Booklet

ponedjeljak, 05.03.2018.

5. Well, hold on ( The end )

Čovjek putuje svijetom u potrazi za onim što treba, a kada se vrati kući to i nađe.
George Edward Moore

Prve zrake zimskog sunca stidljivo su izlazile sa istoka, grleći tisućljetni kamen starog kampanela. Melita se tiho meškoljila umotana u prekrivač. Ležao sam budan, odavno, tražeći u glavi najbolje odgovore na nakupljena pitanja…

Što sada? Opet pobjeći? Ovaj put s njom. Želi li ona to? Želim li ja to?
Sati su prolazili, iz misli me prenula njena ruka na mojoj.

"Dobro jutro ljubavi" , uputim joj kroz osmjeh.
"Dobro jutro", odgovori mi i sneno me zagrli.

"Falilo mi je ovo", šapnem joj i stisnem je jače.
Pogledala me , pomalo sjetno, nije odgovorila ništa, a njen stisak oko mog vrata popusti .

Opet me , po ko zna koji put, prođu trnci, trnci srama I kajanja zbog svega što sam joj učinio , znao sam da sam joj priredio kaos, i bio sam potpuno spreman dati sve od sebe da se ,barem malo, iskupim…

"Idem Marku.", tiho izgovorim, a sjetu u njenom pogledu zamjeni strah..
"Ne boj se", nastavim, "Ostani tu, a ja ću se pobrinuti za sve" , izreknem i zatvorim vrata za sobom.

Desetak minuta kasnije stajao sam kucajući pred markovim stanom… nekoliko minuta nije bilo odgovora, zatim se teška drvena vrata otvore.

"Opet ti..prerano je za ovo", procijedi i krene prema dnevnom boravku, ne zatvarajući vrata za sobom.
Shvatio sam to kao poziv da uđem.
"Sidi, oćeš kavu? "Upita me dok sam ulazio u , ovaj put, za razliku od jučer, nešto uredniji stan.
"Neću, hvala", odgovorim sjedajući.

Par minuta vladala je tišina, zapalio sam cigaretu I promatrao ga…nije mi se činio baš kao ono što je melita pričala, ali vidilo se da nije bio isti kao što sam ga pamtio.

"Ovo ja ka u nakom filmu", nastavi uz kiseli osmjeh. "Nas dva i ona".
"Znam.", odgovorim, "Gle Marko…moramo to riješiti."
"Onda riješimo, najbolje se opet izgubi i pusti nas da živimo"…odgovori mi odrješito.
"Znaš da to neće ići tako!"
"Nego kako?" Otrese sad već vidno nervozan, a smješak s njegovog lica iščezne dok je sjedao kraj mene.
"Jel znaš ti, koliko si joj muke zadao, jesi li uopće svjestan koliko je vremena trebalo da se sredi i nastavi dalje? "Ozbiljno izrekne, gledajući me ravno u oči.
"Jel znaš ti da si se petljao di ti nije bilo misto?" Sad već isprovocirano odogovorim i ja..
"A što si je ? Rezervirao i ostavio da čeka?" Pomalo posprdno nastavi.

"Da sam znao da ćeš je mlatiti, poveo bi je sa sobom", odgovorim mu, a izraz njegova lica mi da do znanja da je s kulturom gotovo.
"Koga ja mlatim? Šta mlatim? Što misliš kako je kad joj daš dušu, a ona čeka budalu koja je nestala prije deset jeb..ih godina? " Sad već potpuno bijesan vrisne i unese mi se u lice.
"Sidi tamo, nećemo ovako pričati", ostao sam smirem. Nije mi se opet ulazilo u borbu s njim, glava me ionako već bolila od jučerašnjeg susreta …
Pogleda me zbunjeno, teško dišući od nakupljenog bijesa.
"Kakvo si ti ljudsko smeće" istisne kroz zube, ljut kao ris.

"Zašto sam smeće? Zato što sam otišao? Zato što sam imao 25 i želio stvoriti nešto od života???" Iz mene izleti bujica emocija, mješavina bijesa, krivnje, sramote..sve što se ovih dana nakupljalo

"Volio sam je svaki jeb..i dan svih tih deset godina, svaki… Nisam želio ostati tu, nisam želio postati još jedan ti u nizu", uzviknem bijesno , i nastavim…Marko je samo sjedio i gledao kako mi se duša izliva pred njega..
"Vratio sam se bez očekivanja, nisam je prebolio, ali nisam ni tražio ništa… Sama je došla pred moja vrata, i to radi tebe budalo… I što sad trebamo? Radi tebe odbaciti sve, jedno drugo? Shvati, da ona , bez obzira na sve i dalje voli mene, a tebe nikad nije i neće…"

Moju bujicu emocija prekine snažan udarac u glavu, pa još jedan, i još jedan.. kvragu, mlatio me ko vreću. Nije mi dao ni minimum šanse da uzvratim.

Ne znam koliko je prošlo dok nije stao...bolila me svaka kost u ionako bolnom tijelu. Podigao me s poda i bacio na kauč

"Imaš pravo.", zadihan započne.

"U čemu?" odgovorim mu brišući znoj maramicom koju mi je pružio

"Ona me nikad neće voliti. Uvik će voliti tebe, koliko god da to ne zaslužuješ!"

"Znam da ne zaslužujem.", odgovorim mu tiho, donekle i olakšan zbog divljačkih batina koje sam primio. Smatrao sam to svojevrsnom katarzom za svoje grijehe.

"Prodajem stan, odlazim u Zagreb ."
Pogledao sam ga začuđeno, bez riječi, pustio sam ga da govori.

"Ne laskaj si, nije to samo radi vas.
Život mi se malo izjalovio tu... Upao sam u kocku, dugove, probleme...
Nisam to, brate, ja... pa i ovo što sam sad tebi učinio, i njoj jučer...ni to nisam ja.
Idem probati drugačije ..malo kvatrić, tkalča...možda mi se svidi"...završi uz smješak

Hvala ti na svemu , pa i na batinama...izgovorim pomalo zbunjeno... I bio sam mu zahvalan. Podnio je puno zbog mojih grešaka, i na kraju je, kako god da okrenem, ispao veći čovjek.


-


Vratio sam se kući , opet u gadnim bolovima..."Ovo je već postalo smiješno..samo me mlate otkad sam došao" pomislim...

Na vrata, sa vrećicom iz trgovine, uđe Melita…Pogledala je moju novu kolekciju masnica u čudu
Sjedi, popij kavu samnom…pozovem je, te ustanem da pristavim vodu… u prolazu je poljubim u vrat, a ona se, na moje iznenađenje povuče.

"Marko više neće raditi probleme" započnem i ispričam joj sve što se odigralo ranije u njegovom stanu. "Sad može sve biti kao nekad", izbacim uzbuđeno poput zaljubljenog klinca i zagrlim je s leđa dok je sjedala.

"Molim te poslušaj me" ...odlučno prekine moje djetinjasto skakutanje oko nje...

"Volim te. Uvjek sam te volila.", izgovori ozbiljno, a ja sam slutio da ovo neće biti dobro…
"Volim i ja tebe" , odgovorim joj i uhvatim je za ruku, a ona se nježno osmjehne i nastavi: "….ali….deset godina je prošlo
Ja… ne mogu nastaviti kao da ništa nije bilo…"

Ostao sam van sebe….

"Nemoj me krivo shvatiti…ne želim nikog drugog, Volim tebe i samo tebe. Ti si jedini s kim želim biti, ali…
Previše toga se dogodilo…i…trebam vremena. Idem do svojih neko vrijeme, srediti glavu."
Šutio sam I gledao u stol…Osjećao sam se…baš kako se ona osjećala onda… Osjetim suzu kako mi klizi niz obraz, ali je obrišem dok je ne uoči…

Bila je u pravu…nisam imao druge nego prihvatiti
Stisnuo sam joj ruku čvršće, a ona ustane i poljubi me u čelo...

"Čekaj me" , dobaci mi na izlazu i krene prema ulici.

Hoću..odgovorim...spreman na deset, dvadeset godina...koliko treba
Znam da će doći....jednog dana, a ja ću biti tu.

KRAJ

Oznake: prica, Dalmacija, melita

05.03.2018. u 13:22 • 25 KomentaraPrint#

petak, 02.03.2018.

3. Through glass

How do you feel? That is the question
But I forget, you don't expect an easy answer
When something like a soul becomes initialized
And folded up like paper dolls and little notes
You can't expect a bit of hope


Iz zvučnika je izlazio stari hit Stone Soura…

Kako prikladno…pomislim, još uvjek zaglavljen u trenutku, negdje između sjećanja i nje koja nakon toliko vremena stoji ispred mene…
Izgledala je predivno, svaki detalj ,usklađen, izazovan a opet kulturan i umjeren… Osjetio sam kako mi srce ubrzava.

“Smijem li sjesti?”, S osmjehom izgovori, a Marko se brzo pomakne i oslobodi joj mjesto.
Dok je sjedala, lagano se nagnula prema nama , kao da će me poljubiti, a teški dim cigareta, pomješao se s mirisom njenog parfema….
Na trenutak sam osjetio trnce u sebi, a onda , dok sam gledao kako njene nasmješene usne kreću prema markovim, trnci su postajali volti, munje, potresi…

Da sam do tad I uspio smisliti neku smislenu rečenicu, od tog trenutka više ne bi bio u stanju izustiti ni riječ.
Marko je šutke crvenio i gledao u pod, osjetio je potres u meni, a ona ; ona je , potpuno me ignorirajući naručila kavu i nasmješeno gledala u mobitel.

Moj najbolji prijatelj iz djetinjstva i moja…. Hmm kako je uopće sada definirati… bili su nešto što nisam očekivao.
Nikad nisam ni razmišljao o tome, da je možda sretna, zaljubljena, da me prebolila. Ostala je u mom sjećanju kao praznina, kao dio sebe koji sam ostavio kući. Sebično sam, negdje u dubini duše, vjerovao, nadao se, da će čekati.

Nekadašnji ja, vjerovatno bi oslobodio oluju iz sebe, vikao, psovao, ispraznio se bez razmišljanja, ali godine su učinile svoje… Šutke sam ustao, platio piće svima, i izašao na hladnu ulicu, bez pozdrava.

Before you tell yourself
It's just a different scene
Remember it's just different from what you've seen…


-

Snažan zapuh vjetra i kiše širom je otvorio odškrinuti prozor rušeći sa stola pepeljaru i praznu bocu “Jacka”.
U glavi mi je tutnjilo… Alkohol je samo pojačao ludilo…
Sjeo sam I zapalio cigaretu…. London, Rim, Madrid…redale su se opcije…
Svu nostalgiju i želju za domom, prebrisala je bol.

Kako dalje? Kako ih viđati svaki dan? Kako biti prijatelj Marku? Kako ispuniti ovu prokletu prazninu? Redala su se pitanja , a odgovor je bio samo jedan - otići, baš kao danas iz lokala, baš kao nekad, zakopati sve u sebi.
Srećom, još se nisam raspakirao.. Prvo Zagreb, do sestre, zatim negdje..bilo gdje…

Misli mi je prekinulo kucanje na vratima…sigurno je strica probudila boca… Otvorim vrata, smišljajući isprike, i na vratima ugledam nju…

Stajala je predamnom tiho, kao utvara, kose mokre od kiše…

Nisam znao što bi…samo sam stajao i gledao .
U trenutku mi zazvoni u glavi..šamar, još jedan šamar, povučem se u kuću da netko ne vidi…opet šamar…zatim suze, krupne suze iz najljepših očiju mješale su se sa kapima kiše iz kose…

Melita …ja … jedva sam istisnuo iz sebe , dok je svaka njena suza u meni otvarala novu ranu…

Šuti! Odrješito je rekla i spontano, filmski me zagrlila, prislanjajući usne na moje.
U tom je trenutku sve prestalo postojati… Više nije bilo boli, nije bilo pitanja, ničeg…
Samo ona i ja , sada, tu…

Svu svoju snagu unio sam u taj zagrljaj, sve što sam imao u sebi, svaki atom dijelio sam s njom, dok sam je nosio prema krevetu, našem krevetu.
Zadrhtala je , baš kao nekad, dok sam joj prolazio prstima kroz kosu, stisnula se uz mene, kao da me nikada ne želi pustiti.
Koliko god da je jutros glumila da sam stranac, koliko god sam mislio da sam za nju prošlost, sad sam znao da me želi, sa svakim drhtajem njenog tijela dok smo postajali jedno. Znao sam da neću otići, nikud od nje, nikada više.

Nakon dugo vremena, probudio sam se sretan.
Sneno sam se protegnuo I ispružio ruku da je zagrlim, ali kraj mene nije bilo nikog…samo jastuk s njenim mirisom, odavao je da ono sinoć nije bio san.

Stone Sour - Through Glass

Nastavlja se...

Oznake: prica, Dalmacija, ona

02.03.2018. u 15:41 • 19 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.03.2018.

2. Sjećanje

“D…Dobro jutro” procijedio sam drhtavim glasom, dok su se sekunde u mojoj glavi pretvarale u sate, dane, godine.

Kroz mene je krenula lavina sjećanja, emocija, davno potisnutih, skoro zaboravljenih.
Prije odlaska u svijet, život je izgledao puno drugačije iz moje perspektive. Bio sam mlad, nagal, pomalo bahat - cijeli komplet osobina potrebnih za uspješno upadanje u probleme, no kasnije o tome, vratimo se na Melitu…

Jedanaest godina ranije stajao sam u lokalnom noćnom klubu, u krugu ljudi koji su gledali. Sa čela mi je kapao znoj, pomješan sa krvi koja mi je klizila niz čelo… Turist koji je popio previše i “napadao" mi sestru ,sjedio je držeći se za glavu i psovao na talijanskom.
“Biži budalo, policija” viknuo je Marko koji se stvorio kraj mene, a ja sam krenuo prema toaletu i planirao pobjeći kroz stražnji prozor. Glava me bolila, a krvava odjeća mi je smrdila na pivu kojom me turist pogodio…
Ušao sam u toalet i na prozorskom staklu ugledao policijsku rotaciju koja je obasjavala cijelu prostoriju, baš kao u nekom filmu…”Sranje, tuda ne mogu”, pomislim i okrenem se oko sebe, kao da tražim rupu u koju ću pobjeći.
Lagano odškrinem vrata , vidim kako policajci razgovaraju sa talijanom i kreću prema toaletu u kojem sam se skrivao. Već sam počeo slagati pokajničku priču u glavi, kad se otvore vrata kabine i netko me povuče unutra.
Tada sam je prvi put ugledao… Izgledala je prekrasno, pod svjetlima policijske rotacije, pomalo nestvarno, duge, smeđe “ricave” kose koja joj je padala niz ramena, crnih očiju koje su na trenutak odavale osmjeh, a u drugom trenutku zabrinutost
“Ovdje nema nikog”, začujem glas policajca, “Sigurno je u kabini” odgovori mu drugi i stane kucati po vratima kabina u nizu.
“Ovo je ženski wc!” ,povikne ona, kad je zalupao na naša vrata “ Oprostite, tražimo nekog” odgovori policajac i izađe van.
Stajali smo bešumno, još neko vrijeme, gledajući se , a ona mi je maramicom pritisnula ranu iz koje je i dalje kapalo. Kad je prostorija prestala svijetliti plavo, a glazba u klubu se pojačala, znali smo da je sigurno.
Izašli smo iz kabine, a ja sam za svaki slučaj još jednom povirio kroz prozor i rekao “dozvoli da ti se zahvalim, da te počastim pićem”, okrenem se , a ispred mene nije bilo nikog, samo vrata koja su se lagano klatila.
Pogledao sam se u veliko ogledalo, nisam izgledao dobro, nikako, odjeća, lice i kosa bila su puna krvi, i nije bilo smisla da se takav vraćam u klub, mogao bih upasti u dodatne probleme.
Iskočim kroz prozor i krenem prema kući, a u glavi mi je kroz valove boli ostalo urezano to lice…

Nakon sna, tuša i dvije kave, doveo sam se u red. Rana na čelu ipak nije bila toliko velika.
Krenuo sam u bar gdje me dočekao izrugujući pljesak društva - “Evo frajera!” “Koji si ti lik” bili su samo neki od “duhovitih” komentara… Šutke sam sjeo i zapalio cigaretu. Marko se odmah našao kraj mene.
“Tko je ona cura od sinoć” , upitam ga?
“Koja cura?” Odgovori mi s osmjehom “ Što si i curu neku napao?” Doda…
Nitko je nije ni vidio, kako da je nađem?

Nisam bio raspoložen, odlučio sam otići kući.
Iz dvorišta se čuo veseli žamor djevojaka, sestri su došle prijateljice.
Nisam ih primjetio, ni pozdravio, sestra me mrko gledala, znao sam da je ljuta. Odlučio sam to ostaviti za kasnije. Zagubljen u svojim mislima, sjeo sam na kauč, a iza leđa mi se odjednom začuje “ Vidi vidi, moram priznati da si ljepši kad nisi krvav i pijan”
Nisam mogao vjerovati, stajala je ispred mene, ona, baš ona, u mom dnevnom boravku.
Trebalo mi je neko vrijeme da progovorim, jednostavno nisam mogao vjerovati…
Hvala ti za sinoć, spasila si me, istisnuo sam stidljivo… Ma ništa, odgovori ona, srećom sam te jučer vidjela i znala da si Nelin brat…

Melita je bila prijateljica moje sestre iz susjednog grada, počinjala je studij kod nas, i došla je s društvom par dana prije da upozna grad.
Ne treba ni spominjati, da smo nakon takvog prvog susreta, čim je doselila, vrlo brzo postali par. The par!
Bila je divna, upravo ono što ja nisam imao, što mi je falilo. Bila je kao melem za moj nagli karakter, naučila me strpljenju, pokazala mi da je život puno više od onog što sam ja mislio.
Počeo sam čitati , zajedno s njom učiti za fakultet, na kraju i sam , uz njenu pomoć upisao i završio. Vrlo brzo uselili smo skupa, počeo sam raditi , sve je izgledalo kao gotova stvar…sve do dana kad sam , normalno, zeznuo sve…
“Ne treba nam to , pa jesi ti normalan?!” vikala je na mene suznih očiju dok sam sjedio za laptopom i buljio u kartu Somalije.

Večer prije , posjetio nas je moj prijatelj iz djetinjstva, koji je već godinama radio za “security” firmu u somaliji i afganistanu, umreženu s mnogim europskim firmama, te mi ponudio dobro plaćen posao, na , doduše, rizičnom terenu, za početak, ali kasnije i u uredima po europskim i svjetskim prijestolnicama.

Bilo je teško boriti se s Hrvatskim životnim standardom, i mislio sam, otići pola godine-godinu, baš kao pomorci, i zaraditi dovoljno za svadbu, no Melita nije htjela ni čuti.
“Ali to će nas spasiti, zaradit ću nam za start!” Odgovorio sam, “ Koji start?? A što ako te vrate u kutiji?” Vrištala je dok su joj krupne suze klizile niz lice…
“ Za nas sam superman to učiniti” odgovorio sam joj, pomalo i zaokupljen tom idejom, ne samo radi novca, već i radi širenja vidika, novih iskustava, rasta u novom pogledu…
Danima su trajale svađe i rasprave oko toga.
“Čekaj me!” - “Neću!” - “Molim te!” - “Neću, nemoj ići!!” , postala je već konstanta naših razgovora… “Ako odeš, više se ne vraćaj!” Rekla mi je taj zadnji dan, dok je izlazila iz stana u posjet roditeljima.
Sjedio sam dugo taj dan, s napisanim mailom, mislio se da li kliknuti “Pošalji” ili ne… Klik…gotovo.
Volio sam Melitu, više od ičega, ali klica novih vidika već je debelo rasla u stablo u meni…
Čekat će me , uvjeravao sam se , dok sam spremao stvari, šest mjeseci će proći brzo.
Sljedećeg dana sam bio spreman. Avionska karta me čekala. Odlučio sam otići bez pozdrava. Javio sam se samo sestri i stricu, a Meliti sam napisao pismo, ne poruku, ne mail, nego pravo pismo, sa velikim slovima naslova “ČEKAJ ME” , i izašao.

Nastavlja se...


Oznake: uspomene, Dalmacija, odlazak

01.03.2018. u 12:32 • 26 KomentaraPrint#

srijeda, 28.02.2018.

1. Evo me

What the f…

Prva je misao koja mi je prošla kroz glavu tog jutra…

Umjesto standardnog ,“lets come together” ,hita beatlesa, koji me iz mobitela budio svako jutro, zidove hladne sobe ispunio je zvuk zvona obližnje crkvice, a kroz prozor su dopirale zrake zimskog sunca.

Rastegnuo sam se zadovoljno ponavljajući u sebi otrcanu frazu iz američkih filmova “ Welcome to the first day of the rest of your life”.

Nakon deset godina lutanja europom i svijetom, pun iskustva, ponešto novaca i puno nostalgije, vratio sam se doma, u svoj mali dalmatinski raj sa čvrstom odlukom da ovaj put ostajem za stalno.

Kuća je bila hladna, zapuštena….praktički nitko, otkad roditelja nema, tu nije živio. Otvorio sam “škure” , i svjetlost dana zaigrala je po prašnjavim stalažama, starim očevim knjigama, fotografijama obitelji. Stajao sam nekoliko trenutaka, gledajući u te slike, a moje sjećanje prekinulo je glasno lupanje na ulaznim vratima.

Otvorio sam I ugledao stričevo naborano lice kako bijesno gleda “neznanca” koji je “noću upao u poštenu kuću”. Iz bijesa, izraz njegova lica, na trenutak, prešao je u iznenađenje, zatim u široki, srdačni osmijeh. “A ti si, lupežu”, nasmijao se i zagrlio me čvrsto “ Pogledaj se, isti si ćaća” povikao je , zatim mu se, na trenutak lice rastužilo, sjećajući se brata kojeg više nema…no tuga nije trajala dugo, davno je to bilo. Već par trenutaka kasnije, sjedili smo u njegovoj toploj “kužini”, i uz kavu rastresali sjećanja.

“Koliko ostaješ, što planiraš?” upitao me.

“ Za početak , dovesti kuću u red, triba negdi i živiti ” odgovorim mu , odlučan , već danas započeti posao oživljavanja starog kamenog zdanja.

Na licu mu je zaigrao osmjeh, “Oho, prošla te skitnja!! Neka, neka!!!” Uskliknuo je shvativši da ne planiram više ići….”Samo , ima tu posla” rekao je i pogledao kroz prozor prema dotrajaloj fasadi mog doma.

“Ima, malo po malo” odgovorim mu, svjestan da me čeka veliki posao, i ustajući i krenem prema vratima.

Već idući trenutak , hodao sam starim ulicama grada, puno je bilo promjena kroz desetljeće, ali i dalje sam u svemu vidio sjećanja……bio sam uzbuđen, sretan i odlučan.

“Eeeej, di si ti, moga si se i javit da stižeš?!” začuo sam glas sa druge strane ulice, i ugledao Markovo nasmijano lice. Stari prijatelj išao je prema meni glumeći uvrijeđenost na nasmijanom licu.

"Evo me!", odgovorim mu , sretan što ga vidim.

Nakon srdačnog pozdrava sjeli smo na kavu u "onaj naš" mali “kvartovski” lokal.

“Znači sređuješ kuću, a šta ćeš raditi” znatiželjno me upita marko vrteći žličicu u rukama…

“ Ne znam još” odgovorim mu i ispuhnem dim “ Za sad sam dobar, a kasnije…snaći ću se” nastavim smireno…

“A jesi već vidija…M…” započne rečenicu i zastane, zbunjeno gledajući preko mog ramena….

“Dobro jutro” začujem glas koji bi prepoznao između milijuna ….Okrenem se I osjetim kako gubim tlo pod nogama. Sto puta ranije, izvrtio sam taj scenarij u glavi, sa sto različitih ishoda, mislio sam da sam spreman, ali nisam bio…

Ispred mene je stajala ona… Baš kao onog dana...

Nastavlja se ...

Oznake: Dalmacija, more, povratak

28.02.2018. u 15:11 • 8 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< ožujak, 2018  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Samo pišem...

Linkovi

Email

rescript1911@gmail.com