Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

četvrtak, 18.06.2015.

Robert Galbraith: „Zov kukavice“

Ako se dosad pri čitanju ovog bloga nismo dogovorili, sad ćemo to reći: nećemo si ništa tajiti. Zato već u drugoj rečenici otkrivam nešto što možda niste znali (ali ako ste književni sladokusci kakvima se predstavljate rodbini i prijateljima, a posebno neznancima, bile su vrlo male šanse da ovu informaciju niste već prije čuli): Robert Galbraith je pseudonim književnice J. K. Rowling, najpoznatije po serijalu romana o dječaku-čarobnjaku Harryu Potteru, koja je nakon tog sedmodijelnog remek-djela za djecu, napisala i roman „Prijevremeni izbori“, a sada, pod pseudonimom, objavila je još i krimiće „Zov kukavice“ i „Dudov svilac“.

Odmah u glavu idem i s drugom važnom objavom: meni su se oba njezina romana ludo svidjela (za razliku od mračnog Nesboa kojega sam čitala sto gladnih godina) – trebalo mi je cirka tri dana da pročitam oba. No u ovom postu više o „Zovu kukavice“, a u idućem o „Dudovom svilcu“.

Radnja „Zova kukavice“ odvija se u Londonu, a okidač za njezin početak je pad u smrt slavne tamnopute manekenke Lule Landry s balkona njezina stana u Mayfairu. Događaj je londonska policija vrlo brzo okvalificirala kao samoubojstvo, ali taj odgovor nije zadovoljavajući za njezinog brata, bogatog odvjetnika Johna Bristowa. Da bi potvrdio svoje sumnje, on odlučuje angažirati prilično živopisnog privatnog detektiva Cormorana Strikea, metar i devedeset visokog kornvolskog diva sitno kovrčave tamne kose, koji je kao bivši vojni policajac izgubio potkoljenicu u Afganistanu, ali je u vojsci stekao i neke prilično korisne vještine zbog kojih sada pokušava skrpati egzistenciju prateći nevjerne supruge.

Strikea na početku radnje zatječemo upravo u trenutku kad se naprasno upoznaje sa svojom novom privremenom tajnicom Robin Ellacot, skladnom plavušom čije su ambicije veće od zaposlenja u kadrovskoj tvrtki za koju se kandidirala za stalan posao, i čiji zaručnik Matthew, knjigovođa u jednoj londonskoj tvrtki, djeluje kao totalni bezveznjak. Upravo u tom trenutku, Strike razvrgava dugogodišnju burnu vezu sa svojom zaručnicom Charlotte.

Što mi se sve svidjelo? Definitivno simpatični glavni junaci – i Strike i Robin su živopisni, uvjerljivi i u stotinjak prvih stranica čitatelju neizbježno prirastaju srcu. Na drugom mjestu je pitomost radnje: iako se radi o otkrivanju zločina, čitatelj nema mučan dojam jer nije suočen s pretjerivanjem u opisivanju prizora masakra i krvi, već je fokus usmjeren na ono najbolje u britanskom krimiću (pri čemu mislim na Agathu Christie i Arthura Conana Doylea) – na rješavanje zagonetki kroz dedukciju, na nadmudrivanje s protivnikom, na inteligenciju i domišljatost, zbog čega je J. K. Rowling sačinila zbilja lijep hommage takvoj književnoj tradiciji.

Jasno, neki mogu tvrditi da je informacija o pravom identitetu pisca Roberta Galbraitha bila prilično proziran marketinški trik koji je pridonio nagloj popularnosti romana „Zov kukavice“, ali čini mi se da bi mi roman bio jednako simpatičan i da to nije bio slučaj (konačno, roman je objavljen 2013. godine, a evo mene, hvatam ga u ruke tek dvije godine poslije, tako da se zaista ne može reći da sam popustila medijskom pritisku).

Naravno da me stoga prilično začudila reakcija nekoliko komentatora na mom blogu (potaknutih postom blogerice Ina's Playground) od kojih sam u posljednje vrijeme čula da su ovi romani dosadni i da su teško čitljivi, jer sam doista i jedan i drugi pročitala skoro u dahu, pa mi na kraju valja zaključiti da je pitanje ukusa u knjigama toliko delikatno, da je zaista teško bilo kome nešto sa sigurnošću preporučiti i bilo koga uputiti u nekom smjeru. Ipak, zbog onih kojima će se ova knjiga svidjeti – „Zov kukavice“ svesrdno preporučujem.

Oznake: robert galbraith, zov kukavice, j.k.rowling, agatha christie, arthur conan doyle, Velika britanija, cormoran strike

18.06.2015. u 09:57 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 16.06.2015.

Romain Puertolas: „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“

Danas ću vas počastiti prikazom knjige dugoga naslova, francuskog pisca Romaina Puertolasa, autora mlađe generacije (rođen je 1975. godine u Montpellieru) kao sin Španjolca i Francuskinje. Bio je policijski službenik i carinik na francuskoj granici, te se specijalizirao za sprječavanje prelazaka ilegalnih imigranata. Taj je posao napustio nakon što je romanom „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“ stekao slavu. Od 2008. godine snima Youtube video-uratke kojima raskrinkava trikove najvećih svjetskih mađioničara.

(sve ove podatke pronašla sam na Wikipediji, jer ne vjerujem biografskoj bilješci na koricama hrvatskog prijevoda, s obzirom da nikakve podudarnosti s tekstom s Wikipedije nisam našla).

Roman „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“ je priča o životnom putovanju 38-godišnjeg fakira Adžatašatrua Isomikija Patela iz Radžastana, koji odlazi u Pariz radi nabavke kreveta s čavlima iz Ikee, slučajno završava u ormaru koji se treba prevesti u Veliku Britaniju, i tako započinje njegovo čudnovato putovanje kroz niz europskih država, u kojima upoznaje različite likove i stječe spoznaje koje mu otvaraju oči i obvezuju ga na to da postane bolja i potpunija osoba.

Pritom je najzanimljiviji i najvažniji moment ustvari autobiografski, s obzirom da fakir, izlazeći iz ormara u kamion koji ga prevozi, susreće skupinu sjevernoafričkih ilegalnih imigranata, kojima je cilj domoći se Velike Britanije kako bi mogli svojim obiteljima, koje su teškom mukom skupile novac da ih pošalju u „lijepe krajeve“, uzvratiti pruženu pomoć. Najžalosnije i najzačudnije od svega jest što vlastima zemalja koje u koje emigriraju, ako ih uspiju uhvatiti, uopće nije stalo kamo će ih vratiti, bitno im je samo da ih se riješe i da ilegalci prestanu biti njihov problem.

Najbolnija stvar koja mi se dogodila tijekom čitanja ovog romana je doista stravičan i nimalo duhovit prijevod – ne znam jeste li primijetili kako se glavni junak naziva „Isomiki Patel“ – u engleskom prijevodu je to, primjerice „Oghash Rathod“. Knjiga obiluje humorom iz „Naše male klinike“, koja je nastala nespretnim prijevodima imena iz francuskog izvornika, odnosno engleskog prijevoda. Zbog navedenog, doista nisam mogla uživati u prilično bedastoj i laganoj knjizi, stvorenoj za plažu, koja je zbog svog teksta i jezika čak stvorena i za dječje uši. Ako ste unatoč mom upozorenju odlučili pročitati ovaj roman, preporučujem izvornik ili nešto vještiji prijevod.

Oznake: romain puertolas, neobično putovanje fakira koji je zaglavio u ikein, IKEA, ilegalni imigranti, Francuska, Velika britanija, humor

16.06.2015. u 17:58 • 1 KomentaraPrint#

petak, 27.06.2014.

Julian Fellowes: "Prošlo nesavršeno vrijeme"

Pobožno pratim sve što je Julian Fellowes napravio i zbog čega je postao popularan u posljednje vrijeme. Seriju „Downton Abbey“. Nedavno objavljeni roman „Snobovi“. A sad i roman „Prošlo nesavršeno vrijeme“.

(za neupućene, radi se o scenaristu i idejnom tvorcu „Downton Abbeya“ serije koja je nagrađena Emmyem i „Gosford Parka“, koji je nagrađen Oscarom, britanskom autoru srednje generacije koji u posljednje vrijeme uživa u svjetlima reflektora i svojim romanima, od kojih su spomenuta dva objavljena i kod nas)

Mislim da mi je Zlica rekla da joj se „Prošlo nesavršeno vrijeme“ sviđa više od „Snobova“, a nakon čitanja „Prošlog nesavršenog vremena“, mislim da se moram složiti s njom. Mnogo obimniji, ali puno zanimljiviji, roman „Prošlo nesavršeno vrijeme“ prati pripovjedača, sredovječnog pisca koji je kao mladić u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća bio dio britanske visoke klase, i koji se kroz tijek romana u sjećanju i druženju s bivšim prijateljima prisjeća svoje mladosti, a sve na nagovor svog bogatog umirućeg prijatelja Damiana Baxtera, koji je tih istih šezdesetih godina bio pretendent, skorojević koji se silom želio probiti u to isto visoko društvo, da bi ga krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, ogorčen, posve napustio.

Zanimljiv je odnos između pripovjedača i njegovog nekadašnjeg prijatelja, s kojim je na četrdeset godina raskinuo sve odnose:

„Ali već sam na prvi pogled prepoznao od koga je pismo. Rukopis na omotnici bio je poznat, ali promijenjen, kao lice omiljena djeteta nakon što godine na njemu ostave nemilosrdan trag. Usprkos tome, do toga jutra, ako bih na njega uopće i pomislio, ne bih vjerovao da ni išta na svijetu moglo navesti Damiana da mi piše. Ili ja njemu. Moram odmah napomenuti kako nisam bio uvrijeđen tom neočekivanom pošiljkom. Ni najmanje. Uvijek je lijepo kada ti se javi stari prijatelj, ali u mojoj dobi još je zanimljivije kada ti se javi stari neprijatelj. Neprijatelj ti, za razliku od prijatelja, može priopćiti nešto što ni sam ne znaš o vlastitoj prošlosti. Premda mi Damian nije bio aktivni neprijatelj, bio je bivši prijatelj, što je ,dakako, mnogo gore. Razišli smo se u svađi, u trenutku divljega, neobuzdanog bijesa, hotimično raspuhanog vrućinom spaljenih mostova, nakon čega smo otišli svaki svojim putem i nikada nismo ni pokušali ispraviti počinjenu štetu.“


Međutim, Damian priziva svog bivšeg prijatelja s posebnom svrhom: na samrti je, nikad nije postao otac djeteta u braku jer je u ranoj odrasloj dobi prebolio zaušnjake, ali zna da je u svojoj aktivnoj debitantskoj sezoni postao otac jednog izvanbračnog djeteta koje je sada odrasla osoba, odgojena među pripadnicima britanske visoke klase, zbog čega Damian moli svog prijatelja, koji još uvijek ima veze s istim ljudima s kojima se družio u svojoj mladosti, da otkrije koja od dama iz plemenitaškog društva krije sramnu tajnu o očinstvu svoga djeteta.

Kroz ovaj roman, ocrtava nam se sasvim drugačija predodžba o mladosti u šezdesetima, koju obično promatramo kroz prizmu odrastanja hipi-generacije; pa iako se hipi-revolucija dogodila u šezdesetima i u Velikoj Britaniji, ipak je postojao određeni broj finih mladića i djevojaka koji su se zabavljali na način na koji su im to roditelji sugerirali, koji su u svojoj mladosti debitirali u društvu, odnosno bili prezentirani na balovima i na mondenim večerama. Stoga, o hipi-generaciji u ovom romanu neće biti niti riječi, već o odrastanju onih koje je seksualna revolucija posve mimoišla.

Iskustvo čitanja ovog romana je sve u svemu bilo izrazito zabavno, humor u njemu je sveprisutan, ali prilično pitom i suptilan, iz čega se vidi da autor sa simpatijama progovara o generaciji kojoj pripada. Stoga, radi se o lako čitljivom, pitkom štivu kojim ćete svakako uspješno prekratiti vrijeme u kišovito-ljetnim danima koji dolaze.

Oznake: julian fellowes, prošlo nesavršeno vrijeme, damian baxter, Velika britanija

27.06.2014. u 09:49 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< rujan, 2022  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com