Booklet

srijeda, 28.02.2018.

1. Evo me

What the f…

Prva je misao koja mi je prošla kroz glavu tog jutra…

Umjesto standardnog ,“lets come together” ,hita beatlesa, koji me iz mobitela budio svako jutro, zidove hladne sobe ispunio je zvuk zvona obližnje crkvice, a kroz prozor su dopirale zrake zimskog sunca.

Rastegnuo sam se zadovoljno ponavljajući u sebi otrcanu frazu iz američkih filmova “ Welcome to the first day of the rest of your life”.

Nakon deset godina lutanja europom i svijetom, pun iskustva, ponešto novaca i puno nostalgije, vratio sam se doma, u svoj mali dalmatinski raj sa čvrstom odlukom da ovaj put ostajem za stalno.

Kuća je bila hladna, zapuštena….praktički nitko, otkad roditelja nema, tu nije živio. Otvorio sam “škure” , i svjetlost dana zaigrala je po prašnjavim stalažama, starim očevim knjigama, fotografijama obitelji. Stajao sam nekoliko trenutaka, gledajući u te slike, a moje sjećanje prekinulo je glasno lupanje na ulaznim vratima.

Otvorio sam I ugledao stričevo naborano lice kako bijesno gleda “neznanca” koji je “noću upao u poštenu kuću”. Iz bijesa, izraz njegova lica, na trenutak, prešao je u iznenađenje, zatim u široki, srdačni osmijeh. “A ti si, lupežu”, nasmijao se i zagrlio me čvrsto “ Pogledaj se, isti si ćaća” povikao je , zatim mu se, na trenutak lice rastužilo, sjećajući se brata kojeg više nema…no tuga nije trajala dugo, davno je to bilo. Već par trenutaka kasnije, sjedili smo u njegovoj toploj “kužini”, i uz kavu rastresali sjećanja.

“Koliko ostaješ, što planiraš?” upitao me.

“ Za početak , dovesti kuću u red, triba negdi i živiti ” odgovorim mu , odlučan , već danas započeti posao oživljavanja starog kamenog zdanja.

Na licu mu je zaigrao osmjeh, “Oho, prošla te skitnja!! Neka, neka!!!” Uskliknuo je shvativši da ne planiram više ići….”Samo , ima tu posla” rekao je i pogledao kroz prozor prema dotrajaloj fasadi mog doma.

“Ima, malo po malo” odgovorim mu, svjestan da me čeka veliki posao, i ustajući i krenem prema vratima.

Već idući trenutak , hodao sam starim ulicama grada, puno je bilo promjena kroz desetljeće, ali i dalje sam u svemu vidio sjećanja……bio sam uzbuđen, sretan i odlučan.

“Eeeej, di si ti, moga si se i javit da stižeš?!” začuo sam glas sa druge strane ulice, i ugledao Markovo nasmijano lice. Stari prijatelj išao je prema meni glumeći uvrijeđenost na nasmijanom licu.

"Evo me!", odgovorim mu , sretan što ga vidim.

Nakon srdačnog pozdrava sjeli smo na kavu u "onaj naš" mali “kvartovski” lokal.

“Znači sređuješ kuću, a šta ćeš raditi” znatiželjno me upita marko vrteći žličicu u rukama…

“ Ne znam još” odgovorim mu i ispuhnem dim “ Za sad sam dobar, a kasnije…snaći ću se” nastavim smireno…

“A jesi već vidija…M…” započne rečenicu i zastane, zbunjeno gledajući preko mog ramena….

“Dobro jutro” začujem glas koji bi prepoznao između milijuna ….Okrenem se I osjetim kako gubim tlo pod nogama. Sto puta ranije, izvrtio sam taj scenarij u glavi, sa sto različitih ishoda, mislio sam da sam spreman, ali nisam bio…

Ispred mene je stajala ona… Baš kao onog dana...

Nastavlja se ...

Oznake: Dalmacija, more, povratak

28.02.2018. u 15:11 • 8 KomentaraPrint#

Prolog...Tamo di je sve...

(Prvi post je prebačen s drugog blog servisa)

Kako započeti ?

Koju temu odabrati? Kako objasniti nepoznatom čitatelju, sve ono što stoji u meni, ono što treba izaći... Kako napisati dovoljno, ni premalo ni previše...

Probat ću....oprostite ako ne znam standarde bloga; ni ne želim ih znati....želim samo pisati sve ono što vidim , čujem i osjetim sad kad sam došao nazad, kad sam se vratio u najljepši dio svoga svemira...

Scena kojom sam želio početi ovaj blog, za mene je važna, urezana u najdublji kut duše....

Dugo sam vremena proveo "vani" ; daleko od svega što znam, trudio se i radio, sa samo jednom mišlju....vratiti se.

Znam da je danas moderno ići u drugom smjeru, otići u potragu za boljim, plaćenijim, kulturnijim, ali ja više neću , ne želim, ne mogu.

Stajao sam , nakon dugo vremena, malo ispod svetog Roka, i gledao. Nije me smetala hladnoća, ni udari bure koji pjene površinu mora. Povukao sam zadnji dim cigarete i zaljubljeno gutao posljednje zrake zimskog sunca koje je lagano zalazilo...

Sunca Dalmacije, doma...

Teško je objasnit emocije koji nastaju nakon 10 dugih godina ( sa ponekim rijetkim dolaskom ali nikad konačnim)...

Znam da izgleda pomalo patetično, znam da se od sunca mora i ljubavi ne živi, ali opet....istina je...svaka pisma, svaka izjava da "srce oće izletit kad se spuštaš doli". Je, istina je.

Srce mi je luđački udaralo , noge se tresle...još samo par kilometara i evo me tu, pod zidinama starog grada, pred toliko sanjanim kamenim pločama , pred maslinama, pred morem, pred didovom kućom...

Hah, cinik u meni i dalje ne vjeruje da sam istipkao ovo, pomalo zvuči kao isfurana Mladenova pjesma u pijane zore... ali stvarno je tako......

Dajem joj novu šansu, a kako i ne bi, kad je prekrasna, najlipša, ljepša od svake koju sam vidio u velikom svijetu, koliko god da sam želio otići ( a želio sam svim srcem).... ipak ne mogu bez nje, bez najljepšeg kuta svijeta, koliko god da bude teško....a koliko će biti...

Ne znam...pisat ću

Toliko za sada...


28.02.2018. u 15:07 • 2 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>



  veljača, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Samo pišem...

Linkovi

Email

rescript1911@gmail.com