Booklet
srijeda, 21.03.2018.
Odjeci putovanja - Priča četvrta - Istanbul
All other cities are doomed, but I imagine that as long as people exist, Constantinople will exist
Petrus Gyllius
Dugo sam sjedio pred praznim ekranom, pokušavajući napisati uvod koji će istanbul opisati jednom rečenicom…nisam uspio…
Kako uopće opisati takvo jedinstveno mjesto?? Mjesto koje spaja nespojivo. Grad koji izaziva poštovanje i divljenje?
Topla proljetna večer, povjetarac i miris mora dopirali su kroz prozor hotelske sobe kad sam prvi put bacio pogled kroz prozor svog istanbulskog doma. Sve u meni je gorilo od uzbuđenja. Četrdeset dana moga života, čekalo je da ih ispuni taj grandiozni gospodin..nisam ni znao da će tih četrdeset dana, ostaviti toliki dojam, ispuniti me vječnim poštovanjem i divljenjem prema mjestu koje nikog ne može ostaviti ravnodušnim.
Spoj je to nevjerovatnih razlika, od uličnih prodavača, prosjaka, obespravljenih i napuštenih ljudi, do vrhunca dekadencije, bogatih poslovnjaka, paša i vezira modernog doba. Spoj tradicije, islamske kulture, sa zapadnom, modernom, urbanom.
Samo nekoliko stanica metroa, u bilo kojem smjeru, donosi nešto novo, svaki izlaz, izlaz je u drugi svijet, sa svojim pravilima…. Levent sa svojim poslovnim tornjevima, zapadnjačkim restoranima, shopping centrima, u kojem se život malo razlikuje od onog u Europskim gradovima, dok su Kasimpasa ili Dolapdere četvrti sa strogom ,islamskom tradicijom, mjesta bez turista i blještavila, nemilosrdno lice siromašnog Istanbula, mjesta mrkih pogleda stanovništva, bez srdačne dobrodolice, kojima sam prošetao jednom, osvrćući se preko ramena, tražeći prvu stanicu metroa koja će me izvesti.
Sultanahmet , Taksim i Hagia Sofia, već bezbroj puta su opisane kao mjesta posebnog doživljaja, no što je taj doživljaj bez šalice turske kave, nargile i rahat lokuma, s pogledom na hipodrom rimskog carstva i obe džamije dok sjaje pod jutarnjim suncem, ili čaša turskog "efesa" uz žamor turista i zvona starog tramvaja na večernjoj promenadi Taksima.
Posebno mjesto moram posvetiti hrani…nevjerovatna, kvalitetna, pristupačna…imao sam tu sreću, pa sam dobio stol u jednom od najljepših restorana koje sam ikad posjetio , probao autohtone delicije još iz vremena osmanskog carstva, i, malo je reći, ostao impresioniran… No i ulična , te svakodnevna prehrana me oduševljavala, a slike će dati dojam koliku pažnju Turci pridaju prehrani, a posebno slasticama...
Vrijeme je letilo, svaki dan, bio je nova pustolovina, u novom dijelu grada…i svega se nakupilo…grand bazaar, bazaar začina, džamije, mostovi, obale, kontinenti, čak i za najzahtjevniijeg putnika, bilo je dovoljno… oduševljavala me raznovrsnost života tog grada… prividno strogog i islamski uokvirenog, no iza zavjese, razigranog, rasplesanog, prepunog strasti .
Istanbul , za mene poseban velegrad, promjenio je mnoge moje poglede, pokazao mi različite stvarnosti iste cjeline, različite ere, kulture i svjetonazore, opet spojene u jedno, besprijekorno izmješane u grad koji pomiče granice Turske, Azije, Europe…grad koji živi različitost, ne nametnutu zakonima, već prirodnu, odabranu, mjesto za sve i svakog, mjesto koje obogaćuje.
Oznake: Istanbul
petak, 16.03.2018.
Odjeci putovanja - Priča treća - Aragon
Its not about a destination, its about the journey
Catherine McDonald….
Madrid, Barcelona, Sevilla, redom su mi se vrtili po glavi dok sam čekao mail s detaljima novog putovanja.
Dva mjeseca u jednom od tih gradova, kod mene su izazivali trnce uzbuđenja, a prsti su sami letili po tipkovnici istraživajući najpoznatije lokacije tih turističkiih giganata…
Mail je donio iznenađenje… Zaragoza, Aragon… tristotinjak kilometara od Madrida, i jednako tako od Barcelone…usred…ničeg.
Moji trnci, polako su prerastali u zbunjenost, donekle i trunku razočaranja.
O Zaragozi nisam znao apsolutno ništa…
Malo je reći da su, već prvi dani, izbrisali i najmanje tragove razočaranja, te posramili moju neutemeljenu predrasudu. Od "ničeg" sam stigao u "nešto", nešto što me oduševilo, nešto što je učinilo da kroz sve to vrijeme ni ne pomislim na Madrid, Barcelonu, Sevillu..
Grad je to, bogate i burne prošlosti, grad Ibera, Rimljana, Maora, a opet moderan, grad sveučilišta, sporta, ulične umjetnosti…živi drugačije, toplo, temperamentno, južnjački…
Teško je opisati prizor zalaska sunca iza bazilike Nuestra Senora del Pilar, simbola grada, bez zvonjave, već uz zvuke zbora ,koji isprva tiho, zatim sve glasnije izlazi iz zvučnika, te cijelu scenu čini nevjerovatno nestvarnom, filmskom ili La Bordeta park, mjesto za umjetnike, zaljubljene, mjesto koje osvaja, koje nadahnjuje…
Već nakon prvog tjedna, osjetio sam prihvaćenost, srdačnost lokanih stanovnika… od vlasnika malog cafea kraj hotela, neumornog u nogometnim temama na oskudnom engleskom, prodavačica u trgovini oduševljenih mojim skromnim pokušajima narudžbi na talijanskom, pa čak i osmjeh prolaznika koje bih svakodnevno susretao u šetnji do posla … Zanimljivo je, rijetko tko je dobro govorio engleski, no vrlo brzo naučio sam prve fraze španjolskog, naučio ih pozdraviti, pitati kako su, a gotovo uvijek odgovor je bio srdačan i nasmijan.
Nisam tu vidio nasrtljive prodavače, kaos velikih gradova...sve odiše nekom smirenošću, skoro pa "fjakom", "siestom", kako god je nazvali...stanjem opuštenosti, topline, bez jurnjave, bez suvišnog stresa, a opet dinamikom, temperamentom ,glasnim smijehom koji odzvanja uličicama, veselim žamorom tržnice cezara Augusta.... Mjesto je to gdje susjedi veselo izlaze u tople večeri, odmah blizu ,ispred vrata, druže se, jedu, uživaju u malim stvarima, trenucima svoga "barria", jedni u drugima..
Paella, tapas, sangria, cerveza, postali su mi svakodnevica, hrana je španjolska strast, u svako jelo, svaki tanjur, pridaje se emocija, temperament, duša… Slično kao na našem jugu, a opet, drugačije, još južnije, španjolsko…
Zaragoza me iz dana u dan sve više oduševljavala, ispunjavala me, činila zadovoljnim gostom…
Svakodnevnim šetnjama, ispunjavao sam dane i otkrivao nevjerovatne tragove vremena na licu grada, ….
La Aljaferia - jedno od najljepših zdanja u koje sam kročio, Maorska palača podignuta uz toranj Verdijevog “trubadura” ; ostaci Caesarauguste, rimske pirinejske metropole, čiji teatar i danas stoji kao uspomena na umjetnike prošlosti ; Puente de piedra stari most preko Ebra, sa kamenim lavovima koji čuvaju grad, mjesto bitki i nade za stanovnike grada…
Toliko povijesti, priča i duha u jednom , po meni, nepravedno zapostavljenom gradu na karti Španjolske…
No nije Zaragoza samo burna prošlost, samo par koraka preko Ebra, preko novog mosta, “novi” grad, moderan, živ, domaćin Expa , savršeno uklopljen u vizuru stare Zaragoze, šalje poruku mladosti, snage, novog poleta …
Teško je od svih “mojih” gradova odabrati najdraži…. Ali Zaragoza zauzima visoko mjesto na toj listi…mjesto gdje sam puno naučio, koje sam zavolio, koje će za mene uvijek ostati posebno. Mjesto koje bih preporučio svakome… Mogao bih još puno toga napisati o tom , za mene, skrivenom biseru, ali neka ostane ovako, na ovom kratkom osvrtu, i slikama koje govore puno više.
Oznake: Putovanja, zaragoza, aragon
ponedjeljak, 12.03.2018.
Odjeci putovanja - Priča druga - Vječni Grad
Prirodni tok mojih putovanja, donio bi priču o Izraelu, no ,Izrael teško mogu staviti u jedan post i zahtjeva dužu pripremu, stoga ću danas opisati moje iskustvo s jednom od destinacija kojoj sam se najviše radovao, a, na kraju od nje dobio ono što nisam očekivao…
Sjećam se dana kad sam saznao da i moj put vodi u Rim te da ću moći iskoristiti vikend za istraživanje.
S obzirom da sam ljubitelj povijesti, posebno ere rimskog carstva, teško je opisati oduševljenje koje me zahvatilo pred put.
Koloseum, Foro Romano, Pantheon, kava kod Fontane di trevi, tradicionalna talijanska “spiza” u domaćoj atmosferi malih restorana … cijela romantična slika koju naši susjedi uspješno prodaju svijetu, godinama.
Da, sve to Rim nudi, no način na koji to rade , kod mene je izazvao, najblaže rečeno razočaranje….no krenimo redom…
Dragi blogeri, nemojte me krivo shvatiti, pogotovo vi ,koji ste bili u Rimu…
Rim je bila jedna od mojih posljednjih destinacija dugogodišnjeg lutanja, dakle došao sam s iskustvom nekih velikih metropola, s očekivanjima da će moj “favorit”, nogometnim riječnikom rečeno, “pomesti” suparnike, ispuniti moja visoka očekivanja, pokazati mi kako je hrvatski turizam još u povojima, te kako ću sigutno puno naučiti od iskusnih majstora … Svrha ovog posta nije kritički osvrt , već čisti opis mog iskustva, u koji ulazi i doza razočaranja potaknuta visokim očekivanjima od vječnog Grada.
Ne znam kako se u Italiji dodjeljuju zvjezdice za hotelski smještaj, no objekt iz vremena Savojske dinastije , u koji je s vremenom uložen minimum, ponosno je nosio četiri, a ispunjavao minimalne uvjete za dvije.
Nezainteresirani recepcioner bez osnovnog znanja engleskog jezika , ni ne pogledavši me “ispalio” je “cento euro” ( sto eura) za noć.
Bez riječi sam se okrenuo i izašao na prohladnu ulicu…
Da ne duljim, pola sata kasnije, treći hotel koji sam obišao (drugi nije ni vrijedan spomena), izgledao je urednije, no za cijenu noćenja od 75 eura, očekivao sam više… ali…noć je padala, i nisam se želio opterećivati sitnicama, ipak sam bio u “Citta eterna”.
Jutro je došlo brzo . Doručak u hotelu nije bio spreman, a ja ga nisam želio čekati. Odlučio sam se (bez savjetovanja sa tripadvisorom) za kavu i dva croissanta u obližnjem talijanskom cafeu imena “Antico caffe di santamaria”. To me iskustvo koštalo nevjerovatnih 23€, što je, čak i za svjetsku metropolu, poprilično skupo.
Obilazak sam isplanirao još danima ranije, Koloseum, Palatino, Foro Romano, Pantheon ; antički Rim, prvi dan, Vatikan i kasniji period u povijesti grada, drugi dan.
Zaista je neprocjenjivo… Prošetati mjestima kuda su hodali rimski carevi , vidjeti ostatke te nestale velebne civilizacije, kod mene je izazivalo valove oduševljenja koji su me, unatoč umoru, tjerali dalje , vidjeti, naučiti, iskusiti…
Svaki kamen, svaka staza, priča neku priču ; o velikim carevima, gladijatorima, umjetnicima, patricijima antike, no i mali ; Plebejci ; trgovci, ulični zabavljači, neugledni, oni koje povijest nije upisala u svoje knjige, u tom gradu , ostavili su svoj duh, svoje nikad ispričane priče, ugradili se u besmrtnu dušu vječnoga grada.
I prođe dan, kao za tren… u šetnji, promišljanju, upijanju svega ranije viđenog samo na ekranu ili stranicama knjige….
Sunce je zalazilo, a na povratku prema hotelu, kao preslikana sa razglednice, stajala je mala obiteljska Trattoria.
Večera za umornog putnika, u tradicionalnom talijanskom restoranu, činila se kao pun pogodak.
Vlasnica nije znala engleski , te se sa mnom nije previše zamarala, a njezin eritrejski konobar, vrlo uglađen i ljubazan, hranu je predstavio domaćom, kvalitetnom - ma baš onim što sam tražio.
Domaće lasagna bolognese I čaša vrlo dobrog crnog vina “Sagrantino di montefalco” idealno bi zaokružile moj rimski dan.
No, lasagne koje sam dobio , mogu se usporediti….ne , ne mogu se usporediti s ničim, naime, u sredini je , valjda, prebrzim podgrijavanjem, ostao komad leda. Na ljubaznu zamolbu, konobar je donio drugi komad, nešto bolje podgrijan, no poprilično bezukusan te zaista nedovoljno kvalitetan da me , nakon dugog dana najede, a vlasnica me za ispriku počastila još jednom čašom vina, te mi sve skupa naplatila petnaestak eura. Visoka cijena za obrok, no niska za lekciju.
Teško je bilo zaspati te noći. Uzbuđenje prethodnog dana, sva uzvišenost povijesnih lokaliteta istopilo se u sivilu neljubaznog, hladnog, donekle i pohlepnog pristupa talijana gostu. Čista suprotnost onome za što se izdaju, a pogotovo od onog što oni očekuju kad dođu u naše krajeve… Zaista sam se u komunikaciji s lokalnim stanovništvom, osjećao kao nepoželjna napast od koje se očekuje da ostavi novce, što manje zamara , i ode što prije… pri tome ih apsolutno nije bilo briga kakvo ću mišljenje steći o njima, njihovom gradu i državi. Doista dobra lekcija iz turizma - kako to ne treba raditi.
Jutro, ovaj put bez doručka, checkout iz hotela, i rimski metro do Vatikana…Žao mi je što nisam uspio slikati detalj iz metroa, no kompletan put , čuvao sam stvari , jer sam se našao u takvoj gužvi, izazvanoj mahom od strane “naturaliziranih” talijana afričkog podrijetla, koji su zajedno ušli na jednoj stanici, izašli stanicu prije vatikana, a u međuvremenu, konstantno radili nered, gužvu, pritisak na putnike. Zlobnici bi rekli da je to “bogatstvo multikulturalizma” planski ušlo i izašlo, kako bi iskoristilo gužvu i odnijelo što se odnijeti da od zbunjenih putnika, no neću se ovdje baviti time…
Zbog unaprijed rezerviranog leta za Hrvatsku, ograničio sam se na brzi prelet kroz muzeje, Castel San Angelo I sam Vatikan City, brzo, bez pretjeranog zadržavanja na ijednoj od lokacija ( osim na trgu svetog petra, gdje sam pričekao da papa izađe na svoj prozor), jer doći u Rim a ne viditi papu, nije bila opcija.
Kao i ranije, građevine i umjetnine, ispunile su svrhu dolaska i oduševile me, no, samo zbog postupanja domaćina, ljudi koji se vole nazivati rimljanima, a sa povijesnom rimskom kulturom nemaju baš ništa, u Rim se ne planiram vraćati, iako moram priznati, da za "jednom u životu", preporučam, te da se zaista ima što vidjeti.
Siguran sam da se mnogi među onima koji će ovo čitati, neće složiti sa mnom u razmišljanju, no za mene je Rim, što se povijesti tiče, ispunio sve ono čemu sam se nadao , čak i više, no sve ostalo, ostavilo je gorak okus, daleko od povijesne slike kulture, daleko od čistoće i ponude kulturnog i turističkog raja…. Rim sam smatrao vrhuncem putovanja, talijane, dobrim domaćinima, sličnim našem jugu, toplim i susretljivim...možda sam u krivu u konačnici, no moje iskustvo je takvo kakvo je, polovično, donekle razočaravajuće, no i nevjerovatna škola...Ovo putovanje, naučilo me da je naša mala Hrvatska, sa svim svojim manama , i dalje među najboljim što europa pruža putniku, da više vrijedi prijem, hrana, toplina, koju naši ljudi nude gostima, od svih građevina, povijesti i kulture koja se nekad nalazila na mjestu, gdje je više nema, gdje je eksploatirana do krajnosti.
Toliko od mene, do idućeg nastavka...
petak, 09.03.2018.
Odjeci putovanja - Sirija
Za prvi odjek putovanja, izabrao sam Siriju, najteži dio mojih dugogodišnjih lutanja... Teško je opisati moje iskustvo turističkim, prenijeti ću samo neke od crtica svakodnevice, bez eksplicitnih slika, pomalo i dosadno...no bolje i tako nego da pišem o stvarima koje nisu ni za pamćenje......
Na spoju istoka i zapada, prije 14 stoljeća, nastala je jedna od najstarijih civilizacija svijeta.
Glavno raskrižje povijesnih puteva, trgovačkih ruta, no i poprište krvavih sukoba koji traju do današnjeg dana.
Odjeci putovanja - SIRIJA
Ime Sirija, danas, zapadnjacima uglavnom predstavlja, rat, bol, krvoproliće. Područje na kojem vlada rat, gdje ne žele živjeti ni oni koji su tamo rođeni.
Imao sam priliku, nekoliko mjeseci života provesti u toj zemlji, doživiti je puno drugačije od medijske slike koju vidi većina ljudi zapada.
Tamo sam se našao na samom početku sukoba, dok je Sirija još , barem malo ,odisala svakodnevicom, dok su stanovnici imali nadu u mir, u nastavak “normalnog” života.
Iako svakodnevica nije isključivala konstantnu napetost, barem u rubnim djelovima zemlje, gdje graniči sa Izraelom, zemljom čije ime se u Siriji ne spominje, a odnos zemalja se, po meni, ne može usporediti sa nikakvim sukobljenim stranama u europi, ikad.
Najistaknutiji grad Sirije, bio je/još uvjek je Damask, mitski grad orijenta, naseljen još 9000 godina prije nove ere. Spoj arapske tradicije i modernog funkcioniranja metropoli 21. stoljeća.
No Damask, u svoj svojoj neodoljivosti, sjaju, pa donekle i glamuru, nije Sirija...
Neću pisati dugi post, niti je ovo klasični putopis s nekog turističkog putovanja. Put i posao tamo, bio je poprilično opasan, i turističko razgledavanje nije bilo opcija.
Slike, uglavnom slikane iz blindiranog automobila, govore tisuću riječi, dodat ću samo komentar na njih , dojam koji sam ja stekao.
Odmah ću dodati da je fotoaparat ili mobitel s kamerom, u ruci zapadnjaka, u to vrijeme bio ravan naoružanju, te da se zbog izravnog fotografiranja moglo upasti u gadne probleme… Stoga se unaprijed ispričavam na slabijoj kvaliteti fotografija.
Sirija, suprotno čestom poimanju kod nas, nije pustinjska zemlja, već plodno tlo, od kojeg je dio i vulkanski, te je idealna za zemljoradnju, no, iskorištenost je minimalna, dijelom zbog kulture lokalnog stanovništva, dijelom zbog konstantnog stanja napetosti od nastanka države Izrael, pa do današnjeg "vjerskog" sukoba.
Prikaz svakodnevice pograničnog gradića, manje od kilometra udaljenog od borbi ,za vrijeme obustave vatre...vodopskrba, tržnica, pa čak i pokušaj održavanja nastave... sve traje doprvog pucnja, zatim se ulice isprazne , no , nakon prvih minuta tišine ponovo napune. Nevjerovatno djeluje ta prilagođenost stanovništva ratu...
Našao sam se kod lokalnog trgovca (čovjek s crvenom maramom na slici) , za vrijeme jednog od ciklusa pucnjave i granatiranja, pod spuštenim roletama trgovine. Nije se previše brinuo oko , kako je rekao, "turista koji su došli širiti jihad.", smatrao je da će "great Assad" riješiti problem vrlo brzo. Zanimljiv detalj je bio konstantni pokušaj prodaje nekih od suvenira kolegi i meni, kuhanje čaja i dojam zadovoljstva jer su dva "bankomata" zapeli baš u njegovoj trgovini.
Cestovni promet, vozila, s posebnim naglaskom na prometnu kulturu, spadaju pod rubriku "kulturološki šok" ... Iako su ceste u poprilično dobrom stanju, vožnja se odvija u svim pravcima, neovisno o prednosti prolaska ili traci, a koncentracija vozača konstantno je na ispitu.
I za kraj, neke od situacija s kojima se trebalo svakodnevno nositi. Nije lako obavljati posao ikakvog tipa, susrećući se s tenkovima, sigurnosnim punktovima ( drugo ime za oružane pljačke automobila ), nagaznim minama, i ostalim strahotama koje rat nosi sa sobom
Na žalost, moje putovanje Sirijom nema romantičnih priči, ni prekrasnih obilazaka kulturnih spomenika...sve ono što bi jedan putopis ( sve ono što će moji daljnji putopisi imati)... samo šturi prikaz sivila svakodnevice, danas već raseljenog naroda, zemlje koje više nema.
Oznake: putopis, rescript, blog, Bliski istok
četvrtak, 08.03.2018.
PP :)
Women are made to be loved, not understood.
Oscar Wilde
Ponekad nije lako...Teško je razumit razliku...
Ponekad se čini da smo svjetovima daleko..
A opet..
Kako bi rekli stari u Dalmaciji - "Ne moreš s njima , ne moreš bez njih"
Drage Blogerice
Sretan vam dan žena!
ponedjeljak, 05.03.2018.
5. Well, hold on ( The end )
Čovjek putuje svijetom u potrazi za onim što treba, a kada se vrati kući to i nađe.
George Edward Moore
Prve zrake zimskog sunca stidljivo su izlazile sa istoka, grleći tisućljetni kamen starog kampanela. Melita se tiho meškoljila umotana u prekrivač. Ležao sam budan, odavno, tražeći u glavi najbolje odgovore na nakupljena pitanja…
Što sada? Opet pobjeći? Ovaj put s njom. Želi li ona to? Želim li ja to?
Sati su prolazili, iz misli me prenula njena ruka na mojoj.
"Dobro jutro ljubavi" , uputim joj kroz osmjeh.
"Dobro jutro", odgovori mi i sneno me zagrli.
"Falilo mi je ovo", šapnem joj i stisnem je jače.
Pogledala me , pomalo sjetno, nije odgovorila ništa, a njen stisak oko mog vrata popusti .
Opet me , po ko zna koji put, prođu trnci, trnci srama I kajanja zbog svega što sam joj učinio , znao sam da sam joj priredio kaos, i bio sam potpuno spreman dati sve od sebe da se ,barem malo, iskupim…
"Idem Marku.", tiho izgovorim, a sjetu u njenom pogledu zamjeni strah..
"Ne boj se", nastavim, "Ostani tu, a ja ću se pobrinuti za sve" , izreknem i zatvorim vrata za sobom.
Desetak minuta kasnije stajao sam kucajući pred markovim stanom… nekoliko minuta nije bilo odgovora, zatim se teška drvena vrata otvore.
"Opet ti..prerano je za ovo", procijedi i krene prema dnevnom boravku, ne zatvarajući vrata za sobom.
Shvatio sam to kao poziv da uđem.
"Sidi, oćeš kavu? "Upita me dok sam ulazio u , ovaj put, za razliku od jučer, nešto uredniji stan.
"Neću, hvala", odgovorim sjedajući.
Par minuta vladala je tišina, zapalio sam cigaretu I promatrao ga…nije mi se činio baš kao ono što je melita pričala, ali vidilo se da nije bio isti kao što sam ga pamtio.
"Ovo ja ka u nakom filmu", nastavi uz kiseli osmjeh. "Nas dva i ona".
"Znam.", odgovorim, "Gle Marko…moramo to riješiti."
"Onda riješimo, najbolje se opet izgubi i pusti nas da živimo"…odgovori mi odrješito.
"Znaš da to neće ići tako!"
"Nego kako?" Otrese sad već vidno nervozan, a smješak s njegovog lica iščezne dok je sjedao kraj mene.
"Jel znaš ti, koliko si joj muke zadao, jesi li uopće svjestan koliko je vremena trebalo da se sredi i nastavi dalje? "Ozbiljno izrekne, gledajući me ravno u oči.
"Jel znaš ti da si se petljao di ti nije bilo misto?" Sad već isprovocirano odogovorim i ja..
"A što si je ? Rezervirao i ostavio da čeka?" Pomalo posprdno nastavi.
"Da sam znao da ćeš je mlatiti, poveo bi je sa sobom", odgovorim mu, a izraz njegova lica mi da do znanja da je s kulturom gotovo.
"Koga ja mlatim? Šta mlatim? Što misliš kako je kad joj daš dušu, a ona čeka budalu koja je nestala prije deset jeb..ih godina? " Sad već potpuno bijesan vrisne i unese mi se u lice.
"Sidi tamo, nećemo ovako pričati", ostao sam smirem. Nije mi se opet ulazilo u borbu s njim, glava me ionako već bolila od jučerašnjeg susreta …
Pogleda me zbunjeno, teško dišući od nakupljenog bijesa.
"Kakvo si ti ljudsko smeće" istisne kroz zube, ljut kao ris.
"Zašto sam smeće? Zato što sam otišao? Zato što sam imao 25 i želio stvoriti nešto od života???" Iz mene izleti bujica emocija, mješavina bijesa, krivnje, sramote..sve što se ovih dana nakupljalo
"Volio sam je svaki jeb..i dan svih tih deset godina, svaki… Nisam želio ostati tu, nisam želio postati još jedan ti u nizu", uzviknem bijesno , i nastavim…Marko je samo sjedio i gledao kako mi se duša izliva pred njega..
"Vratio sam se bez očekivanja, nisam je prebolio, ali nisam ni tražio ništa… Sama je došla pred moja vrata, i to radi tebe budalo… I što sad trebamo? Radi tebe odbaciti sve, jedno drugo? Shvati, da ona , bez obzira na sve i dalje voli mene, a tebe nikad nije i neće…"
Moju bujicu emocija prekine snažan udarac u glavu, pa još jedan, i još jedan.. kvragu, mlatio me ko vreću. Nije mi dao ni minimum šanse da uzvratim.
Ne znam koliko je prošlo dok nije stao...bolila me svaka kost u ionako bolnom tijelu. Podigao me s poda i bacio na kauč
"Imaš pravo.", zadihan započne.
"U čemu?" odgovorim mu brišući znoj maramicom koju mi je pružio
"Ona me nikad neće voliti. Uvik će voliti tebe, koliko god da to ne zaslužuješ!"
"Znam da ne zaslužujem.", odgovorim mu tiho, donekle i olakšan zbog divljačkih batina koje sam primio. Smatrao sam to svojevrsnom katarzom za svoje grijehe.
"Prodajem stan, odlazim u Zagreb ."
Pogledao sam ga začuđeno, bez riječi, pustio sam ga da govori.
"Ne laskaj si, nije to samo radi vas.
Život mi se malo izjalovio tu... Upao sam u kocku, dugove, probleme...
Nisam to, brate, ja... pa i ovo što sam sad tebi učinio, i njoj jučer...ni to nisam ja.
Idem probati drugačije ..malo kvatrić, tkalča...možda mi se svidi"...završi uz smješak
Hvala ti na svemu , pa i na batinama...izgovorim pomalo zbunjeno... I bio sam mu zahvalan. Podnio je puno zbog mojih grešaka, i na kraju je, kako god da okrenem, ispao veći čovjek.
-
Vratio sam se kući , opet u gadnim bolovima..."Ovo je već postalo smiješno..samo me mlate otkad sam došao" pomislim...
Na vrata, sa vrećicom iz trgovine, uđe Melita…Pogledala je moju novu kolekciju masnica u čudu
Sjedi, popij kavu samnom…pozovem je, te ustanem da pristavim vodu… u prolazu je poljubim u vrat, a ona se, na moje iznenađenje povuče.
"Marko više neće raditi probleme" započnem i ispričam joj sve što se odigralo ranije u njegovom stanu. "Sad može sve biti kao nekad", izbacim uzbuđeno poput zaljubljenog klinca i zagrlim je s leđa dok je sjedala.
"Molim te poslušaj me" ...odlučno prekine moje djetinjasto skakutanje oko nje...
"Volim te. Uvjek sam te volila.", izgovori ozbiljno, a ja sam slutio da ovo neće biti dobro…
"Volim i ja tebe" , odgovorim joj i uhvatim je za ruku, a ona se nježno osmjehne i nastavi: "….ali….deset godina je prošlo
Ja… ne mogu nastaviti kao da ništa nije bilo…"
Ostao sam van sebe….
"Nemoj me krivo shvatiti…ne želim nikog drugog, Volim tebe i samo tebe. Ti si jedini s kim želim biti, ali…
Previše toga se dogodilo…i…trebam vremena. Idem do svojih neko vrijeme, srediti glavu."
Šutio sam I gledao u stol…Osjećao sam se…baš kako se ona osjećala onda… Osjetim suzu kako mi klizi niz obraz, ali je obrišem dok je ne uoči…
Bila je u pravu…nisam imao druge nego prihvatiti
Stisnuo sam joj ruku čvršće, a ona ustane i poljubi me u čelo...
"Čekaj me" , dobaci mi na izlazu i krene prema ulici.
Hoću..odgovorim...spreman na deset, dvadeset godina...koliko treba
Znam da će doći....jednog dana, a ja ću biti tu.
KRAJ
Oznake: prica, Dalmacija, melita
nedjelja, 04.03.2018.
4. Sorting it out
Oh, it's such a perfect day
I'm glad I spent it with you
Oh, such a perfect day
You just keep me hanging on
You just keep me hanging on
“Lou legendo” uzviknuo sam sretno, okrenuo volume radia na max I uz kavu i zvuke “Perfect Day-a” uživao u jutarnjim zrakama sunca koje su probijale u kuću.
Nakon godina praznine, osjećao sam se sretno, ispunjeno…
Možda je poljubila Marka samo da mi digne živce…
Ma ne bi ona došla kod mene da tu nečeg ima…
Takve misli letile su mi kroz glavu cijelo jutro. Osjećao sam se dobro, pozitivno, zaljubljeno….
Prvo sjesti s Markom, zatim s Melitom i sve će biti kako treba, baš kao nekad, ponavljao sam u sebi okvir svoga plana. Možda nije sve tako crno kako sam mislio, na kraju krajeva, sliku sam formirao iz hrpe pretpostavki i jednog poljubca koji je mogao biti samo zaslužena kazna koju mi je priredila.
Razgovor će otkloniti sve sumnje.
Sat vremena kasnije, stajao sam pred markovim stanom.
Trenutak nakon što sam pozvonio, iza vrata se začuje tresak, zatim teški koraci koji prilaze prema ulaznim vratima.
“Evo i njega..sad smo svi na broju, možemo i zapivati” izgovorio je bijesno otvarajući vrata i pustio me da uđem.
Stan je izgledao užasno.
Staklo na stolu dnevnog boravka bilo je polomljeno u milijun komada, sve sa polica razbacano po podu, a u najdaljem kutu, na podu, glave zabijene u dlanove sjedila je ona i glasno jecala.
“Evo ti ga, jebeni Romeo, naputovao se pa se vratio”… bijesno nastavi Marko
“Godinama te čuvam i pazim, a ti otrčiš njemu čim se pojavi!” nastavi i nogom prema zidu šutne keramičku figuricu s poda.
Melita ispusti još jedan jecaj i stisne se uz zid.
“A ti smeće jedno…”, okrene se prema meni
Nisam se ni snašao, a već sam u idućem trenutku, letio prema vratima , udarajući glavom u štok.
Marko je stajao iznad mene , uspuhan, gledajući me divljački, spreman da me rastrga…
“Udri mene, ostavi se nje!”, uspio sam uzviknuti prije nego je njegova noga , snažnim udarcem izbacila sav zrak iz mog želuca…
Jedan, drugi, treći udarac i našao sam se na podu, trpeći valove boli, a marko je psovao, mene, nju, život i praznio svoj bijes divlje udarajući nogama gdje god me uspio zahvatiti.
Nisam se branio, u sebi sam znao da sam zaslužio.
Trajalo je neko vrijeme, dok nije ispraznio svu svoju snagu, a zatim je kleknuo na pod, a vreli bijes iz njegovih očiju zamjenila je hladna praznina.
“Morao si se sad pojaviti!!! Morao si mi uništiti život!!!!!” vikao je iz petnih žila, a svaki mišić na tijelu mu je pulsirao od bijesa. Sjedio sam šutke, naslonjen na vrata. Nisam znao što reći. Gadio sam se sam sebi.
Melita je i dalje plakala, licem zabijenim u dlanove. Za trenutak je podigla glavu, a na licu joj se kroz polumrak sobe, nazirala svježa modrica.
Krivnja i sram, u trenutku se u meni pretvorilo u bijes. Mogao sam razumiti njegovo ludilo…ipak smo sinoć učinili nešto, što nakon sveg ovog vremena nije bilo u redu, i što je očito saznao, ali nasilje prema njoj nisam ni mogao ni želio razumiti. Ni sam ne znam kako , ali nekom neobjašnjivom snagom odbacio sam ga na kraj sobe i stao krvnički udarati.
Pokušao se obraniti, ali nije mogao, bio sam kao divlja zvijer, više nije bilo trunke razuma u meni, udarao sam ga čime god sam stigao.
Nekoliko trenutaka kasnije, ležao je na podu, krvav,teško dišući , mumljajući psovke sebi u bradu.
Nisam čekao da ustane, čvrsto sam uhvatio Melitinu ruku I izveo je van.
Šutke smo došli k meni, iza čvrsto zaključanih vrata, sjeo sam kraj nje, još uvjek uplakane , no nešto pribranije.
Molim te ispričaj mi sve, rekao sam joj…
Šutila je nekoliko trenutaka, kao da je sabirala misli, zatim još uplakano izgovorila :
"Kad si otišao, ubio si me.” Izustila je ,dok joj je još jedna krupna suza klizila niz lice.
“Danima sam bila u depresiji, nisam izlazila, nisam jela, nisam živila.”, nastavi , a svaka njena riječ je bila novi ožiljak u meni.
“Malo iza tebe, odselila je i Nela, a jedini tko je ostao uz mene , bio je Marko. Svaki dan je dolazio, govorio kako ćeš se vratiti, kako će ti dosaditi lutanje ,kako će sve biti ok.”
Šutke sam slušao, povlačeći dim već tko zna koje cigarete u nizu.
“Vrijeme je prolazilo, a tebe nije bilo, ni poziva, ni maila, ničeg..imala sam samo ono pismo”…promrmlja i ponovo zajeca.
Tek sam tad shvatio koliko je grozno bilo to što sam joj napravio. Dok sam ja lutao svijetom, i mislio na sebe, sve ono što sam izgradio tu , srušio sam do temelja.
Uskoro se pribrala, I otpijajući gutljaj kave koju sam joj napravio, nastavila priču…
“Ne znam ni sama kako, s vremenom , markova pomoć je prerastala u nešto više.
Tri godine sam čekala, nisam mu dala ni najmanju šansu, ali tebe nije bilo…Svi su mi govorili, kako sigurno imaš drugu, kako si me zaboravio, kako mi vrijeme prolazi.
A onda jednog dana, sasvim slučajno, poljubio me….i nisam odbila, nisam više mogla čekati” , izusti tiho, kao da se opravdava.
Osjećao sam se kao zadnje smeće. Što sam , nakon svega i. ispao, iako je to u mojoj glavi izgledalo puno drugačije.
Nastavila je pričati, kao da se iz nje izlila rijeka..
“U početku je bilo lijepo, godila mi je njegova pažnja, lijepe riječi, mislila sam da ću te preboliti, ali nisam, nikada, što je s vremenom i on shvatio.”
“I onda ..“, pogleda me , sad već drugačije, pogledom iz kojeg je izlazio bijes, “Onda je počeo pakao.
Svaki spomen tebe, svaki pogled prema tvojoj kući kad smo prolazili, kod njega je izazivao bijes. Valjda je želio da te konačno zaboravim”
“Kad je jedan vikend došla Nela”, nastavila je, "kad nas je vidio da razgovaramo, nastao je nered. Tu me večer ošamario prvi put. Mislila sam otići, ali mi je prijetio…”
“Marko??” Upitam je, sjećajući ga se od ranije kao mirnog, nasmijanog mladića, a iz utrobe mi se opet širio bijes, pomješan s , već konstantnom krivnjom…
“Dugo je prošlo, ne znaš ti njega više…” uplašeno nastavi ,“…počeo se družiti s krivim ljudima, ni sama ne znam čime se sve bavi, znam samo da je agresivan i stalno u nekim problemima” završi i opet zajeca…
“Više ti nije prijatelj, mrzi te, glumi ti… rekao je da će te ubiti priđeš li mi. Zato ti se jučer u baru nisam javila, iako sam umrla iznutra kad sam te vidila.”doda tiho, glasom koji je odavao strah.
“A sinoć?”, upitam je tiho, još ne znajući što da mislim o svemu, osim što sam se u tom trenutku mrzio
“Sinoć je došao pijan, nije progovorio ni riječi, samo me bijesno gledao…
Nisam znala što da napravim, morala sam pobjeći, a nisam imala gdje.”
“Samo to? “ , dodirnem joj lice, kako bi me gledala u oči, usput joj brišući suze
“Znaš da nije samo to budalo”, povikne i zagrli me čvrsto.
“Rekao je da me sinoć pratio, da je sve vidio i da se nećemo izvući” , stisne se jače uz mene, tresući se od straha.
“Ne brini, sredit ću sve.”, šapnem joj na uho, držeći je u naručju.
Kako? To nisam imao pojma…
petak, 02.03.2018.
3. Through glass
How do you feel? That is the question
But I forget, you don't expect an easy answer
When something like a soul becomes initialized
And folded up like paper dolls and little notes
You can't expect a bit of hope
Iz zvučnika je izlazio stari hit Stone Soura…
Kako prikladno…pomislim, još uvjek zaglavljen u trenutku, negdje između sjećanja i nje koja nakon toliko vremena stoji ispred mene…
Izgledala je predivno, svaki detalj ,usklađen, izazovan a opet kulturan i umjeren… Osjetio sam kako mi srce ubrzava.
“Smijem li sjesti?”, S osmjehom izgovori, a Marko se brzo pomakne i oslobodi joj mjesto.
Dok je sjedala, lagano se nagnula prema nama , kao da će me poljubiti, a teški dim cigareta, pomješao se s mirisom njenog parfema….
Na trenutak sam osjetio trnce u sebi, a onda , dok sam gledao kako njene nasmješene usne kreću prema markovim, trnci su postajali volti, munje, potresi…
Da sam do tad I uspio smisliti neku smislenu rečenicu, od tog trenutka više ne bi bio u stanju izustiti ni riječ.
Marko je šutke crvenio i gledao u pod, osjetio je potres u meni, a ona ; ona je , potpuno me ignorirajući naručila kavu i nasmješeno gledala u mobitel.
Moj najbolji prijatelj iz djetinjstva i moja…. Hmm kako je uopće sada definirati… bili su nešto što nisam očekivao.
Nikad nisam ni razmišljao o tome, da je možda sretna, zaljubljena, da me prebolila. Ostala je u mom sjećanju kao praznina, kao dio sebe koji sam ostavio kući. Sebično sam, negdje u dubini duše, vjerovao, nadao se, da će čekati.
Nekadašnji ja, vjerovatno bi oslobodio oluju iz sebe, vikao, psovao, ispraznio se bez razmišljanja, ali godine su učinile svoje… Šutke sam ustao, platio piće svima, i izašao na hladnu ulicu, bez pozdrava.
Before you tell yourself
It's just a different scene
Remember it's just different from what you've seen…
-
Snažan zapuh vjetra i kiše širom je otvorio odškrinuti prozor rušeći sa stola pepeljaru i praznu bocu “Jacka”.
U glavi mi je tutnjilo… Alkohol je samo pojačao ludilo…
Sjeo sam I zapalio cigaretu…. London, Rim, Madrid…redale su se opcije…
Svu nostalgiju i želju za domom, prebrisala je bol.
Kako dalje? Kako ih viđati svaki dan? Kako biti prijatelj Marku? Kako ispuniti ovu prokletu prazninu? Redala su se pitanja , a odgovor je bio samo jedan - otići, baš kao danas iz lokala, baš kao nekad, zakopati sve u sebi.
Srećom, još se nisam raspakirao.. Prvo Zagreb, do sestre, zatim negdje..bilo gdje…
Misli mi je prekinulo kucanje na vratima…sigurno je strica probudila boca… Otvorim vrata, smišljajući isprike, i na vratima ugledam nju…
Stajala je predamnom tiho, kao utvara, kose mokre od kiše…
Nisam znao što bi…samo sam stajao i gledao .
U trenutku mi zazvoni u glavi..šamar, još jedan šamar, povučem se u kuću da netko ne vidi…opet šamar…zatim suze, krupne suze iz najljepših očiju mješale su se sa kapima kiše iz kose…
Melita …ja … jedva sam istisnuo iz sebe , dok je svaka njena suza u meni otvarala novu ranu…
Šuti! Odrješito je rekla i spontano, filmski me zagrlila, prislanjajući usne na moje.
U tom je trenutku sve prestalo postojati… Više nije bilo boli, nije bilo pitanja, ničeg…
Samo ona i ja , sada, tu…
Svu svoju snagu unio sam u taj zagrljaj, sve što sam imao u sebi, svaki atom dijelio sam s njom, dok sam je nosio prema krevetu, našem krevetu.
Zadrhtala je , baš kao nekad, dok sam joj prolazio prstima kroz kosu, stisnula se uz mene, kao da me nikada ne želi pustiti.
Koliko god da je jutros glumila da sam stranac, koliko god sam mislio da sam za nju prošlost, sad sam znao da me želi, sa svakim drhtajem njenog tijela dok smo postajali jedno. Znao sam da neću otići, nikud od nje, nikada više.
Nakon dugo vremena, probudio sam se sretan.
Sneno sam se protegnuo I ispružio ruku da je zagrlim, ali kraj mene nije bilo nikog…samo jastuk s njenim mirisom, odavao je da ono sinoć nije bio san.
Majke - Teške boje
Nastavlja se...
četvrtak, 01.03.2018.
2. Sjećanje
“D…Dobro jutro” procijedio sam drhtavim glasom, dok su se sekunde u mojoj glavi pretvarale u sate, dane, godine.
Kroz mene je krenula lavina sjećanja, emocija, davno potisnutih, skoro zaboravljenih.
Prije odlaska u svijet, život je izgledao puno drugačije iz moje perspektive. Bio sam mlad, nagal, pomalo bahat - cijeli komplet osobina potrebnih za uspješno upadanje u probleme, no kasnije o tome, vratimo se na Melitu…
Jedanaest godina ranije stajao sam u lokalnom noćnom klubu, u krugu ljudi koji su gledali. Sa čela mi je kapao znoj, pomješan sa krvi koja mi je klizila niz čelo… Turist koji je popio previše i “napadao" mi sestru ,sjedio je držeći se za glavu i psovao na talijanskom.
“Biži budalo, policija” viknuo je Marko koji se stvorio kraj mene, a ja sam krenuo prema toaletu i planirao pobjeći kroz stražnji prozor. Glava me bolila, a krvava odjeća mi je smrdila na pivu kojom me turist pogodio…
Ušao sam u toalet i na prozorskom staklu ugledao policijsku rotaciju koja je obasjavala cijelu prostoriju, baš kao u nekom filmu…”Sranje, tuda ne mogu”, pomislim i okrenem se oko sebe, kao da tražim rupu u koju ću pobjeći.
Lagano odškrinem vrata , vidim kako policajci razgovaraju sa talijanom i kreću prema toaletu u kojem sam se skrivao. Već sam počeo slagati pokajničku priču u glavi, kad se otvore vrata kabine i netko me povuče unutra.
Tada sam je prvi put ugledao… Izgledala je prekrasno, pod svjetlima policijske rotacije, pomalo nestvarno, duge, smeđe “ricave” kose koja joj je padala niz ramena, crnih očiju koje su na trenutak odavale osmjeh, a u drugom trenutku zabrinutost
“Ovdje nema nikog”, začujem glas policajca, “Sigurno je u kabini” odgovori mu drugi i stane kucati po vratima kabina u nizu.
“Ovo je ženski wc!” ,povikne ona, kad je zalupao na naša vrata “ Oprostite, tražimo nekog” odgovori policajac i izađe van.
Stajali smo bešumno, još neko vrijeme, gledajući se , a ona mi je maramicom pritisnula ranu iz koje je i dalje kapalo. Kad je prostorija prestala svijetliti plavo, a glazba u klubu se pojačala, znali smo da je sigurno.
Izašli smo iz kabine, a ja sam za svaki slučaj još jednom povirio kroz prozor i rekao “dozvoli da ti se zahvalim, da te počastim pićem”, okrenem se , a ispred mene nije bilo nikog, samo vrata koja su se lagano klatila.
Pogledao sam se u veliko ogledalo, nisam izgledao dobro, nikako, odjeća, lice i kosa bila su puna krvi, i nije bilo smisla da se takav vraćam u klub, mogao bih upasti u dodatne probleme.
Iskočim kroz prozor i krenem prema kući, a u glavi mi je kroz valove boli ostalo urezano to lice…
Nakon sna, tuša i dvije kave, doveo sam se u red. Rana na čelu ipak nije bila toliko velika.
Krenuo sam u bar gdje me dočekao izrugujući pljesak društva - “Evo frajera!” “Koji si ti lik” bili su samo neki od “duhovitih” komentara… Šutke sam sjeo i zapalio cigaretu. Marko se odmah našao kraj mene.
“Tko je ona cura od sinoć” , upitam ga?
“Koja cura?” Odgovori mi s osmjehom “ Što si i curu neku napao?” Doda…
Nitko je nije ni vidio, kako da je nađem?
Nisam bio raspoložen, odlučio sam otići kući.
Iz dvorišta se čuo veseli žamor djevojaka, sestri su došle prijateljice.
Nisam ih primjetio, ni pozdravio, sestra me mrko gledala, znao sam da je ljuta. Odlučio sam to ostaviti za kasnije. Zagubljen u svojim mislima, sjeo sam na kauč, a iza leđa mi se odjednom začuje “ Vidi vidi, moram priznati da si ljepši kad nisi krvav i pijan”
Nisam mogao vjerovati, stajala je ispred mene, ona, baš ona, u mom dnevnom boravku.
Trebalo mi je neko vrijeme da progovorim, jednostavno nisam mogao vjerovati…
Hvala ti za sinoć, spasila si me, istisnuo sam stidljivo… Ma ništa, odgovori ona, srećom sam te jučer vidjela i znala da si Nelin brat…
Melita je bila prijateljica moje sestre iz susjednog grada, počinjala je studij kod nas, i došla je s društvom par dana prije da upozna grad.
Ne treba ni spominjati, da smo nakon takvog prvog susreta, čim je doselila, vrlo brzo postali par. The par!
Bila je divna, upravo ono što ja nisam imao, što mi je falilo. Bila je kao melem za moj nagli karakter, naučila me strpljenju, pokazala mi da je život puno više od onog što sam ja mislio.
Počeo sam čitati , zajedno s njom učiti za fakultet, na kraju i sam , uz njenu pomoć upisao i završio. Vrlo brzo uselili smo skupa, počeo sam raditi , sve je izgledalo kao gotova stvar…sve do dana kad sam , normalno, zeznuo sve…
“Ne treba nam to , pa jesi ti normalan?!” vikala je na mene suznih očiju dok sam sjedio za laptopom i buljio u kartu Somalije.
Večer prije , posjetio nas je moj prijatelj iz djetinjstva, koji je već godinama radio za “security” firmu u somaliji i afganistanu, umreženu s mnogim europskim firmama, te mi ponudio dobro plaćen posao, na , doduše, rizičnom terenu, za početak, ali kasnije i u uredima po europskim i svjetskim prijestolnicama.
Bilo je teško boriti se s Hrvatskim životnim standardom, i mislio sam, otići pola godine-godinu, baš kao pomorci, i zaraditi dovoljno za svadbu, no Melita nije htjela ni čuti.
“Ali to će nas spasiti, zaradit ću nam za start!” Odgovorio sam, “ Koji start?? A što ako te vrate u kutiji?” Vrištala je dok su joj krupne suze klizile niz lice…
“ Za nas sam superman to učiniti” odgovorio sam joj, pomalo i zaokupljen tom idejom, ne samo radi novca, već i radi širenja vidika, novih iskustava, rasta u novom pogledu…
Danima su trajale svađe i rasprave oko toga.
“Čekaj me!” - “Neću!” - “Molim te!” - “Neću, nemoj ići!!” , postala je već konstanta naših razgovora… “Ako odeš, više se ne vraćaj!” Rekla mi je taj zadnji dan, dok je izlazila iz stana u posjet roditeljima.
Sjedio sam dugo taj dan, s napisanim mailom, mislio se da li kliknuti “Pošalji” ili ne… Klik…gotovo.
Volio sam Melitu, više od ičega, ali klica novih vidika već je debelo rasla u stablo u meni…
Čekat će me , uvjeravao sam se , dok sam spremao stvari, šest mjeseci će proći brzo.
Sljedećeg dana sam bio spreman. Avionska karta me čekala. Odlučio sam otići bez pozdrava. Javio sam se samo sestri i stricu, a Meliti sam napisao pismo, ne poruku, ne mail, nego pravo pismo, sa velikim slovima naslova “ČEKAJ ME” , i izašao.
Nastavlja se...
Oznake: uspomene, Dalmacija, odlazak
