L'angolo bordeaux

petak, 17.04.2009.

Drugo stanje

Nakon osam mjeseci, shvatila sam i ja zašto se ovo moje stanje još naziva i "drugim stanjem".
Ako su me dosad hormoni zaobilazili, sad - koncem osmog i početkom devetog mjeseca - odlučili su me napasti svim raspoloživim sredstvima. I to tako da me tjeraju u plač, da se teško mirim sa svime što me okružuje (a nije vezano za ovu našu bebicu), itd.
Dugo sam odgađala dolazak ovdje, ali onda sam malo prije - nakon novog napadaja plača - odlučila ipak doći i napisati nešto o tome. Da se jednog dana sjetim kako mi je bilo.
U prošlom sam postu napisala da me muči kuk. Sljedećeg dana bol je počela odlaziti i sad hodam normalno. Prije deset dana sam čak krenula i na trudnički tečaj, a dan kasnije bila na pregledu na Poliklinici vezano za porod u kadi. A onda šok: otvorena sam 3 cm i moram mirovati. Dakle, sad normalno hodam, uglavnom me ništa ne boli ali moram mirovati. I tako sam već deset dana kući. Jedini izlazak je bio onaj u Mercator na Veliki petak i ručak kod Najdražeg na Uskrs. Ostalo sam vrijeme kući. Sama do nekih 14 sati, dok mama ne dođe. Previše vremena za razmišljanje o svemu. To jednostavno nije moj stil života: ja ne mogu biti stalno kući. A isto tako nisam neodgovorna da bih zanemarila nalaz doktora. U srijedu idemo ponovno na pregled pa ćemo vidjeti što će reći doktorica. Tada ću već biti u 38.tjednu pa ako i krene porod, to će se smatrati "u terminu". Iako, moram priznati da me je ovaj dr s Poliklinike prilično umirio jer mi je rekao da se ne brinem jer je beba lijepo razvijena i ne bi bilo nikakvih problema da se rodi odmah, bez obzira na 36.tjedan trudnoće. Jedino što tada porod sigurno ne bi bio u kadi. U svakom slučaju, bolje je pričekati do ulaska u termin, pa da budemo na miru.
I tako meni prolaze ovi zadnji dani. Ovaj post ispada jedna velika žalopojka, nije mi to namjera. Naš Frajer jer najljepši poklon koji smo ikad dobili, i svaki dan to ponavljamo na glas. Meni osobno teško pada to što se neke druge stvari mjesecima nisu riješile. Pa ispada da su hormoni naišli na plodno tlo baš zbog svega toga .
Stan. Još uvijek čekamo da nam odobre taj prokleti kredit. Hvale se da od podnošenja zahtjeva do isplate prođu dva do maksimum tri tjedna. Nama je sljedeći tjedan točno mjesec dana. Ne znam više što im reći na telefon kad zovem. Mene je sram a njih nije. Svaki dan kažu zovite sutra, sastanak kreditnog odjela će biti sutra. I tako već dva tjedna, otkad im je dostavljena još neka dokumentacija koju su naknadno tražili. Ne znam, osjećam se kao da me netko neprekidno stavlja na kušnju. Kao da testira moje granice. I taman kad pomislim da smo nešto riješili, ispada da smo zapravo napravili tri koraka unatrag. Ubija me to. To je zapravo najveći razlog zbog kojeg se osjećam ovako jadno i nemoćno. I tako sve stoji i opet gubimo vrijeme. Ja mogu sutra ići roditi i nakon toga nekih mjesec dana moram biti kući dok se ne oporavim. A tko će riješiti ostatak papira prije isplate novca? Nitko, sve će stajati dok ja ne budem mogla otići. Zašto? Zato što Najdraži i ja nismo oženjeni i on ne može ništa riješiti u moje ime, a ja sam nositelj kredita. Punomoć? O da, nema problema. Odmah potpisujem. Ali, i za nju treba otići javnom bilježniku! A da ne govorim o završetku radova u stanu: biranje parketa, postavljanje keramike u kupaoni, bojanje zidova...sve to Najdraži neće htjeti sam. A naravno da bih i ja htjela biti uključena u taj dio. Uf...naporna sam sama sebi. Ali neka, jednog dana kada ovo budem čitala sjetit ću se da je ovo drugo lice "drugog" stanja...
Kako ono reče Scarlett...sutra je novi dan!


- 14:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se