Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 27.04.2014.
James Canon: "Priče iz grada udovica & kronike iz zemlje muškaraca"
James Canon, suvremeni kolumbijski pisac s prebivalištem u New Yorku, napisao je roman „Priče iz grada udovica & kronike iz zemlje muškaraca“, i odmah je za njega dobio niz francuskih književnih nagrada, roman je uvršten u kategoriju Ten Best Books of the Year u 2008. godini po American School Libraryu, a do danas je doživio prijevode na više od dvadesetak jezika.
Roman je podijeljen u dvije zasebne linije pripovijedanja – jedna se odnosi na događanja u kolumbijskom gradiću Mariquiti nakon što gerilci odvedu sve muškarce osim svećenika i jednog dječaka prerušenog u djevojčicu, dok se druga odnosi na doživljaje odvedenih muškaraca u gerilskoj borbi. Među ovim dijelovima postoji značajna kvalitativna i stilska razlika jer dok je „ženski“ dio priče, unatoč tome što se i u njemu udovice, žene i majke bore s neimaštinom, uličnim smećem, emocionalnim i društvenim problemima, ipak humorističan i duboko čovječan, „muški“ dio priče je jednoznačno nasilan, brutalan i lišen bilo kakve humanosti.
U središtu je radnje „ženskog“ dijela priče nekoliko glavnih junakinja: Rosalba, udovica policijskog narednika, proglašava se načelnicom Mariquite koja posustaje u svojim naporima da održi postojeći način vladanja i upravljanja zajednicom; Cleotilde je postarija učiteljica koja je u Mariquitu zalutala i ostala u njoj nakon što je shvatila da ne može nastaviti bježati od svojih vlastitih demona; Santiago Marin je Drugačija Udovica, koju su žene prigrlile kao svog punopravnog člana; Ubaldina je domorotkinja, Indijanka čiji je suprug bio veleposjednik u Mariquiti prije nego što su ga gerilci oteli, i koja je nakon njegove otmice zauzela mjesto policijske službenice Nove Mariquite. Osim nabrojenih, roman obiluje i životnim pričama niza drugih žena, djevojaka i starica, koje su sve povezane istim prebivalištem i međusobnim poznanstvima.
Ono što je simpatično u cijeloj priči jest autorova ideja da bi žene, da se u isključivo ženskoj društvenoj zajednici treba organizirati uprava, vlast organizirale na posve drugačiji način nego što to diktira sadašnji, postojeći „muški“ sustav upravljanja (iskreno, sama ne bih došla na tu pomisao, pa me pomalo impresionira spoznaja da je na takvu ideju došao pisac – muškarac). To može značiti da bi se žene organizirale ne prema važećem kalendaru ili prema vjerskim dužnostima, već, kao što to roman i propovijeda, da bi kalendar prilagodile sebi i svom unutarnjem satu, da bi vrijeme doživjele kao priliku za rad na sebi, i da bi živjele svoj život u cijelosti u skladu s prirodom koja ih okružuje.
Dakako, na kraju i jedno pojašnjenje dugog i rogobatnog naslova – Mariquita je, dakako, gradić udovica, dok je Kolumbija sa svojim neprestanim nemirima, građanskim ratovima i gerilskom borbom, zemlja muškaraca u njezinom najgorem izdanju.
Stilski i motivski, roman podsjeća na Marqueza, njegove ideje su radikalne kao ideje Jonathana Swifta o stvaranju novih svjetova, a posjeduje kroničarske sposobnosti Orhana Pamuka – ili bar tako ocjenjuju kritičari. S onime o Marquezu se doista mogu složiti, dok ocjenu o tome postoje li i druge usporedbe, prepuštam u cijelosti vama, dragi čitatelji.
Oznake: james canon, priče iz grada udovica & kronike iz zemlje muškara, Gabriel Garcia Marquez, Jonathan Swift, orhan pamuk
četvrtak, 22.08.2013.
Orhan Pamuk: "Muzej nevinosti"
Ponekad izvrstan, ponekad mi nevjerojatno ide na živce – to je otprilike opis odnosa koji imam s poznatim turskim nobelovcem Orhanom Pamukom (o romanu „Zovem se Crvena“, za koji je dobio niz književnih nagrada, nemam ništa osobito za reći, ali mi se „Bijeli zamak“ svidio). Sad, odnosno 2009. godine, Vuković&Runjić su preveli i objavili roman „Muzej nevinosti“, tematski sasvim različit od prethodnih, u povijest smještenih djela, u kojemu je Pamuk uspio ujediniti obje prevladavajuće karakteristike..
Opišimo to malo: „Istanbul, godina je 1975. Tridesetogodišnji Kemal, iz imućne obitelji, uoči zaruka s djevojkom iz istog miljea, susreće daleku rođakinju Fusun. Prelijepa osamnaestogodišnja prodavačica budi u njemu vrtlog strasti zapreten u društvu u kojemu je seks izvan braka strogi tabu. Naglo zapaljena iskra zatreperit će i zgasnuti kad Fusun sazna za Kemalove zaruke. Kemal je ne može zaboraviti te ostavlja zaručnicu, ali Fusun je već pošla za drugoga.“
Roman obiluje motivima iz Istanbula tih godina – novootvoreni restorani za „zlatnu mladež“, voćni sokovi sa stranim manekenkama koji ih reklamiraju na jumbo-plakatima i krupni kapitalizam vezan uz izvoz tekstila s jedne strane, dok s druge strane prevladava tradicija, dogovoreni brakovi, ogovaranje onih koji se po mišljenju većine ne ponašaju ćudoredno (obično se društveno izopćenje događa ženama, dok muškarci uspijevaju i posjećivati prostitutke i imati stalne ljubavnice sa strane, a da ih nitko zbog toga ne osuđuje).
Najzamorniji dio romana, po mom mišljenju je onaj središnji, u kojemu Kemal, nakon što je raskinuo zaruke i upoznao Fusunina muža, svaki drugi ili treći dan dolazi u njezinu i kuću njezinih roditelja u posjet. Druži se i s njenim suprugom budućim filmašem, s kojim odlazi u ljetna kina gledati tradicionalne turske filmove, dok njezine roditelje izvodi u restorane i na terase na kojima ih zabavljaju tradicionalni turski pjevači i pjevačice (ovaj je aspekt romana, mislim, najpogodniji za geografski bliske čitatelje, kojima imena, mjesta i predmeti doista nešto znače u smislu da su se i sami u svojoj mladosti možda susreli s njima. Čitatelji koji čitaju u prijevodu, kao ja, uskraćeni su za takve uspomene). U svakom je slučaju ovaj dio romana najdulji, prilično je detaljno opisan, gotovo je svaki susret zabilježen, kao i predmeti koje je Kemal (Basmadži) nakon svakog posjeta otuđivao iz kuće.
Ključni lajtmotiv romana jesu stvari – predmeti koje je Fusun posjedovala, koje je držala u rukama, koje je imala prilike vidjeti u Istanbulu tih godina – svi ti predmeti predstavljaju upravo muzej: sklonište i izložbeni prostor za sve te stvari koje čine našu svakodnevicu, a u uvjetima nesretne ljubavi predstavljaju svetinju.
Moram napomenuti i da je osobito zgodno da je sam autor sebi namijenio jednu od značajnijih cameo-uloga u tom romanu, koji kreativni čin je ispao vrlo zgodan i uvjerljiv.
Preporuka: dugotrajno i nisam sigurna je li se isplatilo (isto je tako činjenica da sam upravo tijekom čitanja ovog romana ponovno počela dobivati ideje – jedan sam dulji period života, posljednjih pet-šest godina, bila posve operirana od ideja, pa ne mogu procijeniti je li čitanje ovog romana možda utjecalo na to). Ljubav posve tipična, u atipičnim okolnostima, s tragičnim završetkom – nije nešto što u literaturi nismo već sreli. Ipak, stilska dotjeranost i povijesna smještenost možda opravdavaju da posvetite svoje vrijeme čitanju. Odluka je na vama.
Oznake: orhan pamuk, "Muzej nevinosti"
