a takvih je iz dana u dan nažalost sve manje. Možda me rezigniranijim čini opća pošast pisanja (a odsutnost čitanja!), poezije ili proze, sad vidljiva i komentirana na internetu, takozvana blogerska književnost prema kojoj još ne znam što bih mislio. Skeptičniji sam nego optimističniji, mislim kako je ipak riječ o poligonu za iskušavanje, prostoru lakšeg otvaranja. Još nisam pročitao dobru «blogersku» pjesmu, možda i zato što se treba umrežavati, uključiti se u blogalizaciju, lutati virtualnom sferom i pouzdati se u slučajnost. No da se vratim razdjelbenim odrednicama. Mrkonjić je ingeniozno prepoznao ono što se zapravo samo nudilo, što je bilo očito, ili nam se tako iz današnje perspektive čini. Riječ je doista o veoma stabilnom nasljeđu pa sumnjam u skoru radikalnu smjenu te razdiobe. U Sorela je ona ponešto modificirana, ali je na tom tragu. Mogu se složiti s njegovim zapažanjem kako prakticiram različita poetska iskustva - pjesništvo jezika, neoegzistencijalističko pjesništvo i pjesništvo slikovnoga mišljenja, mada bih pri prigrljivanju takvih odrednica ipak htio biti na oprezu. Primjerice, Sorelova podjela i obrazloženje, posebice neoegzistencijalističkog pjesništva, sadrži i rizičan vrijednosni sud, pa i oštru tvrdnju, preko Milanjina pisanja o Slavičeku, o neoegzistencijalističkom obrtanju obilja građe u «siromaštvo pjesme». No najbolje je ipak pročitati odličnu i dobro argumentiranu Sorelovu studiju. Ili pak ponešto neobičnu (u smislu posve specifičnog i teorijski strogo fokusiranog čitanja) studiju Tvrtka Vukovića o kvorumaškom pjesništvu protumačenom kroz lakanovsku vizuru. Ovdje smo izbjegli termin «stvarnosno pjesništvo», za koji se ne mogu sjetiti tko ga je proizveo, a koji u valorizaciji suvremenog pjesništva valjda teži otkrivanju nečeg novog, nečeg što nije ni realističko ni (neo)egzistencijalističko. Možda se iza spomenutih termina osjeća zadah tradicije koja je neprilična za detektiranje suvremenih tendencija? Ili su značenjski ugašeni pa je poželjnije imati novi termin? Ili jednostavno - zaboravljeni?

4. Kao anglisti – jako dobro znamo kad i kako se afirmiralo narativno pjesništvo u Americi. Mislim da smo oboje svjesni zakašnjenja od dobrih deset godina u hrvatskoj recepciji i “isfuravanju” toga trenda u pjesničkoj praksi. Tvoja poezija i kad se čini da prepričava fragmente stvarnih događaja proznom rečenicom nije narativna u smislu dominantnoga trenda. Kod tebe se pripovijedanje događa već u smislu Merleau-Pontyjeva koncepta tijela koje “govori” i svjedoči o kontinuiranom dijalogu pojedinca s kulturom u kojoj se kreće. Objasni mi svoj odnos prema pripovijedanju u prozi i pripovijedanju u poeziji. Vjeruješ li u žanrove? Nedavno je izdavačka kuća Penguin pokrenula projekt kolektivnog romana sastavljenog od anonimnih priloga. Kako to komentiraš?


Nepoznato mi je i jedno i drugo, točnije, pripovijedanje u prozi uči me kako da pripovijedam u poeziji i obrnuto. Pišući priloge za emisiju Riječi i riječi na III. programu HR-a otkrivao sam, zahvaljujući radostima žanrovske slobode u temeljima te emisije, kako počinjem ispisivati tekstove koji nisu ni eseji, ni priče, a pogotovo ne poezija u prozi, mada je krajnji rezultat nalikovao hibridu svega toga. Tu je negdje i odgovor na tvoje pitanje o vjerovanju u žanrove. U njih se vjeruje samo sa sviješću o njihovim manje-više propusnim granicama ili međama, pretakanju jednoga u drugi. Nepostojanje žanrova ukinulo bi uzbudljivost tih dodira. Pokušavao sam ispričati neku priču, rekonstruirati događaj, objasniti ga, ali do krajnjeg ishoda ipak sam dolazio svojevrsnom redukcijom, tipičnijom za poeziju. Pritom je trebalo očuvati izvornu misao, puštati je da meandrira, ali je i disciplinirati, da pripovijedanje ne odluta, završi u nekom posve proizvoljnom ćorsokaku. Sličnom sam se metodologijom poslužio kad sam, nekako u isto vrijeme ili nešto kasnije, pisao Jaloge. Čak bih se usudio tvrditi kako između spomenutih proznih tekstova i poetskih tekstova u Jalozima nema bitnije poetičke razlike, možda se tek razlikuju u gustoći izričaja, radikalnijoj redukciji. Kolektivni roman? Ne vjerujem u kolektivitete nečeg što je esencijalno individualističko. Zanimljiva igrarija, i ništa više.


5. Zašto si protestirao protiv termina “memoarska proza” u skladištenju tvoje prozne knjige “Album” na policama knjižnica i knjižara? Koliko je materija sjećanja bitna građa tvoje poezije? Još od Leonarda da Vincija u “Profezijama” do suvremenih antropologa poput Merlina Donalda pokušava se pokazati međuovisnost mehanizama sjećanja i tehnologije zapisivanja (bez obzira je li riječ o onome što se nekad zvalo površinom za pisanje u smislu materijalnosti kože, papirusa i papira, ili se misli na prostor za pisanje u smislu “interfacea”, kompjuterskog sučelja). Vjeruješ li u povratni utjecaj tehnološke civilizacije, na primjer medija, na oblikovanje i preoblikovanje tzv. kolektivnih sjećanja jedne nacije; je li po tvojem mišljenju taj utjecaj pozitivan ili negativan?

Termin «memoarska proza» kao da želi ukinuti autora, poništiti sve ono što je bilo u začetku pisanja takve proze, a to je bilo približiti se glasu koji će se moći pozabaviti rastresitom «materijom sjećanja». Kao da je riječ o nekom nultom pismu, odsutnosti stila. Naprotiv, jedini je način da se pozabavim problematikom sjećanja bio taj da uposlim što više različitih diskurzivnih identiteta koji su trebali legitimirati nepostojeće označeno, to jest, izgubljene ili uništene fotografije. Osim toga, pripovjedni subjekt nije jedinstven i koherentan; on je višeglasan, rodno raspodijeljen i definiran određenim poetikama. U mom je slučaju taj povratni utjecaj tehnološke civilizacije bio moguć tek dokinućem proizvoda iste, tj. fotografija. Barthes u svoj knjizi Svijetla komora tvrdi kako postojanje fotografija proizvodi učinak protu-sjećanja, što znači da sve ono medijalizirano obustavlja proces sjećanja jer je to sjećanje već pohranjeno u određenim artefaktima. Znači, da bi se ponovno pokrenuli mehanizmi sjećanja bilo je potrebno je uništiti sve ono što koči taj proces. Dakako, nitko to neće učiniti. Svi će se radije zadovoljavati oskudnošću postojećih zapisa ili surogata sjećanja. U nekom društvenom smislu da, vjerujem kako medijski preoblikovana, to jest, filtrirana, reducirana, ideološki manje-više iskošena stvarnost određuje kolektivno sjećanje upravo oduzimanjem napora da se postavi neka vlastita svijest o proživljenome, i tu smo zapravo bespomoćni. S druge strane, nije sve tako beznadno, neki se dobri neposluh ipak događa i vezuje uz intimnu, privatnu sferu koju nije moguće ideološki krotiti – filmovi i pjesme koje smo voljeli, a koji su obično spareni s nekim za nas bitnim egzistencijalnim trenucima.
I gdje je tu sad poezija i sjećanje? Sjećanje nužno implicira i znanje, to jest, sjećanje na pročitano jednako kao i doživljeno, koje se onda nadopunjuje zen-budističkim prezentom kao načinom rasterećenja (doista?) od napora prisjećanja. Čini mi se da je pisanje trajan rad na tome da se sjećanje, ono dragocjeno, manje-više traumatično, ne izgubi, ali i da ne zaposjedne prezent. Negdje u toj napetosti vidim smisao svog pisanja.

6.Mrkonjić piše da je u novijem hrvatskom pjesništvu “priroda intermedijski surogat koji je davno prestao pružati otpor kroćenju od strane uljudbe”, dok je kod tebe priroda “veliki bodlerovski ‘hram živih stupova‘ iz kojega mu neprestano pristižu poruke. Ta konstatacija me opet podsjeća na da Vincijevo pretskazanje “O kožama životinja koje čuvaju smisao svega onoga što na njima stoji zapisano”. Molim te komentiraj svoju poetiku prirode u zbirci “Zukva”? Je li to postmoderna obnova renesansne poetike meditacije u prirodi. Ili nešto sasvim drugo?


Imam nekih načelnih, neobjašnjivih problema s terminom “postmoderno”, što ide sve do iritacije, ali čini mi se kako se sve rjeđe poseže za njim, što je dobro, jer je ipak riječ o nečemu što je, nažalost, funkcioniralo kao i riječi u slengu – pokrivalo je sve i svašta i nerijetko služilo kao sigurni označitelj pripadnosti vremenu. U odnosu na postmoderno meni je moderno i njegova neodrediva protežnost još enigma i trebalo bi uložiti popriličan trud da se prvo definira što je zapravo moderno, a tek onda ulaziti u druge rasprave. Bruno Latour duhovito kaže kako «modernost ima isto toliko značenja koliko ima mislilaca ili novinara». Doista! Priroda je kulturalna činjenica kao i bilo što drugo, a u svom je slučaju mogu tumačiti čak i autopolemički – u odnosu na svoje masmedijskim govorom preozvučeno pjesništvo prve knjige i onakvo pisanje koje joj je prethodilo a koje je u dobroj mjeri problematiziralo poetiku subjekta i re/de/konstrukciju identiteta. Za mene je, dakle, priroda još moderna, u onom smislu kako ju je definirao slikar, video-umjetnik i filmski redatelj Derek Jarman u svojim dnevnicima u kojima opisuje stvaranje vlastitog vrta u sjeni atomske centrale. To je danas palimpsestni postupak – prvo se odere koža zemlje kako bi se mogla uzgojiti žuđena, ljudskom oku prilagođena varijanta prirode. Jarman je svoj vrt izgradio na pažljivo očišćenoj šljunčari – što podsjeća na pomno grabljane budističke vrtove - u mjestu Dungeness tako što je izmislio vlastitu logiku i estetiku vrta uz pomoć naplavnog drvlja, otpada što ga je izbacilo more i, dakako, biljaka. Na taj način civilizacijske krhotine i biljke ravnopravno sudjeluju u osobnom imaginariju vrta koji ujedno svjedoči o svojevrsnom opiranju današnjoj default kulturi lijepoga, genetski modificiranoga i unificiranoga. Priroda je za mene i ono što nazivamo urbanim pejzažom, jednako kao i priroda tobože netaknuta. Ali ništa više nije netaknuto ni uzvišeno, sve je usisala simbolička umjetnička praksa, a priroda, kada bi i postojala, postojala bi sama po sebi, bez značenja što joj pridajemo. O prirodi koja ne zna da je priroda pisala je W. Szymborska u svojoj možda i ponajboljoj pjesmi Vidik sa zrnom pijeska: «Zovemo ga zrnom pijeska./ A ono sebe ni zrnom, ni pijeskom./ prolazi bez naziva/ općeg, posebnog,/ usputnog, trajnog,/ krivog ili pravog.» (preveo Zdravko Malić) Međutim, ta pripisana značenja postoje, njih se ne može zaobići i govoriti o nekoj čistoj prirodi. Još je jedno pitanje je li tekstualni boravak u prirodi izbivanje iz društva, izopćavanje iz njega kako bi se u prividno čistom prostoru pozabavilo sobom? Često mi se čini kako se u bitnome nismo pomaknuli od poetika klasičnih kineskih pjesnika, recimo Du Fua iz dinastije Tang, neke poetike očevidnosti ili fenomenologije sitnog i efemernog. Do kojih dubina dospijeva poezija urbanog i stvarnosnog? Kakva je to urbana poezija, urbana proza? Ako se bavim prirodom, je li onda riječ o ruralnoj poetici? To kažem zato što se pojam «urbano» često uzima kao samodostatna pozitivna vrijednosna oznaka. Međutim, još ne znam što taj pojam pokriva, a znam da otkriva tek svoju pregolemu širinu.


6. U “Mahabharati” postoji ulomak koji govori o Kali Yuga razdoblju u kojem dolazi do poremećaja vrijednosnih sistema: “I Šudre će tumačiti svete tekstove, a Brahmani će im služiti i slušati ih, misleći da je njihova dužnost prihvaćati takve interpretacije i slijediti njihove naputke.” Bojim se da upravo živimo u Kali Yuga razdoblju: Barahmani duha peru zahode u doslovnom i prenesenom smislu, i što je najgore, povjerovali su da medijski glasne Šudre imaju pravo. Koji su tvoji mehanizmi preživljavanja u razdoblju strahovlade mediokriteta?


Strahovlada mediokriteta? Malčice prejako rečeno, nije li? Govorimo li o političkom u kulturno-medijskom prostoru? o prevlasti jedne od ideologija? Ne bi se usudio ići tako daleko i sve to proglasiti demokraturom, neologizmom kojim se poslužio i Z. Mrkonjić u tekstu napisanom za Poeziju, mada nisam daleko od toga da se s njim složim. Opčinjenost površnim, događajima kratka vijeka, životima drugih vješto je smaknula naše mišljenje i rasteretila nas obveze. Gotovo da možemo uskliknuti kako smo napokon ostvarili svoju slobodu, kako ne moramo živjeti svoje mišljenje jer je ono negdje drugdje. Još nam je poradi toga i ugodno, stidljivo bismo htjeli priznati. Mislim da samo pisanje nema ništa s tom mediokratskom proizvodnjom dnevnih vrijednosti. Hoće li se moje pisanje išta promijeniti zato što novine praktički više ne donose, za razliku od značajnih svjetskih novina, prikaze pjesničkih knjiga? Neće, dakako, jedino će osjećaj gorčine bojiti svako čitanje medijskog prostora i prelijevati se nekamo drugdje. Možda je i dobro biti izvan medija, nedirnut njihovom pozlatom. Možda kadšto radije kuham, ili se sa svojom ženom vozim biciklom, slušam Pärta ili Willa Oldhama. Uvijek se pronađe odvod iz mjestâ gdje se proizvodi nezadovoljstvo. Poezija samo posreduje, ono neiskazivo pokušava dovesti do ruba kazivoga, dati mu privid glasa. Sa svojim pisanjem preživljavam negdje na rubovima osvajanja takvog glasa. I dobro mi je.

objavljeno u Poeziji, 2007.

- 08:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • rokenrol

Linkovi