Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 15.09.2015.
Sue Townsend: „Adrian Mole: Godine cappuccina“
Kao prvo – vratila sam se nakon dvomjesečnog izbivanja! Kako neki od vas znaju, a drugima sam dala naslutiti, bila sam odsutna kako bih prvo rodila, a zatim naučila biti majka sada već šestotjednoj djevojčici, što je uloga koja će se, kako sam već shvatila, pokazati jednom od najvažnijih u mom životu (stoga vjerujem da mi nećete zamjeriti ovo skoro dvomjesečno odsustvo s bloga).
Također, kao što ste također vjerojatno mogli naslutiti, u tom muzičkom intermezzu nije bilo baš previše vremena za čitanje, s obzirom na bdijenja, plakanja i mijenjanja pelena, ali sam ipak jedan naslov uspjela prošvercati da bih ostala u toku. Riječ je o knjizi iz naslova, dijelu jednog od mojih najdražih humorističkih serijala, i to štivu iz pera autorice Sue Townsend o Adrianu Moleu.
„Godine cappuccina“ kronološki prethode „Izgubljenim dnevnicima“ i odnose se na 1997. i 1998. godinu – godine su to koje su obilježene tragičnom smrću princeze Diane i Dodija al Fayeda u prometnoj nesreći, velikom pobjedom laburista pod vodstvom Tonya Blaira i polaganim razočaranjem britanske nacije u vodstvo koje se trebalo pokazati revolucionarnim.
Za Adriana Molea su pak „godine cappuccina“ godine u kojima postaje višestruki otac, televizijski kuhar i autor kuharice, te u kojima ponovno otkriva da je njegova ljubav prema Pandori i dalje nesuđena. Naime, sjećate li se Sharon Bott s kojom je Adrian imao kratku aferu odmah nakon srednje škole? Ispada da je plod te afere sada dvanaestogodišnji dječak po imenu Glenn, koji očajnički žudi za očinskom figurom u svom životu? No ne i samo to: Adrian je iz braka s Nigerijkom Jo Jo dobio sina Williama, koji u trenutku radnje ovog dijela dnevnika ima tri godine i živi s Adrianovim roditeljima Pauline i Georgeom i njegovom sestrom Rosie (obitelj ima vlastitu krizu s obzirom da Rosie u svojoj petnaestoj godini proživljava buran pubertet, George je u depresiji zbog impotencije, a Pauline se upušta u istraživanje nešto zelenijih pašnjaka, ako se razumijemo).
I dalje se zabavljam čitajući Adriana Molea – iako čitam napreskokce, iako je vrsta humora istovjetna u svakom nastavku otkad sam bila dijete pa do sada, iako je možda ovaj nastavak već izgubio na suvremenosti (s obzirom da je prošlo dobrih 18 godina od događaja koje opisuje) – meni kod Adriana Molea ništa ne smeta. No, dopuštam da sam subjektivna. I naravno da uvijek preporučujem.
(sada čitam „Zvjezdanu prašinu“ Neila Gaimana, pa se nadam da ću uskoro moći izvijestiti i o tome, ali nemojte očekivati ekspresnu brzinu)
Oznake: sue townsend, adrian mole, godine cappuccina, neil gaiman, zvjezdana prašina, princeza diana, tony blair, laburisti
petak, 28.11.2014.
Sue Townsend: „Adrian Mole na pragu zrelosti“
Tema mog prošlog posta bio je roman iste autorice, naslovljen kao „Adrian Mole: Godine divljine“, a sad se vraćamo dalje u prošlosti, jer Adrian Mole je nakon „Tajnog dnevnika“ i „Novih jada“ nužno morao biti i „na pragu zrelosti“.
Ovo je, ako se ne varam, najkraći roman iz serijala, ali obuhvaća značajno vremensko razdoblje – od prosinca 1984. godine do srpnja 1989. godine. Ipak, s obzirom na duljinu, izdanje ovog romana (kako u biblioteci Hit Znanja, tako i u nedavnom reizdanju Mozaik knjige) obuhvaća i druga dva tematski nepovezana dnevnika – jedan je dnevnik same autorice Sue Townsend s putovanja u Majorcu, a drugi je dnevnik nepoznate djevojke po imenu Margaret Hilda Roberts, koji je pronađen u jednoj kuharici na sajmu rabljene robe (kako saznajemo iz uredničke opaske – Roberts je djevojačko prezime Margaret Thatcher, koju je Sue Townsend obilato „opjevala“ i u dnevnicima Adriana Molea).
No vratimo se mi Adrianu Moleu – od 1984. do 1989. godine, Adrian je, redom: proslavio božićne blagdane u krugu obitelji, s gospodinom Ivanom Braithwaiteom posjetio Moskvu, osvojio nagradu za najbolji esej s temom zrakoplovnih putovanja, dopisivao se s Barryem Kentom koji je završio u zatvoru jer je pijan zakačio nečiju živicu, zaljubio se u vojvotkinju Sarah Ferguson, napustio roditeljski dom u korist suživota sa Sharon Botts i njezinom obitelji, te konačno završio u Ministarstvu okoliša. Cijelo to vrijeme pratila ga je prilično loša sreća, često izazvana i njegovim potpunim nerazumijevanjem svijeta i ljudi.
Ono što me mrvicu zasmetalo, moram priznati, jest da mi se učinilo da je prijevod... drugačiji. Nije lošiji od prijevoda kojega se sjećam iz izdanja Znanja, ali mi se čini da to nisu iste riječi, odnosno isti izrazi kojih se sjećam (a tijekom odrastanja ja sam ovu knjigu pročitala barem dvadesetak puta). Međutim, dopuštam i da je pamćenje, ma koliko god puta ja pročitala knjigu, varljivo, pa nemojte ovoj mojoj primjedbi (a pogotovo ako nikad niste čitali Adriana Molea, tada vam to ništa ne znači) pridavati preveliko značenje.
S obzirom da se ove godine slavi trideseta obljetnica od početka objavljivanja dnevnika Adriana Molea, predlažem vam da i sami obilježite obljetnicu čitajući barem jedan, ako ne i sve od njegovih dnevničkih umotvorina.
Oznake: sue townsend, adrian mole na pragu zrelosti
srijeda, 26.11.2014.
Sue Townsend: „Adrian Mole: Godine divljine“
Kao što već rekoh u prošlom postu, u nekoliko sam se proteklih čitanja vraćala u svoje dobre stare dječje dane, obnavljajući u sjećanju knjige koje sam čitala i koje su mi bile važne tijekom odrastanja.
Vjerojatno nije tajna da je Adrian Mole jedan od likova koji su mi najviše prirasli srcu u tim godinama. Kako se ove godine proslavlja trideseta obljetnica nastanka i objavljivanja romana o tom pompoznom i istovremeno otkačenom britanskom momku, obnavlja se interes za njegovo čitanje, a osobito me vesele nova, redizajnirana izdanja većine romana, koja su izašla u nakladi Mozaik knjige (prije nekoliko desetaka godina, izdanja koja sam ja čitala izdalo je Znanje, odnosno njihova biblioteka Hit).
„Godine divljine“ su roman koji mi je najmanje poznat iz razdoblja odrastanja Adriana Molea – radi se o razdoblju od 1991. do 1992. godine, nakon završetka obveznog školovanja, kad Pandora odlazi na studij jugoslavenskog, ruskog i kineskog, a Adrian se, pošto su mu ocjene na maturi bile katastrofalne, a roditelji mu nisu bili u stanju priuštiti studiranje, nužno mora zaposliti. Na početku tog dnevnika srećemo Adriana koji živi s Pandorom i njezinim prvim suprugom, biseksualcem po imenu Julian Twyselton-Fife. No kod nje je u igri i afera sa sveučilišnim profesorom.
Adrian pak radi kao referent u Ministarstvu okoliša, prekinuo je svoju neobičnu ljubavnu vezu sa Sharon Botts, njegovi majka i otac su razvedeni, a majka se udala za bivšeg stanara kojemu je iznajmila Adrianovu sobu, i sve skupa je jedan veliki košmar u kojemu Adriana ipak ne napušta čežnja za književnom slavom, iako ga s BBC-a i dalje neprestano odbijaju, a dugu i mračnu sjenu na njegove sporadične nastupe na radiju baca i Barry Kent, njegov nekadašnji mučitelj iz osnovne škole, koji ubrzano stječe zvjezdani status romanom prvijencem.
Već u ovom dijelu čitatelj može uočiti da će Adrian osjetiti posljedice lošeg gospodarenja novcem (koje se itekako dobro osjete u „Oružju za masnovno uništenje“ i „Nemoćnim godinama“), ali s pozitivne strane, ljubavni aspekt života će mu se ubrzo, pa makar i na određeno vrijeme, ponešto poboljšati, a na kraju romana čini se da i književne težnje postaju barem malo ostvarivima, ili bar lakše zamislivima.
Oznake: sue townsend, adrian mole, godine divljine, pandora braithwaite, barry kent
utorak, 29.04.2014.
Uz tužne vijesti o rastanku s najdražim piscima
Ovu su godinu obilježile smrti nekih od mojih najdražih pisaca: Sue Townsend je umrla sredinom travnja u dobi od 68 godina nakon kratke bolesti. Stvoriteljica serije romana o Adrianu Moleu osim ovog nespretnog junaka, napisala je i kod nas je popularan, kod nas nedavno preveden roman „Žena koja je legla u krevet na godinu dana“.
Osim nje, u istom tjednu umro je i jedan od najpoznatijih kolumbijskih romanopisaca i novelista, Gabriel Garcia Marquez, i to u dobi od 87 godina. Marquez je zasnovao i stvarao u književnom smjeru fantastičnog realizma, a iza sebe je ostavio sijaset romana i novela, od kojih su najpoznatiji „Ljubav u doba kolere“ i „Sto godina samoće“. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1982. godine.
U nastavku, donosim vam tekst profesora Daniela Solovea o Marquezovoj noveli „Kronika najavljene smrti“, koja govori o odnosu društva i pravnog sustava prema zločinu koji se dogodio u društvenoj zajednici.
Daniel Solove: "Gabriel Garcia Marquez's Chronicle of a Death Foretold"
Oznake: sue townsend, adrian mole, žena koja je legla u krevet na godinu dana, Gabriel Garcia Marquez, sto godina samoće, ljubav u doba kolere, kronika najavljene smrti, daniel solove
subota, 08.06.2013.
Sue Townsend: "Žena koja je legla u krevet na godinu dana"
Za uvod ono što kažu urednici iz Mozaik knjige:
Imam par primjedbi na ovo: kao prvo, mi zapravo ne znamo što Eva počinje ili ne počinje shvaćati, jer je ono na što se Townsend ograničila, razmišljanje o tome što je Eva učinila nakon što se uvukla u krevet – počela je izbacivati stvari iz sobe, počela je praviti stazu do kupaonice kako bi mogla ići u toalet, i počela je pozivati ljude k sebi kako bi davala savjete o životu.
Kao drugo, ono čemu je Townsend posvetila veći dio romana jest kako ovakva vijest utječe na široke narodne mase: prvo su stidljivo k njoj počeli dolaziti susjedi, pa je netko dobio otisak njezinog lica na tostu iz tostera, pa su se ljudi počeli okupljati u šatorima u njezinom dvorištu i obožavati je kao božanstvo. Pa su je, kao što to ljudi obično čine, uskoro i prezreli.
Ono što ne saznajemo kratkog opisa sa stražnjih korica, jest da je Eva odgojila dvoje blizanaca (Brian i Brianne), koji su, kao vrsni matematičari i znanstvenici, toga dana otišli na studij (njihova im je majka bila nepoznanica, no bili su nepoznanica i sami sebi). No Sue Townsend niti ne govori koji je točno razlog zašto je Eva otišla u krevet, a još više zašto je toliko dugo ostala u njemu. Je li to bio nered koji su blizanci ostavili za sobom? Je li to bio osjećaj praznog gnijezda, činjenica da je Eva potajno znala da je muž vara dugo vremena i da stvari među njima nisu kakve bi trebale biti? Ili nešto sasvim treće?
Ne znamo. Znamo samo kako se ljudi bizarno znaju ponašati kad se susretnu s nečim neuobičajenim, i to je Sue Townsend u ovom romanu uspjela dovesti do krajnosti.
Inače, i sama sam se ovih dana/tjedana/mjeseci našla u situaciji praznog gnijezda, bolje rečeno – prazne to-do liste. U posljednjih sam godinu dana gotovo svakodnevno operirala u stanju povećanog adrenalinskog opterećenja (dakle: u stanju stresa), pa mi se sad, kad je sve prošlo, ne ustaje iz kreveta. Nema više kapitalnih projekata, nema više sitnih zadataka koje svakodnevno valja obaviti: i ja više ne znam što bih sa sobom. Moj je život nenadano izgubio (viši) smisao.
Ljudi i blogeri – oporavljam se. Bit će sve to skupa uskoro dobro.
Oznake: sue townsend, žena koja je legla u krevet na godinu dana
utorak, 04.06.2013.
Adrian Mole - novi nastavci (iz pera Sue Townsend)
Kronološki gledano, prvo slijede „Izgubljeni dnevnici Adriana Molea (1999.-2001.)“, a potom i „Adrian Mole i oružje za masovno uništenje“.
„Izgubljeni dnevnici Adriana Molea (1999.-2001.)“
U ovom nastavku, Adrian Mole je otac dvojice dječaka – Glenna kojeg je začeo sa Sharon Botts (ako se sjećate još iz starih nastavaka koje smo čitali kao djeca, Sharon Botts je ona djevojka koja daje za kilu grožđa – možete se kladiti u Adriana Molea da joj je napravio dijete), i Williama kojega je nešto kasnije začeo s nigerijskom princezom. U tom vremenu, njegova je majka u braku s Ivanom Braithwaiteom, Pandorinim ocem, a njegov otac je u braku s Tanjom Braitwaite, Pandorinom majkom. Adrian se bori s osjećajem nemoći, s muslimanskom prijetnjom koja je zahvatila Veliku Britaniju i s činjenicom da je još uvijek, osim objavljene kuharice „Slasna lica iznutrica“, nepoznati pisac.
Dnevnici su bili izgubljeni iz razloga što ih je policija zaplijenila nakon racije u njegovu kuću zbog sumnje u terorističku prijetnju.
„Adrian Mole i oružje za masovno uništenje“
Ovi dnevnici pokrivaju razdoblje od 2002. godine do 2004. godine, i moram priznati da su mi tijekom čitanja ostali u boljem pamćenju. Naime, Glenn je otišao u vojsku (ima li ili nema Irak oružje za masovno uništenje, pitanje je sad – u tom smislu Adrian je, kao pravi domoljub, svoju vjeru poklonio britanskom premijeru Tonyu Blairu), Williama je preuzela njegova majka i s njim otišla u Indiju, i Adrian se ponovno našao u životnom razdoblju u kojem može živjeti kao momak. Tako da je, kao svaki pravi građanin planeta Zemlje, srljajući pohrlio u dužničku krizu – nova garsonijera (gdje ga uporno zlostavlja jato labudova), novi kućanski aparati, povremeno tješenje bjesomučnim šopingom... U to vrijeme, njegovi su starci upravo prodali kuću kako bi kupili i preuredili stare svinjce (u međuvremenu su se ponovno oženili jedno s drugim). Srećom, Adrian radi u knjižari i antikvarijatu gospodina Carlton-Hayesa (ovo zaposlenje zadržat će i u razdoblju „Nemoćnih godina“), pa nekakve prihode ipak ostvaruje. Ono što mu je to zaposlenje ipak priuštilo jest nesretna veza s čudnovatom Marigold, iz koje se nakon spolnog sjedinjenja punog kajanja, kroz čitavo razdoblje koje pokriva ovaj dnevnik, ne može iščupati.
Inače, jeste li znali da je Sue Townsend (zla osoba koja se okoristila životom Adriana Molea i od toga stekla književnu slavu, dok je on ostao relativno nepoznat pisac) školovanje napustila s navršenih petnaest godina, s osamnaest se udala, a u dvadeset trećoj je već bila samohrana majka troje djece. Radila je, kažu urednici u Mozaik knjizi, svakojake poslove, pa je bila radnica u tvornici, pomoćna radnica u trgovini i animatorica u dječjoj avanturističkoj igraonici. Dvadeset je godina pisala u tajnosti da bi se u svojim tridesetim godinama priključila dramatičarskoj skupini Kazališta Phoenix iz Leicestera. A ostatak je, kako izreka kaže, povijest...
Moram priznati da mi se tijekom čitanja život Adriana Molea zbrkao, pa još uvijek ne znam kako je došlo do toga da se rode Glen i William, iako sad znam kako je došlo do toga da se rodi Gracie iz „Nemoćnih godina“ – imam rupu u čitanju do koje ne znam kada je došlo, no u narednom razdoblju nastojat ću otkriti i otkloniti ovaj izvor neznanja.
Vama preporučujem sve što je Sue Townsend napisala s punim povjerenjem da će vam se moja preporuka svidjeti.
Oznake: sue townsend, adrian mole, tony blair, terorizam, dužničko ropstvo
nedjelja, 24.02.2013.
Sue Townsend: "Adrian Mole i nemoćne godine"
Dnevnici Adriana Molea su obilježili godine mog djetinjstva: čitala sam ih neprestano ispočetka, ponekad ih otvarajući na nasumičnim mjestima, a neke od detalja iz tih knjiga pamtim do danas.
Poslije sam izgubila iz vida što je Adrian Mole u međuvremenu radio: u „Nemoćnim godinama“ uspjela sam pohvatati kako je proveo godine između 13 i ľ i četrdesetog rođendana. Godina je 2007. i Adrian sa svojom drugom suprugom Daisy i kćerkicom Gracie živi u dvojnom objektu pod nazivom Svinjci u ruralnom mjestu Mangold Parva, koji dijeli sa svojim roditeljima Georgeom i Pauline. Radi u knjižari i povremeno se čuje sa svojom starom ljubavi Pandorom Braithwaite, koja je postala doktorica znanosti i poznata je političarka.
U Britaniji je doba smjene vlasti – omraženog Tonya Blaira zamijenio je Gordon Brown, ali Adrianov sin Glenn (iz prvog braka sa Sharon Botts, ako se sjećate nje) još uvijek se ne vraća iz Afganistana. Na vidiku je recesija, koju uspješno predviđa samo Pauline.
U međuvremenu, počinju problemi s prostatom. Knjižara se zatvara. Daisy mora pronaći posao, i nalazi ga kod uglednog vlastelina Hugoa (naglo mršavi i kupuje hrpu nove garderobe, što je znakovito svima u selu osim Adrianu). George je zbog svog načina života završio u kolicima, a Pauline iz pepela iskopava staru priču o svojoj aferi s dripcem Lucasom, pa se postavlja (i to prilično javno) pitanje očinstva Adrianove sestre Rosie. Iz ropotarnica obiteljske prapovijesti pojavljuje se i Adrianov uspješni polubrat Brett, rođen iz izvanbračne veze Adrianovog oca Georgea s Trlicom – Doreen Slater.
Adrian je još uvijek jednako loš pisac kakav je uvijek bio, iako ga snovi o slavi i uspjehu suradnje s BBC-em ne napuštaju. Još uvijek ima neke tipično britanske standarde, koje čitava njegova obitelj neprestano uspijeva opovrgnuti i pogaziti. Moram priznati da su me njegove godine i njegovi zdravstveni problemi ipak uspjeli rastužiti, jer sam, zajedno s Adrianom Moleom, i sama uspjela nakupiti nekoliko desetljeća više nego što sam imala kad smo se prvi put sreli.
U svakom slučaju, još uvijek zabavno i još uvijek čitljivo, a sada, za promjenu od 80-tih godina prošlog stoljeća, i aktualno, stoga preporučujem.
P. S. Mozaik knjiga je objavila i novi komplet knjiga, koje se tiču vremena prije nemoćnih godina, pod naslovom „Adrian Mole i oružje masovnog uništenja“ i „Izgubljeni dnevnici Adriana Molea“.
Oznake: sue townsend, adrian mole
