Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 15.11.2016.
Ann Patchett: "Trk"
Nakon „Bel Canta“, u biblioteci Zlatka Crnkovića kao pedeset i šesti naslov našao se i drugi roman autorice Ann Patchett pod naslovom „Trk“ (u izvorniku: „Run“). Radi se o obiteljskoj priči koja mi je tek slučajno došla pod ruku, i koju sam ustvari dugo čitala, misleći da me se neće dojmiti, iako tek sad uviđam da mi njezini dijelovi još uvijek pomalo odzvanjaju glavom.
U središtu je radnje jedna neobična, okrnjena obitelj, sastavljena od oca, umirovljenog političara, po imenu Bernard Doyle (a po nacionalnoj pripadnosti Irca) i njegove dvojice posvojenih sinova afroameričke rase, Teddya i Tipa. Naime, kad je Doyleova supruga Bernadette bila živa, htjela je imati veliku obitelj, ali osim sina Sullivana nisu mogli imati više djece, stoga su posvojili male crne dječake – prvo jednoga, a onda zbog toga što je na tome inzistirala njihova biološka majka, i drugoga. U međuvremenu je Bernadette umrla, dječaci su odrasli, Sullivan je u bavljenju humanitarnim radom odselio u Afriku, a Doyle je bdio nad svojom djecom želeći za njih velike stvari. Stoga nije bio zadovoljan što je Tip umjesto politike, prava ili medicine izabrao ihtiologiju (znanost o ribama), a Teddy je pod utjecajem majčinog brata, svećenika Sullivana, razmišljao o Katoličkoj crkvi.
No uobičajeni tijek stvari za obitelj Doyle se mijenja nakon što Tipov život spasi nepoznata crnkinja podmetnuvši svoje tijelo pred jureći auto nakon Tipovog neopreznog stajanja na cestu. Sama, nakon što joj majku (i Tipa) odvozi vozilo hitne pomoći, ostaje dvanaestogodišnja djevojčica, njezina kćer. Doyle preuzima brigu o djevojčici, Sullivan se nenadano vraća iz Afrike i cijela situacija postaje prilično zbrkana, posebno kad čitatelj dozna da su djevojčica i njezina majka dugo živjele u blizini Doyleovih i znale sve o životima dječaka.
Iako ovakvo prepričavanje fabule može stvoriti dojam da se radi o kaotičnom i dinamičnom romanu, ova je knjiga ustvari introspektivna – promatrajući iz pozicija jednog po jednog lika, otkrivajući njihove intimne želje i težnje, njihove karakterne osobine i njihove načine razmišljanja, autorica uspijeva dočarati obiteljski život kakav on doista jest, sa svim svojim manama i vrlinama, s razočaranjima u svoje najbliže i u želje koje imamo za njih.
Čudna neka priča, moram priznati, priča kakvu zaista ne znam kome bih preporučila, ali tko god je dohvati u ruku, ostat će iznenađen.
Oznake: ann patchett, trk, zlatko crnković, obitelj, obiteljski odnosi, Roditelji i djeca
četvrtak, 21.11.2013.
In memoriam Zlatko Crnković
Ja vjerojatno nisam prva osoba koja bi bila pozvana nešto reći o našem prevoditelju i književnom uredniku Zlatku Crnkoviću, zato se i nisam gurala u prve redove dok je trebalo riječima obilježiti njegov život u povodu njegove smrti dana 05. studenog ove godine.
Međutim, unatoč nepozvanosti, osjećam obvezu da i sama, kao čitatelj, nešto kažem o knjigama stranih književnosti koje je kroz generacije činio dostupnima čitateljskoj publici na ovim prostorima. U tom smislu svakako valja spomenuti biblioteku HIT Nakladnog zavoda Znanje, biblioteku ITD, biblioteku Evergrin, pa i Algoritmovu biblioteku „Zlatko Crnković vam predstavlja“ s oko pedeset predstavljenih naslova.
Mislim da sam opsežnost njegovog prevoditeljskog i uredničkog rada najbolje spoznala čitajući njegovu zbirku eseja „Knjige mog života“, objavljenu 1998. godine, u kojoj je opisao knjige koje je prevodio i uređivao za navedene biblioteke (LINK).
S Algoritmom je Crnković počeo surađivati nakon što je preveo trilogiju „Gospodar prstenova“ (upravo u tom prijevodu sam je i ja prvi put čitala). Sjećam se da su neki prigovarali Crnkovićevim prevoditeljskim odlukama u „Gospodaru prstenova“, ali ja mu to nisam značajnije zamjerila, vjerojatno i stoga što se kroz godine u kojima sam čitala druge njegove izbore iz biblioteke „Zlatko Crnković vam predstavlja“, pokazalo da se radi o uredniku gotovo nepogrešiva ukusa – njegova je urednička deviza bila „literarna vrijednost + komunikativnost“, zbog čega je svaka od biblioteka koje je uređivao jamčila kvalitetu. Dakle, sve i da vam se u cijelosti nije svidio naslov kojega ste odlučili čitati, niste mu mogli poreći književnu vrijednost niti je bilo moguće da se radi baš o potpunom promašaju, već je vjerojatno bila riječ da vam u nekom trenutku čitateljskog iskustva neki naslov nije sasvim legao, no to se teško moglo pripisati Zlatku Crnkoviću kao uredniku.
Konačno, dodajem da je hrvatsko izdavaštvo izgubilo dragocjenu ličnost kad je izgubilo Zlatka Crnkovića, pa je sreća u nesreći da je nasljeđe koje je ostavio iza sebe toliko bogato da može učinkovito ublažiti posljedice ovoga gubitka.
Intervju sa Zlatkom Crnkovićem
Oznake: zlatko crnković
nedjelja, 17.02.2013.
Zlatko Crnković: "Knjige mog života"
Prevoditelj, slavni urednik još slavnije biblioteke HIT nakladničke kuće Znanje... svi znaju sve o Zlatku Crnkoviću, jer je bio neumoran kulturni radnik čitavog svog radnog vijeka. U knjizi „Knjige mog života“ objedinio je sve što je pisao o knjigama, prevoditeljima i piscima u različitim tiskovinama, poput Zagrebačkog TRG-a ili Vijenca, kao i tekstove s pojedinih posebnih prigoda, poput promocija knjiga ili autora. Naslov je preuzet od autorova omiljenog pisca Henrya Millera, koji je na jednak način zapisao sva djela koja su obilježila njegov život.
Ova se knjiga može čitati na više načina: kao katalog djela koja je preveo, uredio ili objavio Zlatko Crnković (postoji tu niz sjajnih preporuka za čitanje), kao podsjetnik na prevoditelje, učitelje i pisce koji sad, nakon dvadeset, trideset ili pedeset godina možda ne bi bili više niti notice u hrvatskom izdavaštvu, a on je smatrao važnim da se njihovo postojanje i djelovanje na neki način zabilježi za buduće generacije.
Dakako, važni su tu i dojmovi Zlatka Crnkovića o stanju u industriji knjige i izdavaštva u Hrvatskoj od početka osamostaljenja, pa mogu reći da se slažem s njim po dva važna pitanja – prevoditelj književnih tekstova mora posjedovati određenu slobodu u prevođenju i mora toliko dobro poznavati duh stranog jezika kako bi ga mogao prilagoditi duhu jezika na koji prevodi, u konkretnom slučaju, hrvatskog jezika. Isto tako, slažem se s njim i kad govori o nasilnom pohrvaćivanju prijevoda koje se događalo nakon osamostaljenja – tu se spominje prijeporni Brodnjakov „Razlikovni rječnik“, za kojega je Crnković na brojnim primjerima pokazao da je manjkav, odnosno“da nije Sveto pismo“.
Ono što se i Crnkoviću, doduše, ponekad zamjera, koliko čujem pričati po kuloarima, jest da se latio prijevoda Tolkiena, i u tome pomalo i pretjerao, prevevši i osobna imena. Međutim, i za to postoji objašnjenje:
A tko se maća laća...
Oznake: zlatko crnković, knjige mog života
