L'angolo bordeaux

nedjelja, 18.05.2008.

Dan poslije

Ne pamtim kad sam posljednji put napisala dva posta dan za danom.
I dalje razmišljam o nepravdi. Nedjelja je, ljudi idu na misu. I ja sam vjernik, ali ne toliki da hrlim svakog tjedna u crkvu. Vjerujem i gotovo. Zapravo, ponekad vjerujem. I, neka se nitko ne uvrijedi, katkad pomislim da Onaj u kojeg vjerujem nije baš najpravedniji. Isto tako mislim da se ništa ne događa bez razloga. To je, zapravo, način na kojeg često samu sebe tješim. Moram priznati da mi uglavnom dobro ide, ali isto tako ponekad ni to nije dovoljno. Danas mi to nije dovoljno. Nema opravdanja. Jebeni život je okrutan. Bog ponekad spava i zaboravlja na nas.
P.....tako se trebao zvati. Imao je 3,5 kg i 51 cm. I još je samo mjesec dana trebao izdržati u maminom trbuhu. U srijedu su osluškivali kako se rita. Sobica je bila spremna. Budući roditelji svježe oženjeni i sretni. Uzbuđeni kao svatko tko osjeća sreću zbog novog života. Istovremeno je to i strah...da li će znati i moći biti dobri roditelji, jer ipak su još mladi...ali uvjereni da će s vremenom sve naučiti.
I onda Netko odluči da im ne da niti priliku da pokušaju. P-a više nema. Umro je. Paradoksalno: umro je a još nije niti živio za ozbiljno.
Kako im pomoći? Što im reći? Gdje skloniti sve stvari koje su spremili za P a koje sada sigurno ne smiju vidjeti pri povratku iz bolnice? Gdje skriti slike s prošlotjednog vjenčanja gdje se trbuh jako dobro vidi? Psujem na sav glas. Gdje je taj Bog? Znam da postoji, puno puta dosad mi je pomogao. Ne mora se zvati Bogom....svatko ga drukčije zove i doživljava...ali gdje je??
Paradoksalno je da moja baka sa svojih 88 godina želi umrijeti, jer ona više ne zna da živi. Ona vegetira. Ne zna tko smo mi koji smo uz nju, ne zna više ništa. Hrani kokice po cijeli dan. A kokica nigdje. I ona se muči. Jako se muči. I ona i mi s njom. Božja pravda? Još jednom je to misaona imenica. Čemu ovakvo mučenje? Svi znamo da joj bolje neće biti. I ovako patimo. A patnja se samo produljuje. Do kada? Ne znamo...

Za nekih dva tjedna bit ću kuma jednoj krizmanici. Možda nisam prava osoba za to. Možda ipak ne vjerujem dovoljno.
Žalosna sam. I ljuta. Istovremeno. Jebeni život.

- 11:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 17.05.2008.

Bez riječi.

Izgleda da je danas onaj gore opet zaspao. Jedne bebe više nema. Nije dobila ni priliku vidjet ovaj svijet. Nije fer.

- 23:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 02.05.2008.

Prvomajska inspiracija

Nema straha...neću pisat o fažolu i karanfilima. Ni o SDP-u. Iako, moram priznat da sam se jučer nemalo iznenadila kad mi je otac, čisteći kuhinjsku ladicu u koju obično pohranjujemo poštu, lijekove, ključeve, upaljače i slično, donio neke kuverte na moje ime i rekao "vidi da li se ovo može bacit ili ti što treba". I tako ja otvorim jednu od te dvije kuverte, kad ono...čestitka! Od koga? Od SDP-a. Za koga? Za mene, naravno. Povodom? 8.marta (znam da se kaže ožujak, ali meni je to i dalje mart kad je ovaj blagdan u pitanju). E sad, pitam se zašto ja tu čestitku dobijam tek 1.svibnja? Da li me netko od mojih ukućana sabotira? A znam da nisu u hadezeu...sigurna sam da nisu...
I tako, nakon dugo vremena (dvije godine) stigao blagdan tijekom kojeg se bez grižnje savjesti odmaram i ne radim ništa. Konačno. Čak sam si i na fejsbuku napravila profil (što je očiti dokaz da na netu ovih dana ne radim ništa korisno).
Proljeće je valjda konačno odlučilo posjetiti i taj ukleti sjeverni Jadran...već smo poludili od tolike vode s neba. Slušaš prognozu i to izgleda otprilike ovako: "pretežno sunčano s umjerenom naoblakom. Mogućnost lokalnih pljuskova jedino.." i već znaš što slijedi: "na sjevernom Jadranu". Kao da postoji magnet ovdje (neki kažu da je Učka za sve kriva). I tako je kiša padala do jučer. Nekih tri tjedna. Od onog mog državnog kojeg sam uspješno položila. I baš je bilo dobro iskustvo. Jest dan sam učila i pripremala se kao konj, ali na kraju se isplatilo. 4D u XVI.gimnaziji u Zagrebu bio je super za vrijeme oglednog sata. A ostalo sam se sama potrudila. Pa su me pohvalili. I baš sam se dobro osjećala.
Što se posla tiče, sad dolazi najgori dio: zaključivanje ocjena pa mature. A propos matura, neki dan sam doživjela da bez grižnje savjesti upišem u dnevnik sat kojeg nisam odradila jer su djeca štrajkala. Nemam naviku, za razliku od mnogih, upisivati satove koje ne odradim, ali ovaj put je to legalizirala ravnateljica. I tako su se naši Gubeci izborili za odgodu državne mature na jednu godinu. Zapravo, ne želim bit zločesta, nisu se izborili za ništa. Imam neki strong feeling da će se sljedeće godine u ovo doba opet tresti brda. Ali, apsurd nad apsurdima, simulacije državne mature odnosno nacionalnih ispita će ipak biti. E sad se ja pitam: za koga? Zar ćemo simulirat nešto s nekim tko to nikad neće odradit? Čemu? Za koje novce? Ne očekujem odgovore na ova pitanja. Bilo bi to zaista previše.
I sad se, ohrabreni teenagerima, studenti spremaju pojesti svoj dio bunt-kolača: oni bi da se promijeni nešto oko Bolonje (nisam točno upućena). Sretno im bilo. Ali nadam se da je svima jasno da se u životu ništa ne događa bez razloga. Tako ni Ministar nije bez razloga u par minuta odlučio odgoditi na godinu dana nešto u što je ulupano neznamnijakolikotisućakuna i pet godina rada. U nekom zecu leži onaj famozni grm, sigurna sam.
E sad dolazi "psihološki dio posta". Shvatila sam nedavno da ja nisam onakva kakvom se volim definirati. A znam i razlog zašto nisam takva. Shvatila sam da ono što mi je oduvijek bitno, a to je raščistiti svaku situaciju dok je još vruća, u posljednje vrijeme ne mogu ostvariti. I to zato što se osobe kojih se to tiče tako izvanredno pokušavaju obraniti da nakon svega meni bude bad: zbog uludo utrošene energije (koje ionako nemam napretek) i osjećaja krivnje jer sam rekla ono što mislim. A to baš nije "in". I tako ja posljednje vrijeme idem linijom manjeg otpora. A ne, nije da zaboravim to što me povrijedilo. Nego ja to držim u sebi. I kuham. A to je najgore. I ja to ne volim. A ne znam sakrit ono što me muči. I tako se nalazim u začaranom krugu i svijesna sam da to nije pravi put i, što je još gore, da to nisam ja. Ali istovremeno ne znam kako si pomoći...
Dosta psihologije. Sljedeće subote Najdraži i ja idemo na vjenčanje na kojem će nas biti 6 skupa s mladencima. Najdraži je kum prijatelju iz djetinjstva. Poklon i kravatu smo kupili, sad se još samo moramo urediti i pojaviti na matičnom. Pojaviti je prava riječ s obzirom na to da se dotična mlada jednom već nije pojavila, pa će ovo biti drugi i daleko skromniji pokušaj izricanja "da". Neka im je sa srećom. I trbuhu isto.
Jedan trbuh se prošle nedjelje "ispraznio" i došao je Loris, sin mog bratića (i njegove žene, naravno). Danas sam ga upoznala i mogu reći da je osjećaj strava i da me se jako dojmilo imati u rukama tu minijaturu od samo pet dana. No, opet, ja sam već odavno "puknuta" majčinskim osjećajima tako da me to ne čudi. "A vi, kada ćete vi?" Mi ćemo, nadam se, uskoro početi ozbiljno razmišljati o tome. Samo da nalaz hormona štitnjače bude u redu. I da se ulovim nekog fitnessa i mršavljenja. I da budem zadovoljna sama sobom. Neću dalje, da ne pokvarim ovaj (nadam se) simpatičan post (skromnost je mana).

- 17:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #