L'angolo bordeaux

ponedjeljak, 11.05.2009.

Rodio se Vito!

21.4. svake godine naša mala obitelj slavit će rođendan malenog Vite!
Dakle, stigao je 21.4.2009. u 21.50, težak 3350g i dugačak 49 cm! A trebao je doći tek ovih dana, ali dečku se očito žurilo pa je ubrzao sve i poslao me u rodilište po kratkom postupku.
Krenimo ispočetka. U noći sam imala nekakve bolove u predijelu trbuha, kao menstrualni bolovi. Počelo je negdje oko 3 i potrajalo. Oko 6 sam se odlučila dići iz kreveta, iskoristiti to što je mama još uvijek bila kući i zamolila ju da mi pomogne spremiti torbu za rodilište. Negdje oko 10.30 ti su bolovi prestali i ja sam bila ok. Da, da...definitivno lažnjaci, mislila sam si ja.
Oko 16 sati evo ih opet, ali ovaj put bolovi su bili u križima. I pojačavali su se, i jačinom ali i vremenskim razmacima. I onda je krenulo: bolovi u križima koji bi se zatim selili u trbuh, svaki 5-6 minuta. Najdraži je dojurio i odluka je pala: idemo do rodilišta vidjet što se događa. I tako smo krenuli, bilo je 18.15. Tata je vozio, mama sjedila pokraj njega a nas dvoje na zadnjem sjedalu: ja dišem kroz trudove a Najdraži mi masira križa. Sreća je ta da smo u isto doba dan prije bili na tečaju u KBC-u i naučili pravilno disanje i tiskanje zubo.
Nakon formalnosti na porti rodilišta, evo nas na 3.katu gdje su rađaone. Prvo su me prikopčali na ctg, a onda je uslijedilo brijanje pa klistir pa pregled. Citiram doc.Smiljan koja je, nakon što me pregledala, primaljama koje su bile tamo rekla: „Za koliko možete najbrže napuniti kadu?“. A nakon toga je meni rekla „Otvorena ste skroz, bit će to brzo“. Nije bilo vremena za tuširanje nego je trebalo krenut pravac rađaone. Najdraži je za to vrijeme rješavao formalnosti oko nazočnosti porodu a onda je došao kod mene, odjeven u zeleno bolničko „odijelo“ cool. Kad sam ga ugledala, sve je bilo lakše, iako sam bila opet na ctg-u i disala prilično bolne trudove.
U 20.50 sam uletila (doslovce!) u kadu i smočila pola rađaone. Vodenjak još nije bio pukao a docentica je rekla da će ona doći prokinuti ga ako ne pukne u roku od pola sata od ulaska u kadu. Ah, da...nisam spomenula primalju Oliveru koja je cijelo vrijeme bila uz mene. To divno stvorenje koje nikad neću zaboravit...
U 21.10, nakon što sam iz ležećeg položaja prešla u klečeći, puca vodenjak. Doslovce puca...imala sam osjećaj da sam već rodila! I tako kreću sve jači trudovi, ne smijem tiskat (to je najgori dio) već moram disat. A onda smo krenuli tiskat. Došla je još jedna primalja i svi su navijali za mene! Najdraži me držao, ljubio po glavi i govorio mi svašta lijepoga cerek. U 21.50 stigao je naš Vito. Malo je zaplivao u vodi a onda su mi ga stavili na prsa. Ja sam preveliki emotivac, ali u tom trenutku nisam uspjela suzu pustiti. Toliko emocija, toliko osjećaja...a onda su ga krenuli vagati, mjeriti, previti...Najdraži je bio uz njega i snimio cijeli taj događaj, a ja sam i dalje ležala u kadi. Iscrpljena ali sretna. Toliko sretna da nisam niti primijetila da sam ostala na suhom i da vode više nema! Uslijedilo je porađanje posteljice i šivanje, jer ipak sam malo popucala. Šivala me, ni manje ni više, nego mlada doktorica koja je išla u moju istu srednju školu! Bila je jako pažljiva i nježna i zahvalna sam joj jer zaista mi ti šavovi nisu bili preveliki problem sljedećih dana.
I eto mi mog Vite na prvom dojenju. Družili smo se tako nas tri nekih sat i pol a onda je Najdraži otišao kući (tako je barem rekao party ) a Vito na odjel. Meni su stavili još jedan šav i u 00.30 sam došla u sobu na 5.kat riječkog rodilišta.
Oka nisam sklopila. Nema tog umora koji bi me bio uspavao! Oko 3.30 stigao mi je Vito i sljedeća tri dana nismo se odvajali!
Boravak u bolnici nije bio nikakav traumatičan događaj. Dapače. S obzirom na sve priče o petom katu riječkog rodilišta, očekivala sam tri dana horora, ali na kraju je sve bilo jako jako dobro. Imali smo malo problema s dojenjem prvog dana, ali i to smo riješili tako da je Vito postao najbolji prijatelj moje cice. Odnosno obrnuto njami.
U petak 24.4. stigli smo kući. Ne onoj našoj novoj, već kod mojih roditelja. Na kraju je dobro ispalo, jer je mamina pomoć i prisustvo ovih prvih tjedana meni od neprocjenjive vrijednosti. I nikad joj neću prestati zahvaljivati! Dočekali su nas baloni, puno dragih ljudi, cvijeća, telegrama.
Prvi dani bili su mi teški: šokiralo me mlijeko koje je odjednom počelo curiti na sve strane, hvatala me panika da li sve dobro radim, kriza jer nitko te ne može pripremiti na činjenicu da si sad 24 sata na dan na raspolaganju jednom malom sisavcu cerek.
Sad je sve lakše. Najdraži je od prvog dana divan, a nas dvoje polako postajemo svjesni da smo postali roditelji i da to nije prolazna faza već cijeloživotna dužnost. Vito je super beba (neka tako i ostane!), puno jede i spava a malo plače i grinta. To malo divno stvorenje je naš Sin, ili kako bi rekla moja doktorica: „to je najbolje što ste napravili u životu!“.

- 13:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se