drago boric

utorak, 30.10.2007.

Azem Vllasi

...Nakon zatvora,lijek mi je bila Bosna,gdje su obicni ljudi,kao i moji Albanci,bili solidarni sa mnom i podrzavali me kada mi je bilo najteze.Kada sam izasao iz mitrovackog zatvora,zvanog"Tocak",aprila`90.Kosovo je stenjalo pod cizmom rezima koji me je u tu tamnicu strpao,jer sam se suprotstavio rusenju ustavnog polozaja Kosova.Iz zatvorske celije izasao sam u drugi,veliki kolektivni zatvor zvani Kosovo.Isao sam te `90.i tokom `91.cesto u Sarajevo.Sretao sam stare prijatelje koji su sa mnom dijelili radost sto sam izasao kao pobjednik u sukobu sa ludacima koji su vec potpalili ratne baklje i zatrubili u ratne trube.Ali,i tamo se osjecao dah nadolazeceg zla.Stalno sam se sa zebnjom pitao:hoce li Bosna odoljeti zlu,hoce li izdrzati?Htio sam da vjerujem kako hoce poznavajuci dobrotu i plemenitost njenih ljudi.I harmonicne odnose u kojima su zivjeli,mjesane brakove,toleranciju.
Nazalost,nada jer svakim danom bila sve manja.Bio sam u Sarajevu posljednji put pred rat,krajem marta
`92.godine.I danas me moj politicki sapatnik i prijatelj,koji je takodje bio uhapsen od Miloseviceva rezima,Ekrem Arifi cesto podsjeti i prica drugima kako sam mu tada rekao:"Pogledaj fasade ovih zgrada i sarajevske ulice,jer mozda ih vise nikada ovakve neces vidjeti."Iz Sarajeva smo nasu djecu,Adema i Selmu,vec dovoljno zastrasenu od kosovskog DOGADJANJA NARODA,povika na mitinzima"Ubicemo Vllasija",pa mog zatvora i sudjenja,poslali u Ameriku kroz razmjenu studenata.Otisli su da poslije toga,citavo desetljece,ne vide ni Bosnu ni Kosovo.Cijelo vrijeme rata u Bosni s Nadirom sam bio na Kosovu.Pratili smo sta se dogadja,rekli nesto kad se moglo,patili.
Cesto sam isao u Ljubljanu i tamo u Bosanskoj ambasadi i redakciji"Oslobodjenja" sretao prijatelje i iz prve ruke dobijao informacije o drami nase Bosne.Nadirin otac,koji je poginuo u Njemackoj kao diplomata kada je imala pet godina,bio je rodjeni Sarajlija.Sahranjen je na Kosevskom groblju.Nadira u Sarajevu ima dosta familije i sa majcine i sa oceve strane.I to je razlog da volim Sarajevo i tamo mi je bas kao u Pristini.
A onda,da bi se bar malo oduzili sto nismo mogli dolaziti kada je Sarajlijama bilo najteze,renovirali smo mali stan, a na balkonu ostavili probusena armirana stakla od namjerno ciljanih metaka i gelera.Tako nam izgleda kao da smo i mi sada dio onoga sto je Sarajevo proslo.Oboje vjerujemo da se tamo moze zivjeti,te da Sarajevo,kao i cijela Bosna,ima buducnost.Kaze se da jedan grad ne cine njegove gradjevine,nego ljudi.Imamo mnogo prijatelja
i lijepo nam je u Sarajevu.Pored Muhameda i Adila Kulenovica sretnem jos puno starih prijatelja:Bogica Bogicevica,
Nijaza Skenderagica,Ibrahima Spahica...Tu je i Nadirina familija.Nazalost,broj nas VETERANA se smanjuje.Fali nam Pimpek,Mirza Delibasic,preselio nas rodjak Faruk Seleskovic s kojim smo se mislili jos dugo druziti.Mnogi poput tebe otisli u daleki svijet...

- 12:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • rokenrol

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se