Josip Vricko-MANDATAR IZ SUBARE
Glavna vijest iz poslijeizborne Hrvatske zapravo bi imala biti prijetnja glasaca HDZ-a da ce izaci na ulice ukoliko Stjepan Mesic zurno ne povjeri mandat za formiranje nove vlade aktualnom premijeru Ivi Sanaderu.Cak i ukoliko je to samo dio politicke igre relativnih izbornih pobjednika.A ako vec nije zanimljiva i znakovita navodna mogucnost da se hrvatska demokracija zakotrlja ulicama,onda bi,makar,vecu pozornost morala zasluziti situacija u kojoj predsjednik Ustavnog suda nagovara predsjednika drzave da se ne drzi ustavne odredbe kao pijan plota,vec da slijedi (bolje)
europske obicaje.
Ali,ne!Poslovicno i gotovo kronicno opusteni Mesic,hrvatsku je aktualnu poslijeizbornu pricu usporedio sa Srbijom,na sto se,zna se,ini Hrvat odmah hvata za samokres,i s Austrijom,nad cime se malo tko u lijepoj nasoj skandalizirao.
Predsjednikovo podsjecanje kako su Seseljevi radikali pobijedili s one strane Dunava,pa,ipak,vlada demokratski(?)tandem Tadic-Kostunica,neprimjerena je ne samo jer je Sanadera stavio u istu recenicu s ratnim zlocincem i haskim cirkusantom nego i zato sto je neizravno u pricu upleo i vojvodinog prijatelja Voju Kalasnjikova.Hrvatsko je inzistiranje,sto opravdano-sto neopravdano,na razlikama s nekadasnjom bracom-stoljetno.A kada je rijec o odnosu prema Srbima,dvije su izjave ostale narocito upamcene.Prvu potpisuje seljacki vodja Stjepan Radic,koji je upozoravao kako u Beograd,dakle u Jugoslaviju,ne treba srljati kao guske u maglu,a drugu upravo Mesic,koji je ranih devedesetih Marticevim desperadosima i separatistima porucio da u majcicu Srbiju mogu ponijeti samo onu zemlju sto su je u Hrvatsku donijeli na opancima.Sto mu tamo daleko nikad nije oprosteno.Unatoc cak i cinjenici da je potrcao,prije nego sto je isprika dosla iz rodnog grada ex-jugoslavenskih zlocina,usred Beograda ispricati se za sve lose sto su Hrvati ucinili Srbima u posljednjem ratu.
Uvodjenje cetnickog vojvode i njegove sljedbe u i tako vrlo kompliciranu hrvatsku postizbornu pricu vrlo je neproduktivno za sefa drzave,koji bi,slijedom ustavnih ovlastenja,u trenutacnoj situaciji doista morao biti neutralan.
Mesicu,medjutim,to sve teze polazi za rukom,jos od izborne noci kada,nakon sto je postalo jasno koga su Hrvati izabrali,nije mogao skriti svoj ocaj.
Njegova prekodunavska paralela sada dodatno raskrinkava na cijoj je predsjednik,zapravo,strani.Naime,usred predizborne kampanje mladjahni je lider hrvatskih socijaldemokrata Zoran Milanovic usporedio izravnog izbornog takmaca Ivu Sanadera sa Slobodanom Milosevicem.Povod da posegne za mrtvim srbijanskim vozdom Racanov je nasljednik nasao u HDZ-ovu izbornom sloganu IDEMO DALJE.No,izvorno je to bila krilatica Tonyja Blaira i to je,nedvojbeno,Milanovic znao.Ali,poredjenje s dalekim Britancima nema tu snagu.Nema snagu uvrede,kao ono s mrtvim ili makar zatvorenim Srbima.A Milanovicu je bilo stalo upravo da uvrijedi Sanadera.
No,sad je to manje bitno.Sad je vazno koga (ne)ce uvrijediti Mesic,zapravo-da li ce predsjednik izgurati svoju zamisao da (ne)povjeravanjem premijerskog mandata relativne izborne pobjednike naknadno pretvori u apsolutne gubitnike.
U svakom slucaju,vec otvaranjem mogucnosti da to uistinu uradi,postizborne dane u Hrvatskoj Mesic je ucinio zanimljivijim i od samih izbora.
("Oslobodjenje")
|
