Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 10.07.2016.
Hannah Kent: "Agnesina ispovijed"
“Agnesina ispovijed” (odmah da napomenem za one koji će tražiti via internet, u izvorniku se zove “Burial Rites”), književni prvijenac mlade australske književnice Hannah Kent, je roman napisan prema istinitom događaju.
Naime, autorica je kao tinejdžerica posjetila Island u skladu razmjene mladih Rotary kluba, i tamo je prvi put čula za slučaj Agnes Magnusdottir, posljednje osobe koja je smaknuta na Islandu, te je istražujući, napisala svojevrsnu romansiranu biografiju njezinih posljednjih tjedana i mjeseci, upotpunjenu njezinim interakcijama s članovima obitelji na farmi na kojoj je bila smještena, razgovorom s njezinim ispovjednikom, te povijesnim artefaktima – pismima, rješenjima i odlukama kojima joj je bila izrečena smrtna kazna, koje odluke je potvrdio i danski kralj, te dopisima o izboru sjekire i krvnika i naputcima o održavanju priredbe smaknuća i ukopa nakon smaknuća.
U romanu, čija se radnja odvija 1829. godine, tridesettrogodišnja sluškinja Agnes Magnusdottir (kuriozitet: na Islandu djeca dobivaju prezime po ocu, pa su djevojčice, primjerice, Magnus-dottir ili Magnusova kći, a dječaci Magnus-son, ili Magnusov sin, pa dječaci i djevojčice istog oca ustvari imaju različita prezimena) osuđena je za ubojstvo svog gazde Natana Ketilssona i njegovog posjetitelja Petura Jonssona na fatmi Illugastadir, kao i za palež radi prikrivanja svog zločina. Utvrđeno je da je zločin počinila zajedno s mladićem Fridrikom Sigurdssonom i drugom sluškinjom Sigridur Gudmundsdottir.
Djevojku zatječemo u trenutku dok je, do utvrđivanja datuma smaknuća, smještaju na farmu Kornsa gdje će okajati svoje grijehe teškim radom i svakodnevnim susretima sa svojim ispovjednikom (za ispovjednika bira mladog svećenika koji joj je jednom pomogao prijeći rijeku). Postupno otkrivajući što se dogodilo, Agnes ukućanima priča svoju životnu priču – o ocu kojega nije poznavala; o majci koja je nju, pa potom i njezine brata i sestru ostavila na brigu crkvi i farmama koje su tražile sluškinje; o mučnom izboru između toga hoće li pustiti pohotnog gazdu pod svoju suknju i trpjeti gnjev gazdarice, ili će ga odbiti i riskirati da je istjera na zimu i liši krova nad glavom; o vjeri koja ženama ne pomaže, već ih tlači; o siromaštvu i gladi; o muškarcima koje je voljela i koji su voljeli nju; o Natanu Ketilssonu koji joj je bio puno više od gazde, ali i puno manje od ljubavnika...
Također je zanimljivo promatrati kako se viđenje Agnesinih sustanara i njezinog ispovjednika mijenja - dok je nisu upoznali, smatrali su je bezbožnom vješticom koju je na najgori od svih zločina natjerala njezina krvožednost i iskvarenost do srži, da bi vremenom razvili suosjećanje, pa čak i ljubav prema njoj.
Vidjela sam na Goodreadsu da se jedna komentatorica žalila kako je knjiga melodramatična i predvidljiva, zbog čega ju je jedva dovršila. Možda to jest točno, ali meni je čitanje ove knjige išlo vrlo dobro, i nije me smetala niti predvidljivost, a niti melodrama. Trik je možda u dojmljivom stilu, u dinamičnoj izmjeni poglavlja i u vrlo iskrenom, zrelom glasu kojim se Agnes obraća čitateljima.
Preporuka “Agnesine ispovijedi”: ljubiteljima povijesnih fusnota, ženama u kompliciranim vezama, lirskim i nježnim dušama (ali koje ipak imaju i nešto jači želudac) i svima vama koji tražite brzi fiks za dugo, toplo ljeto.
Oznake: hannah kent, agnesina ispovijed, Island, agnes magnusdottir, smrtna kazna
petak, 08.08.2014.
John Grisham: "Komora"
Niz lagane ljetne literature nastavljam još jednim Grishamovim romanom koji ranije nisam čitala: „Komora“ se, iznenađujuće, u mom internom čitateljskom svijetu lako nastavila na „Doba ubijanja“, roman koji sam čitala neposredno prije njega, čak mi je bilo i smiješno kako su se motivi lijepo nastavili jedni na druge – Ku Klux Klan, prosvjedi, međusobni sukobi između crnačke zajednice i klanovaca...
Međutim, u „Komori“ (naslov se, dakako, odnosi na plinsku komoru koja se u saveznoj državi Mississippi koristi za izvršenje smrtnih kazni), Sam Cayhall, ubojica za Klan, nalazi se pred izvršenjem smrtne kazne za postavljanje bombi i posljedično ubojstvo dvojice petogodišnjih sinova blizanaca židovskog odvjetnika Marvina Kramera u Greenvilleu; dakle, ne radi se o sudskom, pravničkom romanu (iako i o tome ima riječi), već se radi o opraštanju od obitelji i pripremi za smrt jednog ostarjelog rasista. U pomoć mu dolazi unuk Adam Hall, čiji se otac Eddie odrekao svog oca, Adamovog djeda, s čijim se životnim vrijednostima nije mogao pomiriti, pa Adam tek nakon očeva samoubojstva saznaje za otuđenu obitelj od koje je Eddie pobjegao. Adam je u međuvremenu postao odvjetnik, zaposlio se kod odvjetničkog društva Kravitz&Bane koje je dugo godina pro bono zastupalo Sama Cayhalla u odgađanju izvršenja smrtne kazne.
Kad sve odgode isteknu i kad se datum izvršenja smrtne kazne konačno odredi, Adam predlaže svojim nadređenima da preuzme na sebe vođenje posljednje očajničke borbe protiv sudbine koja čeka njegovog djeda.
Dakle, iako se radi o pravnoj borbi za odgodu izvršenja smrtne kazne, koja još postoji u nekim saveznim državama SAD-a (racionalizacija biblijskog načela „oko za oko“, koje je kod izvršenja kaznenih sankcija u većini drugih država posve napušteno, posebno je zanimljiva), fokus ovoga romana je na prikazivanju obiteljskih odnosa i njihovom narušavanju neumoljivim prakticiranjem rasističke i ksenofobne ideologije – Sam Cayhall istovremeno je tiranin, ali i žrtva koja je ostala bez svoje cjelokupne obitelji: sin i kćer su se posve izolirali od njega, a unuci čak niti ne znaju za njega jer su ih roditelji nastojali zaštititi od nasrtaja medija i interesa javnosti. Istovremeno, Grisham pomno opisuje i interes sudionika uključenih u izvršenje smrtne kazne – nadzornika, ovlaštenog tužitelja, zatvorskih čuvara, pa čak i guvernera – pa čak i perfidno uživanje u ozračju posebnih okolnosti i spektakla kakvo okružuje izvršenje najteže od svih kaznenih sankcija.
Konačno, tu je i pitanje kajanja, koje kod Sama Cayhalla, barem na početku romana, čitatelj uopće ne može uočiti, jer se radi o postupanju u posvemašnjem skladu s vrijednostima koje je Sam usvojio od svojih predaka, koji su također bili odani pripadnici Klana. No hoće li se to promijeniti kako se datum smrti približava?
Roman je zanimljiv, ali je na mahove prilično razvučen i pravo je pitanje je li Grisham u cijelosti uspio izgraditi napetost prema kraju romana kako je to zacijelo planirao (dopuštam mogućnost da mi je mozak odlaskom na godišnji odmor otkazao poslušnost i trenutno se nalazi na paši), ali sam bez većih teškoća došla do posljednje stranice, tako da vjerujem da bilo koji čitatelj koji raspolaže s više pozornosti i koncentracije neće imati nikakve zamjerke na čitljivost ili zanimljivost „Komore“.
Oznake: john grisham, komorač, smrtna kazna
petak, 10.05.2013.
Scott Turow: "Pravne pogreške"
Glavne značajke:
1. Broj 105 iz Algoritmove Najbiblioteke (dugo nisam čitala naslove iz Najbiblioteke, pa je ovo u tom smislu predstavljalo i osvježenje i čitateljsko iznenađenje. Ono što me najviše iznenadilo jest koliko mi je puno trebalo.)
2. "Pravne pogreške" je neprecizno preveden pravni termin, u izvorniku glasi "Reversible Errors". Ekvivalent u kontinentalnom pravnom sustavu (kao što je hrvatski) bi bile apsolutno bitne povredbe odredaba postupka, koje uvijek dovode do ukidanja presude kad god su prisutne (za razliku od relativno bitnih povreda, koje dovode do ukidanja presude ako se dokaže da su utjecale na njezinu zakonitost - u engleskom jeziku: harmless errors). U ovom smislu je na mene utjecala moja profesionalna deformacija, pa me ispričajte zbog ovog.
3. U središtu je radnje jedan zločin: lokalni grčki doseljenik i dvoje gostiju su u večeri američkog Dana nezavisnosti 1991. godine ubijeni. U vrlo kratkom vremenu pronađen je beskućnik i sitni lopov, nižeg kvocijenta inteligencije, kod kojeg je pronađen nakit jedne od žrtava i koji je nakon pritiska od strane policijskog službenika sve priznao. S obzirom da se radi o teškim ubojstvima, osuđen je na smrtnu kaznu. No nekoliko tjedana prije smaknuća, on počinje poricati svoje priznanje i tvrdi da to nije učinio.
4. Ono što je meni bilo zanimljivo, a što nisam mogla u potpunosti pratiti, jesu specifičnosti američkog pravosudnog sustava (ne znam je li moja pravna naobrazba prednost ili nedostatak i bi li čitatelju-laiku bilo lakše pratiti s obzirom da ne bi bio opterećen usporedbama kako je to kod nas, ili bi mu bilo još teže jer ne bi ništa razumio), habeas corpus postupak, uloga Prizivnog suda i slično.
5. U pozadini radnje, čitatelj može pratiti razvoj nježnih ljubavnih priča između državne tužiteljice i detektiva koji je radio na slučaju, kao i između odvjetnika koji pokušava ishoditi odgodu smrtne kazne i sutkinje koja je donijela osuđujuću presudu u prvostupanjskom postupku. Njihova međusobna naklapanja, doduše, toliko usporavaju radnju da je na mahove bilo gotovo nemoguće čitati, ali s druge strane, pružaju uvid u incestuoznost odnosa koji vladaju u tako zatvorenom sustavu kao što je pravosuđe (slično se kod nas, čini mi se, događa u zdravstvu, ali i u pravosuđu).
6. Bilo mi je pomalo teško probiti se kroz ovaj roman, neke od razloga sam navela već ranije, jedan od razloga u svakom slučaju je i taj što sam se kroz protekle dvije-tri godine pomalo i zasitila svoje struke jer je za mene ovo bilo razdoblje najsnažnijeg napredovanja u karijeri, gdje sam se u potpunosti posvetila samo učenju i radu (da, redovničkom predanošću, ora et labora), pa moram priznati da nisam bila raspoložena još i u slobodno vrijeme čitati o pravnim začkoljicama, toga se uspijevam nagledati svakog radnog dana.
No ako ste zainteresirani kako funkcionira američko pravosuđe i kako teče postupak opoziva smrtne kazne, ovo je roman koji vam toplo preporučujem
Oznake: scott turow, pravne pogreške, habeas corpus, smrtna kazna
