Booklet
četvrtak, 01.03.2018.
2. Sjećanje
“D…Dobro jutro” procijedio sam drhtavim glasom, dok su se sekunde u mojoj glavi pretvarale u sate, dane, godine.
Kroz mene je krenula lavina sjećanja, emocija, davno potisnutih, skoro zaboravljenih.
Prije odlaska u svijet, život je izgledao puno drugačije iz moje perspektive. Bio sam mlad, nagal, pomalo bahat - cijeli komplet osobina potrebnih za uspješno upadanje u probleme, no kasnije o tome, vratimo se na Melitu…
Jedanaest godina ranije stajao sam u lokalnom noćnom klubu, u krugu ljudi koji su gledali. Sa čela mi je kapao znoj, pomješan sa krvi koja mi je klizila niz čelo… Turist koji je popio previše i “napadao" mi sestru ,sjedio je držeći se za glavu i psovao na talijanskom.
“Biži budalo, policija” viknuo je Marko koji se stvorio kraj mene, a ja sam krenuo prema toaletu i planirao pobjeći kroz stražnji prozor. Glava me bolila, a krvava odjeća mi je smrdila na pivu kojom me turist pogodio…
Ušao sam u toalet i na prozorskom staklu ugledao policijsku rotaciju koja je obasjavala cijelu prostoriju, baš kao u nekom filmu…”Sranje, tuda ne mogu”, pomislim i okrenem se oko sebe, kao da tražim rupu u koju ću pobjeći.
Lagano odškrinem vrata , vidim kako policajci razgovaraju sa talijanom i kreću prema toaletu u kojem sam se skrivao. Već sam počeo slagati pokajničku priču u glavi, kad se otvore vrata kabine i netko me povuče unutra.
Tada sam je prvi put ugledao… Izgledala je prekrasno, pod svjetlima policijske rotacije, pomalo nestvarno, duge, smeđe “ricave” kose koja joj je padala niz ramena, crnih očiju koje su na trenutak odavale osmjeh, a u drugom trenutku zabrinutost
“Ovdje nema nikog”, začujem glas policajca, “Sigurno je u kabini” odgovori mu drugi i stane kucati po vratima kabina u nizu.
“Ovo je ženski wc!” ,povikne ona, kad je zalupao na naša vrata “ Oprostite, tražimo nekog” odgovori policajac i izađe van.
Stajali smo bešumno, još neko vrijeme, gledajući se , a ona mi je maramicom pritisnula ranu iz koje je i dalje kapalo. Kad je prostorija prestala svijetliti plavo, a glazba u klubu se pojačala, znali smo da je sigurno.
Izašli smo iz kabine, a ja sam za svaki slučaj još jednom povirio kroz prozor i rekao “dozvoli da ti se zahvalim, da te počastim pićem”, okrenem se , a ispred mene nije bilo nikog, samo vrata koja su se lagano klatila.
Pogledao sam se u veliko ogledalo, nisam izgledao dobro, nikako, odjeća, lice i kosa bila su puna krvi, i nije bilo smisla da se takav vraćam u klub, mogao bih upasti u dodatne probleme.
Iskočim kroz prozor i krenem prema kući, a u glavi mi je kroz valove boli ostalo urezano to lice…
Nakon sna, tuša i dvije kave, doveo sam se u red. Rana na čelu ipak nije bila toliko velika.
Krenuo sam u bar gdje me dočekao izrugujući pljesak društva - “Evo frajera!” “Koji si ti lik” bili su samo neki od “duhovitih” komentara… Šutke sam sjeo i zapalio cigaretu. Marko se odmah našao kraj mene.
“Tko je ona cura od sinoć” , upitam ga?
“Koja cura?” Odgovori mi s osmjehom “ Što si i curu neku napao?” Doda…
Nitko je nije ni vidio, kako da je nađem?
Nisam bio raspoložen, odlučio sam otići kući.
Iz dvorišta se čuo veseli žamor djevojaka, sestri su došle prijateljice.
Nisam ih primjetio, ni pozdravio, sestra me mrko gledala, znao sam da je ljuta. Odlučio sam to ostaviti za kasnije. Zagubljen u svojim mislima, sjeo sam na kauč, a iza leđa mi se odjednom začuje “ Vidi vidi, moram priznati da si ljepši kad nisi krvav i pijan”
Nisam mogao vjerovati, stajala je ispred mene, ona, baš ona, u mom dnevnom boravku.
Trebalo mi je neko vrijeme da progovorim, jednostavno nisam mogao vjerovati…
Hvala ti za sinoć, spasila si me, istisnuo sam stidljivo… Ma ništa, odgovori ona, srećom sam te jučer vidjela i znala da si Nelin brat…
Melita je bila prijateljica moje sestre iz susjednog grada, počinjala je studij kod nas, i došla je s društvom par dana prije da upozna grad.
Ne treba ni spominjati, da smo nakon takvog prvog susreta, čim je doselila, vrlo brzo postali par. The par!
Bila je divna, upravo ono što ja nisam imao, što mi je falilo. Bila je kao melem za moj nagli karakter, naučila me strpljenju, pokazala mi da je život puno više od onog što sam ja mislio.
Počeo sam čitati , zajedno s njom učiti za fakultet, na kraju i sam , uz njenu pomoć upisao i završio. Vrlo brzo uselili smo skupa, počeo sam raditi , sve je izgledalo kao gotova stvar…sve do dana kad sam , normalno, zeznuo sve…
“Ne treba nam to , pa jesi ti normalan?!” vikala je na mene suznih očiju dok sam sjedio za laptopom i buljio u kartu Somalije.
Večer prije , posjetio nas je moj prijatelj iz djetinjstva, koji je već godinama radio za “security” firmu u somaliji i afganistanu, umreženu s mnogim europskim firmama, te mi ponudio dobro plaćen posao, na , doduše, rizičnom terenu, za početak, ali kasnije i u uredima po europskim i svjetskim prijestolnicama.
Bilo je teško boriti se s Hrvatskim životnim standardom, i mislio sam, otići pola godine-godinu, baš kao pomorci, i zaraditi dovoljno za svadbu, no Melita nije htjela ni čuti.
“Ali to će nas spasiti, zaradit ću nam za start!” Odgovorio sam, “ Koji start?? A što ako te vrate u kutiji?” Vrištala je dok su joj krupne suze klizile niz lice…
“ Za nas sam superman to učiniti” odgovorio sam joj, pomalo i zaokupljen tom idejom, ne samo radi novca, već i radi širenja vidika, novih iskustava, rasta u novom pogledu…
Danima su trajale svađe i rasprave oko toga.
“Čekaj me!” - “Neću!” - “Molim te!” - “Neću, nemoj ići!!” , postala je već konstanta naših razgovora… “Ako odeš, više se ne vraćaj!” Rekla mi je taj zadnji dan, dok je izlazila iz stana u posjet roditeljima.
Sjedio sam dugo taj dan, s napisanim mailom, mislio se da li kliknuti “Pošalji” ili ne… Klik…gotovo.
Volio sam Melitu, više od ičega, ali klica novih vidika već je debelo rasla u stablo u meni…
Čekat će me , uvjeravao sam se , dok sam spremao stvari, šest mjeseci će proći brzo.
Sljedećeg dana sam bio spreman. Avionska karta me čekala. Odlučio sam otići bez pozdrava. Javio sam se samo sestri i stricu, a Meliti sam napisao pismo, ne poruku, ne mail, nego pravo pismo, sa velikim slovima naslova “ČEKAJ ME” , i izašao.
Nastavlja se...
Oznake: uspomene, Dalmacija, odlazak
