Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 14.07.2016.
Liza Marklund: "Raj"
Kako volim kad u vlastitoj biblioteci naiđem na nešto poznato... Lizu Marklund sam čitala u kombinaciji sa Jamesom Pattersonom u “Ubojicama s razglednice” i samostalno u “Paklenom stroju”. Algoritmovi urednici o njoj kažu sljedeće:
(posljednja me rečenica zbunila s obzirom da znam da se “Pakleni stroj” odvija kasnije u smislu kronologije života glavne junakinje Annike Bengtzon, ali na web-stranici autorice nalazim da romani doista nisu objavljivani kronološki – do sad ih je osam – već skaču unaprijed i unatrag u Annikinom životu, tako da su Algoritmovi urednici ustvari u pravu - “Pakleni stroj” je ranije napisan roman, iako prati kasniju fazu Annikina života)
A u fazi zvanoj “Raj” (“Paradiset”) Annika Bengtzon je urednica noćne smjene u dnevnom listu Večernje novine – mlada je i temperamentna, te njezin posao ovisi samo o dobroj volji i povjerenju novopostavljenog glavnog urednika Andersa Schymana, koji je stavio glavu u torbu postavivši je na tu funkciju unatoč činjenici da je svijet tiskanih medija sazdan od sredovječnih muškaraca, a ne mladih žena.
Priča započinje kad u stockholmskoj luci Frihamn bude opljačkan brod sa švercanim cigaretama, a pritom su dva čovjeka ustrijeljena iz nepoznate blizine, čemu je izvjesna Aida, izbjeglica iz Bjeljine, jedini svjedok tih zločina. Našavši se na pravom (ili krivom) mjestu u pravo vrijeme, svoju priču povjerava Anniki, koja joj nastoji pomoći upućivanjem u ustanovu Raj, navodnom sustavu sigurnih kuća i skrivanja identiteta za zlostavljane žene i djecu. Međutim, nakon istrage Annika u panici ustanovljuje da stvari nisu onakve kakvima se čine i da je i Raj samo paravan jedne složene zločinačke operacije.
Annika Bengtzon je glavna junakinja kakva mi se sviđa, vjerojatno zato što pripadam istoj dobnoj i spolnoj skupini, a i zbog činjenice da sam kroz čitanje “Paklenog stroja” uspjela doznati nešto o tome u kakvu će se ženu razviti i kamo će je njezini životni izbori odvesti (što mi se također sviđa). Čini se kao varanje, ali svaki čitatelj čita na temelju ranijeg (životnog i čitateljskog) iskustva, pa tome zapravo i nema lijeka.
Sve u svemu, pitko, čitljivo i zabavno štivo, prava stvar za ljetne dane, za plažu i apartman za vrijeme poslijepodnevne sieste. Da je nisam već pročitala, definitivno bih je voljela nositi na more ove godine.
Oznake: liza marklund, raj, paradiset, annika bengtzon, Švedska, Stockholm, novine, mediji
ponedjeljak, 10.11.2014.
Liza Marklund: „Pakleni stroj“
Kad sam prije nekoliko tjedana završila čitanje „Ubojica s razglednice“, zajedničkog spisateljskog pothvata meni poznatog pisca krimića, Jamesa Pattersona i manje poznate švedske spisateljice Lize Marklund, zaključila sam da se moram malo više posvetiti njezinim djelima. Pa sam tako gotovo odmah uzela u ruke njezin krimić „Pakleni stroj“.
U središtu je radnje Annika Bengtzon, urednica crne kronike u švedskim Večernjim novostima (što sam odmah povezala s Ivom Remetinom, junakom niza krimića Pavla Pavličića), koju zatječemo upravo nakon što joj zazvoni telefon s informacijom da je uoči Olimpijskih igara u Stockholmu na nedovršenom stadionu odjeknula eksplozija. Na konferenciji za novinare, saznaje se da je u eksploziji stradala jedna osoba, čiji identitet nije poznat. Iako je subota, tjedan dana prije božićnih praznika, Annika počinje istraživati i prekopavati informacije sve dok se opasno ne približi počinitelju, zbog čega i njezin život dođe u opasnost.
Čitajući ovaj roman, shvatila sam da se radi o atipičnoj glavnoj junakinji i atipičnom krimiću. Naime, o Anniki Bengtzon saznajemo i puno toga što ne čini glavnu okosnicu fabule: da je prezaposlena majka dvoje djece, da često ratuje s mužem zbog toga što oboje puno izbivaju iz obiteljskog i kućnog života, da je nedavno postala urednica crne kronike u Večernjim novostima i da nema poštovanje i razumijevanje od kolega kojima je odskora postala nadređena, te da se između ostaloga bori s uredskim podmetanjima i tračevima. Ili, riječima urednika:
„Žonglirajući između uredskih intriga, obiteljskih obveza i ubitačnog novinarskog ritma već pokrenute rotacije, Annika se čitateljima otkriva u čitavoj lepezi emocija kao obična, normalna žena koja ne uspijeva uvijek održati sve loptice u zraku. Tu i tamo, kad bude izazvana, ona će prasnuti, kad bude ranjena zaplakati, dok istražuje hrabra je i izravna, u člancima objektivna i suzdržana, s mužem i djecom rastrgana, baš kao što bi čovjek očekivao.“
Osim toga, atipično je i to što autorica (za razliku od Pavličićevog Remetina, koji zbog svog prijateljstva s policijskim inspektorom ima „svevideće oko“ u istrazi zločina) saznaje informacije o zločinu isključivo putem svojih kanala – kroz telefonske razgovore i novinarski rad, pa zbog toga čitatelj romana Lize Marklund puno sporije i kasnije otkriva važne detalje nego što je to uobičajeno u krimićima, i roman, ako je suditi po „Paklenom stroju“, ne slijedi onaj tipični nacrt fabule krimića na kakav smo navikli.
Opći dojam glasi da mi nije bilo loše, ali mi nije bilo onako zabavno kako sam očekivala na temelju ranijeg iskustva s „Ubojicama s razglednice“. Ipak, neću odustati od Lize Marklund, s obzirom da je ova knjiga prva iz serije krimića s Annikom Bengtzon, a ima ih još barem sedam.
Oznake: liza marklund, pakleni stroj
nedjelja, 26.10.2014.
Liza Marklund - James Patterson: "Ubojice s razglednice"
Jamesa Pattersona, jednog od najpoznatijih suvremenih pisaca krimića, mislim da ne trebam posebno predstavljati (ako gledate seriju „Castle“, Patterson se i pojavljuje u njoj, kao jedan od prijatelja fiktivnog slavnog pisca krimića, Richarda Castlea). Međutim, Liza Marklund mi je bila svojevrsna nepoznanica, a i nakon čitanja romana iz naslova čini mi se da ranije nisam čitala ništa njezino (greška koju namjeravam ispraviti već u ovom mileniju). Radi se o švedskoj spisateljskoj zvijezdi, autorici sedam uspješnih romana, prodanih u oko devet milijuna primjeraka, novinarka je, vlasnica izdavačke kuće i dobitnica niza književnih nagrada i priznanja.
Roman „Ubojice s razglednice“ („Postcard Killers“) predstavlja kolaboraciju ovo dvoje uistinu uspješnih pisaca, a bavi se vječno obrađivanom temom u krimi-literaturi: serijskim ubojicama, što bi neupućenog čitatelja moglo natjerati da zadrhti od jada pri pomisli da je još netko razvlačio ovu već iz svih kutova obrađenu temu.
Međutim, od načina pisanja, stila, pa i samog razvoja fabule i obrata na kraju (obrat, dakako, tradicionalno stoji negdje u zadnjoj trećini krimića) – ništa u ovom romanu nije uobičajeno, prežvakano ili dosadno.
Radnja istovremeno prati Jacoba Kanona, američkog policajca na proputovanju kroz Europu, kao i nepoznati par koji u svoju mrežu uvlači naivne mladiće i djevojke željne zabave. Već ovdje imamo odstupanje od norme, jer pisci krimića se radi pojačavanja faktora iznenađenja obično libe otkriti svoje ubojice odmah na početku (za ovo, dakako, postoje i iznimke, i to najčešće u onim slučajevima u kojima naglasak nije na obratu na kraju, već na nekom drugom elementu fabule – međuodnosu likova, psihološkoj karakterizaciji, ideji iza svega...) Naime, osim što su u Rimu ubijeni Kanonovi kćer i zet, mrtvi parovi, ostavljeni u neobičnim pozama, osvanuli su i u Ateni, Madridu, Parizu, Belgiji... Kanon prati njihov trag do Stockholma, gdje se, psihološki i emocionalno gotovo potpuno uništen, povezuje s mladom novinarkom Dessie Larsson, koja ima kontakte u stockholmskoj policiji i koju su izabrali sami ubojice, poslavši joj razglednicu iz toga grada kao uvod u slanje polaroid-fotografije scene ubojstva, što čini dio njihovog modusa operandi.
Roman, unatoč tome što se radi o zabavnom štivu, postavlja pitanje o suodnosu umjetnosti i stvarnosti, odnosno govori o umjetničkom doživljaju stvarnosti ili doživljaju umjetnosti u stvarnosti, te što ukoliko granice između umjetnosti (dakle, onoga što je u svojoj biti umjetno) i stvarnosti popuste. Tim više, ako granice preskače psihopatski serijski ubojica, na što nalikuju ti doživljaji?
Ne mogu odrediti što me toliko privuklo i zabavilo u ovom romanu: radi li se jednostavno o tome da sam, čitajući već vijekovima fantasy, obiteljske kronike i publicistiku, posve zaboravila na šarm jednostavnog, zabavnog žanra krimića, ili se radi o doista dobrom djelu kod koga je suradnja dvoje stilski inače različitih pisaca dovela do značajne inovacije? To je doista teško reći.
Samo znam da sam roman „Ubojice s razglednice“ pročitala u jedno poslijepodne (doduše, kratak je, a i bogzna da se kad pada kiša čovjeku ne izlazi van iz stana) i da sam se neočekivano dobro zabavila, pa isto čitateljsko iskustvo s istim naslovom želim i vama.
Oznake: liza marklund, james patterson, ubojice s razglednice, castle
