Booklet
srijeda, 28.02.2018.
Prolog...Tamo di je sve...
(Prvi post je prebačen s drugog blog servisa)
Kako započeti ?
Koju temu odabrati? Kako objasniti nepoznatom čitatelju, sve ono što stoji u meni, ono što treba izaći... Kako napisati dovoljno, ni premalo ni previše...
Probat ću....oprostite ako ne znam standarde bloga; ni ne želim ih znati....želim samo pisati sve ono što vidim , čujem i osjetim sad kad sam došao nazad, kad sam se vratio u najljepši dio svoga svemira...
Scena kojom sam želio početi ovaj blog, za mene je važna, urezana u najdublji kut duše....
Dugo sam vremena proveo "vani" ; daleko od svega što znam, trudio se i radio, sa samo jednom mišlju....vratiti se.
Znam da je danas moderno ići u drugom smjeru, otići u potragu za boljim, plaćenijim, kulturnijim, ali ja više neću , ne želim, ne mogu.
Stajao sam , nakon dugo vremena, malo ispod svetog Roka, i gledao. Nije me smetala hladnoća, ni udari bure koji pjene površinu mora. Povukao sam zadnji dim cigarete i zaljubljeno gutao posljednje zrake zimskog sunca koje je lagano zalazilo...
Sunca Dalmacije, doma...
Teško je objasnit emocije koji nastaju nakon 10 dugih godina ( sa ponekim rijetkim dolaskom ali nikad konačnim)...
Znam da izgleda pomalo patetično, znam da se od sunca mora i ljubavi ne živi, ali opet....istina je...svaka pisma, svaka izjava da "srce oće izletit kad se spuštaš doli". Je, istina je.
Srce mi je luđački udaralo , noge se tresle...još samo par kilometara i evo me tu, pod zidinama starog grada, pred toliko sanjanim kamenim pločama , pred maslinama, pred morem, pred didovom kućom...
Hah, cinik u meni i dalje ne vjeruje da sam istipkao ovo, pomalo zvuči kao isfurana Mladenova pjesma u pijane zore... ali stvarno je tako......
Dajem joj novu šansu, a kako i ne bi, kad je prekrasna, najlipša, ljepša od svake koju sam vidio u velikom svijetu, koliko god da sam želio otići ( a želio sam svim srcem).... ipak ne mogu bez nje, bez najljepšeg kuta svijeta, koliko god da bude teško....a koliko će biti...
Ne znam...pisat ću
Toliko za sada...
